U društvu nema volje ni snage za istinu

Knjiga o tragičnoj sudbini slavne fotografkinje hrvatskog porekla Dore Mar (malo poznate pod pravim imenom Anrijeta Teodora Marković) i njenom odnosu sa slikarom Pablom Pikasom bila je povod za razgovor sa autorkom o feminističkim snovima i tišini intelektualaca.

* Svojevremeno ste u jednom od tekstova u knjizi „Smrtni grijesi feminizma“ analizirali položaj žena kroz istoriju na slikama. Između ostalog zaključili ste da je žena bila prikazivana kao Venera, ali ne i subjekt istorije. Čini se da „Dora i Minotaur“ dokazuje upravo to – da čak i u krugovima cenjenih umetnika, intelektualaca, avangardista žena može biti viđena samo kao Venera, muza, inspiracija, ali ne i koleginica, sagovornica, saradnica…

– Ne bih rekla da su žene bile samo seksualni objekti, njihove kolege nisu mogle zanemariti njihovo stvaralaštvo. Osobito u fotografiji. Umjetničke fotografije Dore Maar i danas su moderne i izvanredno komunikativne. Ili Lee Miller, koja je bila odlična reporterka, njene fotografije iz Drugog svjetskog rata su čuvene. No, stvar je u tome da su muškarci iz, pa čak i oni njihovog avangardnog kruga nadrealista, u njima gledali prvo žene, pa tek onda umjetnice. U tom smislu malo se toga promijenilo do danas. Misliti je tada bila isključivo muška osobina, pa je tako i Picasso ponekad doživljavao Doru Maar.

* Kroz knjigu „Dora i Minotaur“ otvorili ste i pitanje angažmana umetnika. Dok je Pikaso smatrao da je umetnikov rad dovoljno glasan, Dora se zalagala za jasno i javno izricanje političkih stavova. Posebno zanimljiv deo knjige posvećen tome jeste istorija slike „Gernika“, današnjeg najpoznatijeg antiratnog simbola. Da li je, ako ćuti, intelektualac i dalje intelektualac?

– Pa Picasso, ako mislite na njega, nije bio intelektualac. Bio je iznimno talentiran, ali neobrazovan i nezainteresiran za život oko njega. A pogotovo je bježao od političkog angažmana. Govorio je da su njegove slike njegov angažman, ali istina je drugačija. No, ja mislim da umjetnici moraju imati slobodu stvaranja. Angažirana djela rijetko kada ispadnu – umjetnička. Ali angažman umjetnika kao osobe je nešto sasvim drugo. Znači, u redu je zalagati se za nešto, potpisati peticiju i slično. Picasso se prvenstveno rukovodio principom koristi, zato se poslije rata učlanio u KP Francuske. Bila je to moćna organizacija i mogla mu je pružiti zaštitu – a on njima ime. A na pitanje da li je čovjek intelektualac i kad šuti, to ipak ovisi o okolnostima. Neki ljudi nemaju priliku govoriti. Drugi se povlače u šutnju kao unutrašnji egzil – bilo je takvih slučajeva u Hrvatskoj u toku prošlog rata a i poslije. Šutnja također može biti glasna, zavisi tko i kada šuti.

* O čemu intelektualac danas treba javno i glasno da govori u državama bivše Jugoslavije u kojima su „sećanja nepoželjna“ a „istina tabu tema“?

– O svemu što je sporno, bolno, neugodno a važno. O svemu što ljude tišti a nemaju priliku ili se boje to izraziti. Jer se još uvijek, iako formalno u demokratskom sistemu, nalazimo u situaciji da se građani boje iskazati svoje mišljenje. Pa im, kao i u stara vremena, treba netko tko će govoriti umjesto njih. To mnogo govori o društvu u kojem živimo. Kao i činjenica da se svaka kritika doživljava kao neprijateljski i prije svega nepatriotski čin.

* Ratna prošlost je nešto što još dugo neće biti tema za razgovor na ovim prostorima. Šta je neophodno da se dogodi da bi došlo do otvorene želje za istinom o tom periodu? Moramo li pre toga sačekati da na red dođu priče iz Drugog svetskog rata ili je za to već kasno?

– Teško je reći, jer s jedne strane život ide dalje, prošlo je već dva desetljeća, posljeratna generacija je već odrasla. A s druge strane stalno zapinjemo, spotičemo se o tu nesretnu prošlost. U školi uče neistinu, ideologije, mitove… koje vodi netoleranciji i predrasudama. U društvu nema ni volje ni snage za istinu, a bez nje društvo ostaje podjeljeno, pogotovo se to osjeća u Hrvatskoj. I onda političari tim podjelama manipuliraju. Ne. Nema volje za raščišćavanjem prošlosti, proces bi morao krenuti i od vrha – od političke volje – i odozdo, od ljudi samih. Oni se ne bi smjeli bojati govoriti o svojim sjećanjima. Dok postoji strah – postojati će i laži.

* Analizirajući psihologiju ratnih zločinaca u Hagu, u knjizi „Oni ni mrava ne bi zgazili“, na neki način dotakli ste se teze Hane Arent o banalnosti zla. Da li ste se upoznajući karaktere tih ljudi pred sudom i videvši njihov zajednički život u Sheveningenu približili ili udaljili od razumevanja rata i tolikih žrtava?

– Nakon što sam se u dvjema knjigama bavila žrtvama, normalno je da sam se zapitala tko su počinitelji? Pa i oni su ljudi. Najviše me zanimalo kako su se pojedinci našli u situaciji da, recimo to tako, pređu na stranu zla. Lako je reći da su neki ljudi rođeni zli, ali to je tek samoobrana. Ljudi imaju u sebi obje mogućnosti, da postanu dobri i zli, i često tek neka banalna situacija odluči o tome što će napraviti. Što naravno ne opravdava njihov čin. Po mome mišljenju najveći krivci za rat su oni na političkom vrhu, oni koji donose odluke i šalju jedne ljude u smrt, a druge tjeraju da ih ubiju.

* Rat očigledno još uvek nismo preživeli, a kako smo preživeli komunizam i zašto sad u postkomunizmu i tranziciji patimo za njim? Ta nostalgija za periodom komunizma vezana je za sve bivše socijalističke države Istočne Evrope…

– Istina, puno se priča o nostalgiji, rade se istraživanja, ispada da su ljudi vrlo nostalgični za bivšom Jugoslavijom. Ne vjerujem međutim da žale za političkim režimom, nego za sigurnošću koju su tada osjećali. Danas je sve neizvjesno, pogotovo posao. Financijska kriza doprinijela je nostalgiji. Uostalom, kad gubite nadu u budućnost, što vam drugo preostaje nego da bježite u prošlost?

* Srbija se uporedo nada sreći i u EU dok su u Hrvatskoj sa ulaskom te nade nestale. Ko je kriv za izneverena očekivanja? Čeka li nas tamo sreća ili samo sve jače desničarske ideje, kojih imamo dovoljno kod kuće?

– Hrvatsku je zapalo da uđe u EU u nezgodnom času, kada je bilo sve manje entuzijazma prema širenju EU. A presahnula su i sredstva. No ni one novce koji su joj pripadali nije znala uzeti iz pristupnih fondova i, tako da Hrvatska nije najbolji primjer zemlje koja je profitirala ulaskom onoliko koliko je mogla i trebala. Mislim ipak da je dobro biti u EU iz raznoraznih razloga – što bi jedna mala zemljica sama usred EU, a nije bogata kao Švicarska ili Norveška nego je siromašna i ovisna o toj istoj Evropi?

Patrijarhat je dosta živahan

* Sa Kolindom Grabar Kitarović kao predsednicom i Jadrankom Kosor kao bivšom premijerkom da li je Hrvatska ostvarila svoj „feministički san“? Trideset godina od objavljivanja vaše knjige „Smrtni grijesi feminizma“, gde je zapravo feminizam a gde mudologija?

– „Feministički san“ u ironičnom smislu, jer nije dovoljno da su žene na visokim političkim položajima da bi ženama u toj zemlji bilo bolje. I Margaret Thatcher je bila žena, pa se ne bi moglo reći da je unaprijedila njihova prava. No, i pored toga mislim da je dobro da imamo ženu za predsjednicu, ako ništa drugo onda kao primjer mladim ženama da im ništa nije nedostižno. Iako je patrijarhat dosta živahan – dapače nekako kao da je oživio. Pogledajte samo situaciju u većini bivših socijalističkih država, ženska se prava, naročito pravo izbora da rodi dijete, gotovo svugdje dovode u pitanje, a to je najbolji znak.

Civilne žrtve rata

* Kao neko ko se u svojim delima bavio zločinima protiv žena tokom rat u BiH („Kao da me nema“) i ko je javno govorio o aktu silovanja kao ratnom zločinu, kako gledate na aktuelno pitanje Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu u Hrvatskoj?

– Konačno su i te žrtve, uglavnom žene, došle na red – kasno, ali ne i prekasno. Bar im je priznat status civilnih žrtava rata, što im daje pravo na neku pomoć društva. Sve su te mjere simbolične, ali simbolika je važna jer pokazuje da nije zaboravljeno ono što su preživjele.

Feminizam i Jugoslavija

Slavenka Drakulić (1949) objavila je 13 knjiga, a neke od njih prevedene su na više od 20 jezika. Njena prva publicistička knjiga „Smrtni grijesi feminizma“ (1984) jedan je od prvih priloga feminizmu u SFRJ. Jugoslavija i njen raspad tema su naslova „Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali“, „Balkan express“, „Kao da me nema“, „Oni ne bi ni mrava zgazili“. Pre Dore Mar, pisala je o još jednoj umetnici – Fridi Kalo („Frida ili o boli“), a u knjizi „Tijelo njenog tijela“ bavila se ličnom epizodom transplantacije bubrega i borbi za život.