U pravu je premijer Vučić kad optužuje za licemerje deo opozicije koji je sada najbučniji u odbrani navodnog nacionalnog interesa koji bi se sastojao u „udaranju glavom u zid“ protiv NATO-a. Jer, realnost je takva da Srbe na severu KiM zaista, makar u trenutnim okolnostima – a izgledi da se okolnosti fundamentalno promene ostaju neznatni – može da zaštiti samo NATO.
P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }
I, koliko je poznato, srpsko stanovništvo je na zaštiti koju dobija zahvalno Alijansi. Srbija ne može da ih zaštiti, u formacije pod kontrolom Prištine poverenja nema. Rusija može da pomogne u međunarodnim forumima, podrškom inicijativama Srbije, ali na terenu ne može da ih štiti.
Zaista, čudno je da DSS sada insistira na distanciranju Srbije od NATO-a. Dve vlade Vojislava Koštunice hvalile su se svojevremeno usvajanjem velikog broja proevropskih zakona – a očigledno ni „proatlantskih“ inicijativa nije manjkalo – i nisu se žalile na okolnosti koje teško da su išle u prilog očekivanju da će Srbija uspostaviti kontrolu nad Kosovom i Metohijom.
Međutim, da ovakve kritike na račun nekadašnjih vlasti izriče, na primer, Vesna Pešić tome se ne bi imalo šta prigovoriti. Ali kada Aleksandar Vučić nekome spočitava odgovornost za paljenje džamija zaboravljajući, pritom, sopstvenu ulogu u samoubilačkoj politici Srbije vođenu tokom, još uvek, dužeg dela njegove upečatljive političke karijere, rizikuje da bude optužen za licemerje u najmanju ruku istih razmera. Zaista, u najmanju ruku.
Vreme je izbora, ovakve rasprave su očekivane. Verovatno će biti još „pro et contra“ debata u vezi s odnosima Srbije i NATO. Ali ne treba očekivati da će ti odnosi biti promenjeni, pogotovo nagore. Podsetimo, postignuti sporazum (Akcioni plan individualnog partnerstva) Srbije i NATO iz 2015. predstavlja najveći mogući nivo saradnje koji ne podrazumeva članstvo. Rusija bi verovatno volela da je Srbija sa NATO manje bliska, ali joj kao suverenoj državi ostavlja da bira s kim će i kako će dok god, eventualno, ne proceni da je svojom politikom ugrožava. To ugrožavanje, iz ruske perspektive, moglo bi biti ulazak Srbije u NATO, što, međutim, nije na dnevnom redu.
Dugogodišnji mukotrpni napori Crne Gore da dobije pozivnicu u NATO pokazali su da Alijansi širenje nije prioritet. Važni su odnosi poverenja – tako je i sa Srbijom, koja ima isti interes prema svom, možda, iznuđenom partneru, ali ipak – partneru.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.