Oskrnavljeni samostan u Gučoj Gori

Esad Hećimović: Garibi: Mudžahedini u BiH 1992 – 1999 (4)

O ulozi mudžahedina u ratu u BiH i posle njega napisano je mnogo tekstova i knjiga. Uprkos tome, pitanja je uvek bilo više nego pouzdanih odgovora. Kako su, i uz čiji blagoslov, stigli? Koliko ih se borilo na bosanskom ratištu, koliko ih je otišlo, a koliko ostalo? Knjiga „Garibi“ poznatog reportera iz Zenice Esada Hećimovića razjašnjava mnoge misterije, enigme i konfuzije o ulozi „Alahovih svetih ratnika“ u Bosni i Hercegovini.

Ovom knjigom su izdavači, list Danas i Medijska organizacija Jugoistočne Evrope (SEEMO), pokrenuli novu biblioteku „Novinari istraživači“ koja ima za cilj da otvori prostor autorima iz čitavog regiona.

 Bošnjački civilni i vojni istražitelji nisu utvrdili ko je odgovoran za ubistva tokom otmice Totića; da li je riječ o ratnom zločinu ili terorizmu ali ni ko su i kako su zarobljavani stranci koji su bili u zatvoru HVO. Prekidanje ove istrage omogućilo je nove, nekažnjene zločine počinjene nad Hrvatima u području Travnika od juna do oktobra 1993.

U prvim danima juna 1993. svi putevi između hrvatskih i muslimanskih sela su bili međusobno blokirani. Međunarodne vojne snage UN su početkom juna organizovale sastanak hrvatskih i bošnjačkih vojnih komandanata u Gučoj Gori, ali stanje je postajalo sve gore.

Major Vaughan Kent-Payne je stigao u Guču Goru 8. juna, u koloni sa 16 oklopnih vozila, nakon što prethodnog dana nije uspio da se probije u ovo selo. Dobio je naredbu da, iz britanske vojne baze snaga UN u obližnjem Vitezu, ode u Guču Goru i pokuša evakuaciju stanovništva. Britanske vojne snage su se plašile da se na svega nekoliko kilometara od njihove vojne baze, u samo dva mjeseca, ne ponovi masakr civilnog stanovništva. Stizale su glasine da je moguće da se Ahmići sada ponove u Gučoj Gori. Stigli su pred samostan oko 11 sati. Trebalo im je puna dva sata da evakuiraju 180 ljudi koji su se sakrili u samostanu. Sve vrijeme se pucalo po selu i vojnici su mogli da pune samo jedno po jedno vozilo. Parkirali su vozilo u blizini samostanskog zida, gdje su civili bili sklonjeni od pucnjave. Prvo su evakuirali žene i djecu, zatim starije, a onda ljude u vojnoj dobi. Svećenik, koji je bio nadležan za samostan, pitao je britanskog vojnog svećenika za pomoć. Objašnjavao je da je to veoma star samostan i veoma važno vjersko mjesto za Rimokatoličku crkvu. Gvardijan, britanski vojni svećenik i britanski major su zaključali vrata samostana i otišli za Vitez.

Pet dana kasnije, major Kent-Payne je ponovo poslan u područje Guče Gore, kako bi ispitao tvrdnje o zločinima u selu Maline. Kada je major stigao u Guču Goru oko 10 sati ujutro 13. juna 1993, odmah je primijetio veliku grupu teško naoružanih ljudi unutar i oko samostana. Primijetio je veliku grupu 20 do 30 stranaca i 10 do 15 lokalnih, uglavnom sredovječnih vojnika iz bosanske milicije. Bili su obučeni u mješavinu uniformi i civilne odjeće. „Neki od njih su imali afganistanski izgled, ali svega nekoliko je imalo duge brade, uključujući one kanom, crveno, obojenom bradom. Ali svi su imali neke dijelove vojne odjeće, pantalone ili jakne, kako bi ljudi znali da su bili u nekoj vrsti vojne organizacije”, opisivao je major Kent-Payne.

Majoru je prišao jedan muškarac, koji je izgledao kao da potiče iz Sjeverne Afrike. Slabo je govorio engleski jezik. Major je zatražio slobodan prolaz do Malina, objašnjavajući da bi to pokazalo kako ova vojska nema ništa što skriva. Sjevernoafrikanac je to odbio i zatražio da se Britanci vrate. Majoru se obratio jedan muškarac na engleskom jeziku, sa snažnim jorkširskim naglaskom, govoreći mu da ide kući. Major je uzvratio: „Mislim da dolazimo iz istog mjesta. Zašto i ti ne odeš kući, takođe?” Nepoznati zemljak je počeo psovati britanskog majora, koji mu je uzvratio da su svi oni jorkširska braća. Neznanac mu je odgovorio da on, sasvim sigurno, nije njemu brat, počevši da vrijeđa Britance i UNPROFOR. U tom trenutku jedan stariji, lokalni milicionar je slučajno počeo da puca u zemlju pored nogu. Britanski vojnici su to shvatili kao agresiju i odjednom su svi u okolici samostana repetirali puške jedni na druge. Britanski mudžahedin je vikao svima da se smire. Major se udaljio i ponovo razgovarao sa mudžahedinom iz Sjeverne Afrike, sve dok nije stigao arapski zapovjednik u bijeloj ‘toyoti’. „Neću se rukovati sa nevjernikom”, rekao je. Major je povukao svoju ruku. „Niti ću govoriti dok je prisutna žena”, dodao je Arapin. Major je poslao prevodioca nazad u vozilo. Ni nakon 15 minuta razgovora, Arapin nije dozvoljavao prolaz vozilima u Maline, u ono što je nazivao svojom sigurnosnom zonom. Major je zatražio da nastavi put pješke, nenaoružan. Dao je instrukcije zamjeniku da, ako ga ne bude ni nakon sat vremena, izvrši proboj oklopnim vozilima. Konačno, major Kent-Payne je stigao u Maline, ali nije našao tragove zločina. Za krv, koju je vidio, nije mogao da odredi da li je ljudska ili životinjska, jer je vidio brojne ubijene svinje i pse. Vratio se u Guču Goru tri dana kasnije, 16. juna, kako bi provjerio da li stranci još okružuju samostan. Stigavši pred samostan u oklopnom vozilu, čuo je lom stakla unutar samostana. U samostanu je 20 do 30 sredovječnih i starijih žena čistilo pod i skupljalo razbijeno staklo.

„Osim čišćenja poda, one su ispirale zidove pokušavajući da uklone arapske slogane, koji su bili ispisani na zidovima. Drvene ispovjedaonice su bile slomljene i spaljene, neka drvena sjedišta slomljena, a ljudski izmet je bio razmazan okolo. Boja je bacana na veliku fresku na zidu, njeni komadi su otkidani i arapski slogani su ispisivani. Bilo je to očito značajno skrnavljenje ove posebne vjerske građevine”, svjedočio je major Kent-Payne.

Skrnavljene crkve je zabilježeno na video-snimku, koji je poslije korišten za prikupljanje donacija za džihad u Bosni i drugim zemljama. Film je reklamiran za prodaju na web-sajtu Azzam.com tokom 2000. Ovaj dokumentarac o „šehidima Bosne“ sadržavao je i opis i snimak dijela „Operacije Guča Gora“, uključujući ulazak mudžahedina u crkvu u Gučoj Gori. „Operacija Guča Gora“ je opisana kao jedna od prvih velikih pobjeda koje je Allah darovao mudžahedinima.

Nakon osvajanja Guče Gore, sukobili su se sami pobjednici. Dok su strani mudžahedini pripremali rušenje, usprotivio se komandant Armije BiH Mehmed Alagić. „General je vidio šta se dogodilo u crkvi, šta se oni pripremaju da urade i zabranio je to. Ebu el Sadik je skoro ubio generala i on se vratio u Travnik. Prijetio je da će napasti mudžahedine ako sruše crkvu. Wahiuddin je rekao da ne treba rušiti crkvu jer bi to mogao da bude razlog za pogoršanje odnosa između mudžahedina i Armije BiH“, svjedočio je Ali Hamad.

Na samostanu su ostali natpisi na arapskom jeziku. Niko se ne sjeća šta je pisalo, pravdajući se nepoznavanjem jezika. U narednih petnaest dana od osvajanja sela, zapaljeno je 200 od 300 stambenih i drugih objekata. Imovina iz napuštenih hrvatskih kuća je opljačkana i odvožena kamionima. U Gučoj Gori i okolnim planinskim selima u istočnom dijelu Travnika, koje su Hrvati napustili, naselili su se lokalni i strani islamski dobrovoljci.

Nastavlja se