Hag overio „poželjni genocid“

Ledeni trnci su mi prošli niz kičmu, zastao sam šokiran, zbunjeno se pitajući što znači taj tekst, kakva je to poruka i kome je namijenjena? Ako je u konzervi čist hrvatski zrak, kakav je to onda zrak izvan konzerve i tko ga zagađuje? Nije trebalo mnogo vremena da se vide sve mračne dimenzije ove zloguke poruke. Kada iz usta nekih od vodećih perjanica HDZ vlasti čujete da je „srpsko pitanje u Hrvatskoj ekološko pitanje“ i da ga kao takvo treba rješavati, onda su nestale sve nedoumice o značenju ove poruke, te da za Srbe u Hrvatskoj nailaze teški dani i mračna budućnost. A, uskoro sam i sam počeo dobijati prijeteća pisma i poruke u liftu u zgradi u kojoj sam stanovao, među kojima je bila i poruka: „Ne zagađujte naš čisti hrvatski zrak, marš u Srbiju srat…“

„Nisi sretan, jer si Duško!“

O predstojećim teškim danima za Srbe u Hrvatskoj piše u svom „Hrvatskom karuselu“ i dr Stipe Šuvar: „Katastrofalni ishod po Srbe u Hrvatskoj, a koji je, evo, danas očigledan, mogao se naslutiti već samim dolaskom HDZ-a i Franje Tuđmana. U predizbornoj kampanji 1990. godine oni i nisu spominjali Srbe osim u smislu opće harange.“ Tu harangu je predvodio Franjo Tuđman, koji je na predizbornom skupu HDZ-a u zagrebačkoj Dubravi aprila 1990, zapalio javnost i dobio ovacije okupljenih izjavom: „Sretan sam što mi žena nije ni Srpkinja niti Židovka“. Nešto kasnije, u estradnom dijelu programa, svoju je sreću s okupljenima poželio podijeliti i pjevač Duško Lokin. Stigao je, međutim, reći samo: „Sretan sam što večeras s vama mogu…“, a onda mu je netko doviknuo: „Nisi sretan, jer si Duško!“, što je ponovo izazvalo veselje u publici.

Nacional-šovinističke snage u Hrvatskoj, pobjedom na izborima 1990. godine, nametnule su svoje ideološko-političko viđenje karaktera i ustroja hrvatske države u kojoj se Srbi, kao i u vrijeme Pavelićeve NDH, tretiraju kao njezin remetilački faktor, kao opasnost za hrvatski narod i državu, kao rak-rana na nacionalnom tkivu hrvatskog naroda. O tome kakav je politički cilj imala tadašnja hrvatska vlast svjedoči i slikar svjetskog formata i dosljedni antifašista Edo Murtić, u svome intervjuu riječkom „Novom listu“ u junu 2000. godine, u kojem upozorava na desetogodišnju fašizaciju Hrvatske. U intervjuu je ispričao i svoj razgovor s Tuđmanom, koji su vodili nekoliko mjeseci prije preuzimanja vlasti, nakon kojeg je Murtić prekinuo sve kontakte s Tuđmanom: „Sjećam se kako mi je nekoliko mjeseci prije izbora (1990) oduševljeno došao misleći da će od mene napraviti svog Augustinčića. Stao me je uvjeravati kako ćemo mi sada napraviti ono što nisu napravile ustaše i Pavelić 1941. godine. Za 250.000 Srba rekao je da će spakirati kofere i odseliti, a drugih 250.000 ili ostati ili nestati!“

O potrebi smanjenja broja Srba u Hrvatskoj na „prihvatljivu razinu“ Franjo Tuđman je eksplicitno govorio i javno u više navrata. Primjerice, prilikom otvaranja Vojnog učilišta „Ban Jelačić“ 14. decembra 1998. u Zagrebu Tuđman je zapovjednicima oružanih snaga objasnio da „u Hrvatskoj više nikada neće biti 12 posto Srba ili devet posto Jugoslavena. Kada Srba bude tri ili pet posto, to više neće predstavljati opasnost za Hrvatsku“. Ovakve namjere su u skladu s njegovim pogledima o genocidu kao poželjnom sredstvu koje „dovodi do etničke homogenizacije pojedinih naroda, do većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica pojedinih zemalja, pa to može imati pozitivne učinke na kretanja u budućnosti u smislu smanjivanja razloga za nova nasilja i povoda za nove sukobe i potrese“ (Bespuća povijesne zbiljnosti, 1989. godina).

O ciljevima Tuđmanove vlasti svjedoči i Martin Špegelj, Tuđmanov ministar odbrane u doba najžešćih ratnih sukoba, u intervjuu novosadskom „Dnevniku“ (28. 10. 2001): „Postojao je bar globalni dogovor između Miloševića i Tuđmana o razmjeni naroda, ‘humanom preseljenju’. Činjenica da su Srbi otišli na istok, a Hrvati na zapad – to ne može biti slučajno… Ali, radi svake sigurnosti, kad Srbi ili Hrvati napuste domove, dolazi do paljenja i rušenja. Sam Šušak (Tuđmanov ministar obrane s najdužim mandatom, n.R.B.) je pred tridesetak ljudi izjavio: ‘da ako Srbinu izgori kuća, neće imati gdje da se vrati“. U Karađorđevu je, svjedoči Špegelj, između Miloševića i Tuđmana „u globalu dogovoreno stvaranje čistih nacionalnih država, velike Srbije i nešto manje velike Hrvatske“.

Bivši specijalni izaslanik generalnog sekretara UN za Balkan u periodu od januara 1994. do novembra 1995. godine, Jasuši Akaši u svojim memoarima napisao je da je „Tuđman bio tvrdokorni nacionalista koga uopšte nije bilo briga za ljudska prava“, prenosi portal Index.hr. Također, u memoarima se podsjeća i da je Tuđman, čim je postao predsjednik, počeo da iz vladinih agencija izbacuje sve zaposlene koji su bili srpske nacionalnosti i umesto njih zapošljavao Hrvate. „Da je bio pametniji i naklonjeniji drugim nacionalnostima, Srbi u Hrvatskoj reagovali bi drugačije“, navodi Akaši.

Rat je bio namera

Međutim, „rat je“- kako je govorio sam Tuđman – „bio neizbježan jer je samo tako Hrvatska mogla dobiti nezavisnost“. Tuđman je tada govorio da hrvatski narod može da vodi samo ona stranka koja se zalaže za geopolitičke probitke hrvatskog naroda. A, kada je riječ o Krajini, tj. područjima u Hrvatskoj sa srpskom većinom, tu treba izvršiti demografsku obnovu, kako se u budućnosti nikad više ne bi pojavio neki Babić ili Martić. Drugim riječima, Tuđmanov cilj je bio promijeniti etničku strukturu u Krajini tako da se, milom ili silom, smanji procenat Srba i osigura hrvatska etnička većina i u ovom dijelu Hrvatske.

Nekadašnji ministar unutrašnjih poslova Hrvatske Josip Boljkovac u intervjuu franfurtskim „Vestima“ u februaru 2009. godine, također, napominje da je Tuđman „želeo rat po svaku cenu“ i objašnjava: „Rat nije bio nužnost, već namera. Po tom njegovom konceptu Srbi su trebali nestati iz Hrvatske.“ Zato Tuđman na Brijunskom sastanku, na kojem se i planirala ratna operacija „Oluja“, i naglašava: „… moramo izvršiti takve udare da Srbi praktično nestanu.“ U tu svrhu Tuđman na istom sastanku izjavljuje: „Važno je da se ti civili pokrenu i tada će ih slijediti vojska, i kada se kolone pokrenu, to će imati psihološki efekt jednih na druge.“ Neosuđeni hrvatski general Ante Gotovina kasnije s ratišta šalje izvještaj o izvršenju tog zadatka: „Velik broj civila već napušta Knin i kreće se prema Banjoj Luci i Beogradu. To znači, ako nastavimo s ovakvim pritiskom, vjerojatno za neko vrijeme neće biti puno preostalih civila, nego samo oni koji su morali ostati jer nisu imali mogućnosti da odu.“

Napadom na zone pod zaštitom UN u operaciji „Oluja“ napokon su i za sva vremena odstranjeni „Srbi kao rak-rana na nacionalnom tijelu hrvatskog naroda“. Na slavljeničkom putovanju „vlakom slobode“, nakon „Oluje“, 26. avgusta 1995. godine od Zagreba preko Knina do Splita, Tuđman je euforično izjavio, pored ostalog, da „nema više onih koji bi budućnost Hrvatske ugrožavali u hrvatskom nacionalnom tijelu, to se ne može izraziti nikakvim novcem, negoli upravo time da je ovim korakom (vojno-redarstvenom akcijom „Oluja“, n.R.B.) budućnost hrvatskog naroda, suverene i nezavisne hrvatske države jednom za svagda osigurana za buduća stoljeća i milenije“, te „otišli su, neka im je sretan put, nisu stigli ponijeti ni devize, ni svoje prljave gaće.“ U Kninu je nakon Oluje izjavio da je „grad čist kao u Zvonimirovo doba“. U svome izvješću naciji 15. januara 1996. godine Tuđman ostaje pri svojoj ocjeni da vojno-redarstvenom akcijom „Oluja“ je „za svagda riješen glavni unutarnji problem hrvatske države“, da su „velikim i složenim ratnim pothvatima oslobođena područja središnje Hrvatske i zapadne Bosne“, te time „za buduća stoljeća osigurana opstojnost, ali i strateški interesi hrvatske države“.

O konzekventnoj politici tadašnjeg hrvatskog rukovodstva da se etnički očiste Srbi i tako smanji njihov broj na prihvatljiv nivo svjedoči i izjava bivšeg hrvatskog premijera Nikice Valentića koji je nakon operacije Bljesak (započela 1. maja 1995.) na području zapadne Slavonije izjavio: „Srpski problem u zapadnoj Slavoniji je riješen. Nema više od tisuću preostalih ljudi, uglavnom starijih žena, i nema više od 300 do 400 osoba koje predstavljaju nekakve političke faktore.“

Zahtjev da se omogući povratak svim izbjeglim i prognanim Srbima u Hrvatsku poništava rezultate takve politike. Stoga je Tuđman javno poručivao: „Masovni povratak Srba mogao bi prouzrokovati destabilizaciju i vraćanje na stanje koje je prethodilo pobuni dijela srpskog stanovništva protiv hrvatske države i njihovom sudjelovanju u velikosrpskoj agresiji“, te „Svijet ima nerealne zahtjeve da Hrvatska treba preuzeti i primiti sve izbjegle Srbe… Iz humanitarnih razloga mi ćemo rješavati pojedinačne slučajeve povratka srpskih izbjeglica“.

Josipović zavoleo Tuđmana

Srba je u banovini Hrvatskoj (koja se prostirala do Zemuna) 1910. godine bilo 26%, a u Dalmaciji (od Raba do Boke) 14%. Uoči Drugog svjetskog rata na teritoriji Hrvatske u današnjim granicama bilo je oko 20%, a nakon tog rata oko 17%. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine Srba je u Hrvatskoj bilo 12,2%, a danas negdje oko 3 %. Hrvatska je nakon ratova devedesetih godina prošlog vijeka postala etnički najčistija država od republika bivše SFRJ (prije raspada SFRJ to je bila Slovenija).

Haški tribunal svojom selektivnom „pravdom“, time što nikoga s hrvatske strane nije osudio za zločine počinjene nad Srbima u Hrvatskoj, pravno i faktički je abolirao politiku etničkog čišćenja i ovjerio Tuđmanov stav o genocidu kao poželjnom sredstvu u nacionalnoj politici, barem kada je riječ o Hrvatskoj. Zato će oslobađajuća presuda hrvatskim generalima imati nesagledive i dugoročne razarajuće učinke po mir i stabilnost na Balkanu. Da je to tako, svjedoče i izjave najviših hrvatskih svjetovnih i vjerskih zvaničnika ovih euforičnih dana.

Unatoč svemu gore navedenom, aktualni hrvatski predsjednik Ivo Josipović, pozivajući se na oslobađajuću presudu Žalbenog vijeća Međunarodnog suda u Hagu, izjavljuje 16. novembra ove godine da „Oluja“ „nije imala za cilj progon civila – naših sugrađana srpske nacionalnosti, da Hrvatska nije počinila etničko čišćenje“, već da je riječ samo o pravednom, časnom i obrambenom ratu. Za bolje poznavaoce hrvatskih političkih prilika ova izjava nije iznenađujuća. Jer, aktualni hrvatski predsjednik je još kao predsjednički kandidat, a kasnije i kao predsjednik odavao poštu Franji Tuđmanu, za koga je „Tuđman povijesna ličnost s velikim zaslugama, ali i velikim pogreškama“, kao npr. „zatvaranje očiju pred zločinima“. Po Josipoviću, Tuđman je grešan samo zato što je zatvarao oči pred zločinima, a ne i zato što je bio inspirator, zagovornik i naredbodavac zločina i etničkog čišćenja. Nakon svega ovoga aktualni hrvatski predsjednik Ivo Josipović u intervjuu Večernjem listu od 17. 11. 2012 izjavljuje na pitanje znači li oslobađajuća presuda hrvatskim generalima na neki način i rehabilitaciju Franje Tuđmana: „Presuda daje drukčiju sliku hrvatskog vodstva, pokazalo se da nije postojao tzv. zajednički zločinački pothvat i da vodstvo na čelu s predsjednikom Tuđmanom nije tada na Brijunima planiralo protjerivanje sugrađana srpske nacionalnosti a što sigurno ima političke implikacije… posebno u odnosu na karakterizaciju Domovinskog rata.“

Zahvaljujući oslobađajućoj presudi Haškog tribunala Hrvatska, etnički očišćena od Srba i od grijeha zločina, nevina ulazi u EU. Time je dano zeleno svjetlo da se nastavi s filigranskim poslom dovršenja i cementiranja etničkog čišćenja. Bitka za ljudska prava Srba izbjeglih iz Hrvatske biće izuzetno otežana, to će biti Sizifov posao, kao što je u biti i bio svih ovih godina.

„Gdje je bio Bog“

Portale mladih na društvenim mrežama u Hrvatskoj ovih dana su preplavile masovne zahvale Bogu za očitovanje dobrote, za oslobađajuću presudu i nevinost hrvatskih generala, uz isticanje – ima Boga! Moja kćerka, koja je bila desetogodišnja djevojčica kada smo morali napustiti Zagreb, svome zagrebačkom prijatelju iz djetinjstva poslala je svoj komentar euforije koja je ovih dana preplavila Hrvatsku: „Gdje je bio Bog kada je 200 tisuća ljudi napuštalo svoje domove, kada su pod prisilom tadašnje vlasti i njenih izvršitelja ostavljali sve, mjesto svog rođenja, svoje poslove, svoje prijatelje, svoje uspomene, svoje živote; i tako se otisnuli u nepoznato sa par vrećica u rukama, izgubivši sve što su imali. Mnogi su i prije „Oluje“ morali otići, bili smo mali, ali ja se svega vrlo dobro sjećam. Običan narod pao je kao žrtva sulude politike i iracionalne mržnje. Od takve jedne ljudske nesreće i patnje i sami Bog se skriva. Nema se tu što slavit u Zagrebu, mom rodnom gradu, kojeg i dalje volim.“

Nadam se da vjerovati u ljubav, a ne mržnju, nije Sizofov posao, i zato sam ponosan na svoju kćerku što voli Zagreb – svoj rodni grad.

Autor je predsednik Upravnog odbora Humanitarnog centra za integraciju i toleranciju u Novom Sadu