Zločin u žiži interesa

Tako je partizanski general Velimir Terzić 1983. godine za beogradski Intervju izjavio da je „samo u Jasenovcu ubijeno milion Srba, ne računajući pripadnike drugih naroda“. Potom je antropolog Srboljub Živanović tvrdio da je „najmanje 700.000 žrtava sahranjeno na području Jasenovca i Gradine“. Vuk Drašković, koji je u međuvremenu postao vođa Srpskog pokreta obnove (SPO), izjavio je u veljači 1990. godine da je „Jasenovac 40 puta veći od Mauthausena“. Konačno je stanoviti Radomir Bulatović 1990. godine samouvjereno napisao „da je u Jasenovcu stradalo preko 1,110.929 ljudi, žena i djece, teško će ko moći oboriti“. Broj likvidiranih po neki je put rastao do milijun i pol, a tvrdilo se i da se točan broj žrtava „nikada neće moći ustanoviti“. Višestruko uvećane brojke žrtava u Jasenovcu, a posebno srpskih, trebale su poslužiti razvijanju teze o genocidnosti Hrvata, što je poticalo ponovno buđenje i daljnji razvoj osvetničkog gnjeva za 1941. godinu, „koja nikad nije naplaćena“.

U naporima određenih beogradskih krugova da jasenovački zločin drže u žiži interesa te da ga instrumentaliziraju za svoje posebne političke ciljeve, ključna je osoba od kraja osamdesetih do smrti 2009. bio Milan Bulajić, dugogodišnji jugoslavenski diplomat, direktor beogradskog Muzeja genocida i autor većeg broja knjiga o Jasenovcu i ustaškim zločinima u Drugom svjetskom ratu. Bio je i zamjenik predsjednika Odbora Srpske akademije nauka i umetnosti za prikupljanje podataka o genocidu nad srpskim narodom i drugim narodima Jugoslavije u 20. veku. U njegovu opusu, knjiga Ustaški logor smrti – srpski mit? ima istaknuto mjesto. Bulajić je umnogome opterećen teorijama zavjere, pa tako tvrdi da su organizatori znanstvenog skupa „Jasenovac 89“ održanom 1989. u Jasenovcu „dijelili sudionicima bedž sa slovom 'Y' ugrađenom u kamenom cvijetu“, a zapravo se radi o slici Bogdanovićeva cvijeta – spomenika. Bulajić inzistira na „povjesnoj odgovornosti Katoličke crkve“. Ističe da je i danas, „više od pola stoljeća poslije Drugog svjetskog rata skrivena istina o najbrutalnijem logoru smrti“ te da se i danas, 1999. godine, „ta istina skriva i sprečava“. Kad govori o broju žrtava, Bulajić nije nikad izrekao da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 žrtava, ali je doslovno i uporno citirao sve one koji su tu brojku isticali. U maniru iskusnog diplomata svoje je poruke servirao vrlo suptilno: s autorima navoda o 700.000 jasenovačkih žrtava i sličnih Bulajić nikada nije polemizirao, ali je polemizirao sa svima onima koji spominju niže brojke.

Brojka od 700.000 jasenovačkih žrtava ostala je prisutna u nekim krugovima sve do danas. Međunarodna komisija za utvrđivanje istine o Jasenovcu, osnovana 2000. u Banjaluci i njezin predsjednik Srboljub Živanović, član Srpske akademije nauka i umetnosti su za vrijeme „međunarodne“ konferencije o Jasenovcu 2011. objavili deklaraciju u kojoj ističu da je „Hrvatska država, zajedno s Rimokatoličkom crkvom izvršila genocid nad pravoslavnim Srbima, Jevrejima i Romima… posle strašnog i užasnog mučenja, ubili su preko 700.000 Srba, 23.000 Jevreja i 80.000 Roma“. Na raznim se skupovima i u raznim izdanjima promiču te brojke, a njihovim su promotorima revizionisti svi, od Franje Tuđmana do Slavka Goldsteina, koji ih ne podržavaju. Devedesetih je u Hrvatskoj bilo nastojanja da se jasenovački zločin minimalizira – to je „nastojanje“ jednako strašno i maliciozno kao i pretjerivanje s brojem žrtava.

Nastavlja se