Srpski tjednici

Print bez weba ništa ti ne vrijedi, a ako istodobno nemaš pristup televizijskoj i mobilnoj platformi, te insistiraš na preživjelom formatu „članka“, umjesto naprednih infotaiment platformi kombiniranih s evenet-managementom, gubiš vrijeme, poput redovnika koji se zabio u svoju izbu i puni misale božanskim inicijalima. Možda narodi zaslužuju upravo onakve vođe kakve imaju, ali zaslužuje li ta inteligencija državu u kojoj živi? Odmah se sjetim naslova knjige Latinke Perović – „Dominantna i neželjena elita“. U Srbiji, po njoj, imaša dominantnu elitu koja dominira jer je populistički, radikalski i rusko-narodnjački orijentirana, i drugu „manjinsku, neželjenu, liberalnu, proevropsku, individualističku i modernizacijsku…“ Ortodoksni trogloditi i prosvijećeni luzeri, ukratko. Je li to baš tako? Kad bi ljudi živjeli samo u duhovnim sferama, možda bi se mogla napraviti takva stratifikacija, ali, zapravo, ono što u srpskom društvu vidiš je nespremnost inteligencije, pogotovo humanističke, da se uključi u politički život uz rizik kompromitacije vlastite komotne, što se nekad govorilo – „kritizerske“ distance od realnih političkih procesa. Od svih nedostataka koje Srbi imaju, a na koje se uvijek rado upozorava, budući da je to jedan od najpopularnijih književnih žanrova, meni se čini da se izostavlja možda i najkrupniji – nesposobnost da stvaraju frakcije u vladajućoj stranci, na koje su uglavnom osuđeni. Od svih strategija za pobjedu vlasti kojoj ne možeš oduzeti legitimitet i osporiti ispravan smjer, najbolji je taj razorni pritisak iznutra. Pametno suprotstavljanje frakcija, puno je bolja strategija od umjerenih kritika iz prikrajka.