Ima već nekoliko godina otkako sam se – posle dvadeset i dve-tri godine mahnitanja i kidanja živaca – depolitizovao, što ne znači da sam se idiotizovao (u grčkom značenju te reči), dakle zatvorio u svoj mali svet i fokusirao isključivo na svoja posla.
O, ne! Daleko od toga. Pratim sve šta se radi u politici, još uvek sam relativno dobro obavešteni izvor, ali se – kako bi to klinci rekli – više ne palim, osim kad politika baš prekardaši.
Naravno, i godine u poodmicanju su učinile svoje. Strasti, kao što je poznato, s vremenom slabe i to je za sve – osim za zaklete erotomane i politikomane – veliko olakšanje i ne samo olakšanje nego i neka vrsta otrežnjenja, vrlo sličnog onom od alkohola, znate ono kada se ujutru probudite otekle glave i zapitate – kuku, šta mi bi.
Nemojte misliti da sad sledi traktat o nekakvoj bestrasnoj politici – to ne postoji nigde – ali ima mesta na ovoj planeti na kojima politika služi za kontrolu i ograničavanje strasti, a ima i takvih – mi i naša okolina smo na jednom takvom – gde služi njihovom raspirivanju. Smeo bih se, recimo, na tu temu zakleti da Oco Vučić tendenciozno radi (i govori) ono što radi upravo zato da bi svoje oponente izvodio iz takta i bacao u amok.
Pa kakva mu je tu računica, mogao bi se neko zapitati. Za njega – odlična. Dovodeći opoziciju i nezadovoljne građane u stanje permanentne histerije, uspešno ih sprečava da se organizuju na bilo kojoj platformi osim „nezadovoljstva“ i da – umesto što (potencijalno nemalu) snagu rasipaju na karnevalska nosanja patki – politički deluju. Nikada, izgleda, ovde nije umrla nada da je – da bi se stvari promenile, popravile i da bi se uzroci nezadovoljstva otklonili – dovoljno da se okupi veliki broj ljudi, najbolje milion, koji će pištaljkama i alakanjem naterati tirjanina na abdikaciju.
Pokušavalo se to devedesetih, ali beše to džaba krečenje sve dok Zoran Đinđić uz nadljudske napore nije rogovima u vreći okupljenim u DOS-u nametnuo kakvu-takvu političku formu. Pade mi to na pamet na vest da je onomad formiran nekakav Front u kome se okupilo prilično šareno društvo raznoraznih prestoničkih i lokalnih organizacija nezadovoljnika koji bi – pronese se glasine – mogao prerasti u političku stranku, što je stvar koju ću, ukoliko do nje dođe, pozdraviti, ali bi frontovci svih boja morali da znaju da se uspešne političke stranke zasnivaju na radu, disciplini i subordinaciji, a ne na nezadovoljstvu, na emocijama uopšte. Prestanite ljudi više da se palite, prionite, more, na posao.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.