Odlazak dobrodušnog Sremca

Naš drug Đorđe Sudarski Red, evo već neko vrijeme, nije među nama. Otišao je naglo i neočekivano, kao i inače u životu što je odlazio na neko od svojih tajanstvenih putovanja za koja bismo saznali istom po povratku. Možda će se, nadajmo se, jednako tako jednoga dana i iz smrti svoje vratiti.
Ako i nije u svemu uspio, u jednome (a najvažnijem) svakako jest – da bude neponovljiv, samosvojan i nezamjenljiv. Ukratko, da bude originalan. Nikada više, i nigdje drugdje, neće se pojaviti takvo široko osmjehnuto dobrodušno sremačko lice pod mornarskom, pod izlizanom kapetanskom šapkom na kojoj visi, kao da će svaki čas otpasti, malena petokraka. Koja, međutim, ne otpada. Legenda sa Detelinare, kako ga je već davno krstio njegov teča Vujica Rešin Tucić, odsad neće samovati na Ribarcu.
Ivo Vojnović bi rekao – „odhodu gospoda“. Novi Sad bez Mike Antića, Radeta Tomića, Vojislava Despotova, Branka Andrića – Andrle, Radeta Obrenovića, Miroslava Nastasijevića, Judite Šalgo, Aleksandra Tišme, Šoleta Jankovića, sad i bez Reda (i bez mnogih drugih, ovdje nespomenutih) nije onaj grad od nekad. To, naravno, mora biti tako, jer je tako u prirodi stvari, ali kad nestanu imena koja su snažno i presudno obilježavala jednu epohu, dogodi se nerijetko da naredna epoha ne porodi nikoga i ništa.
Bio sam jedan od njegovih doživotnih recenzenata, koji bi knjigu (koju su preporučili) obično viđali istom koju godinu po izlasku iz štampe. Kao što je u svemu bio svoj (i na svome), takav je bio i u književnosti. Spajajući neugodno s korisnim, Red bi otpočinjao knjigu (u pravilu samizdat) dugačkim spiskom sponzora. Desetine uvodnih stranica ispunjavale bi reklame kojekakvih manjih firmi, svih onih što su uredno i savjesno podmirivale svakodnevne Redove životne potrebe. Na taj su način u beletristiku stizale zanatske radnje, frizerski saloni, mehaničke radione, dućani za iglu i konac, pekare, mesare, cvjećare, voćarnice i poslastičarnice, voskarnice i praonice, prodavnice tekstila, cigareta i cipela, fotografski ateljei i brojni servisi. Iako pisac i zadrti samotnjak, Red je bio društveno biće, koje je svoje želje ugrađivalo u literaturu tako da je popis njegovih sponzora danas ravnopravan s popisom njegovih kritičara i recenzenata. Mi, književna čeljad, mi smo podržavali samo njegov rukopis, a sponzori su podržavali i održavali njegovu egzistenciju. Čitaoci znaju da između toga dvoga suštinske razlike nije bilo.
Kao što se zna iz istorije naše novije literature, na jednom od svojih brojnih putovanja Red je, poput Gulivera, zalutao u Poljsku i tu se oženio Barbarom, koja ga je kasnije, iz nerazumljivih i neopravdanih razloga, napustila tako da je za njom u svakoj svojoj knjizi žalio. Osim Barbare, u ta se vremena u Gdanjsku događao i Leh Valensa i njegova Solidarnost pa je Red o tome opširno izvještavao kao neka vrsta ratnog reportera. Doduše, čitaoci su paralelno sticali i opširna a besplatna saznanja o crnom tržištu i o nabavkama hrane u uslovima potpune neimaštine, odnosno o životu sitnog krijumčara i još sitnijeg građanina čija je jedina namjera bila da preživi teška vremena.