Razvoj postizbornih događaja naveo me je da početak mini-serijala o štetnosti srpskog populizma i istoricizma na srpsku istoriju i život odložim za sutra, a da današnju kolumnu posvetim smatranjima na temu (bes)karakterologije ovdašnjih političara.

Krenimo redom. Ako je verovati mojoj omiljenoj žutari, Blicu, Toma Nikolić je – nakon što je stisnuo muda i Vučiću čestitao pobedu – blagoizjavio da se „više neće vraćati u SNS“, što mene lično nimalo nije potreslo – a sumnjam da će se i SNS nešto naročito potresti – ali što razotkriva staru ovdašnju, političarsku boljku koju bismo mogli nazvati „ako nisam glavni, onda više neću da se igram“ od koje ne boluje samo bivši džumhurbaškan – daleko od toga – nije li, recimo, i Koštunica – kad mu je stranka spala ispod cenzusa – sav uvređen digao ruku od DSS-a i politike i nije li sijaset demokratskih stranaka nastalo tako što ovaj ili onaj dilber nije mogao podneti da ne bude predsednik.

Sledi slučaj Vuka Jeremića, koji je nakon izbornog fijaska srpskom narodu i senatu obznanio da „u Srbiji nema demokratije“, ali je odmah potom srpski narod i senat utešio obećanjem da će uprkos svemu ostati u Srbiji i nastaviti borbu za slobodu, pa šta košta da košta (nas, ne njega, prim. a.).

Istom zgodom Vuko je izjavio da će Vučić vladati legalno – iako, šio mi ga Đura, ne i legitimno – i da će sva moć i sve poluge vlasti biti u njegovim rukama, u šta uopšte ne sumnjam, ali se pitam šta će to Vučić raditi kao predsednik što – istina sa više stila i uz mnogo manje buke i besa – vaktile nije radio njegov mentor, JexS, kome je, dok nije pukla tikva, Jeremić svojski sasluživao i populizmom popločavao široki put kojim je Vučić – kao vičniji u toj materiji – došao na vlast.

Držim da je pravo vreme da na velika vrata u političku teoriju uvedem termin Zulu-demokratija. Možda se pitate – a možda i naslućujete – kakva je to demokratija. Vrlo je, naime, slična Zulu-logici (i etici), što će reći – demokratija, to je kada smo mi na vlasti, a kada mi nismo na vlasti, to je tiranija. I šta da vam pričam. Već gotovo trideset godina jedna „demokratija“ smenjuje „tiraniju“, a dojučerašnje „poštenjačine“ prekonoć postaju „lopuže“ i tako će to ići sve dok jednoga dana (koji ne mora biti daleko) Rogonji ne pukne film i – nakon što inspirisan idejom Čede Antića o ukidanju Vojvodine – ne ukine Srbiju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari