Vučićevi svetski promašaji 1

Prateći rad i nastupe u javnosti resornog ministra Ivice Dačića (ne računajući one umetničko-zabavnog karaktera u pokušaju, već isključivo one koje su mu u opisu posla)…

… ali i ostatka vladajućeg establišmenta čije razumevanje aktuelne politike, međunarodnih odnosa i pozicije Srbije u tom sistemu zapravo možemo da sagledamo kroz percepciju jednog čoveka – Aleksandra Vučića, jasno vidim da oni, tj. on vodi isfrustriranu i promašenu politiku, polazeći od nekoliko duboko pogrešnih pretpostavki.

Prva pogrešna pretpostavka je da je Srbija bitan i nezaobilazan faktor u međunarodnim odnosima, kao što je nekadašnja SFRJ bila. Jednim delom zato što današnja Srbija nije ni približno ono što je bila SFRJ u svojim kapacitetima i potencijalima kao buffer država tokom Hladnog rata, a drugim delom zato što je svet danas potpuno drugačiji od sveta iz doba detanta.

Druga je da u procesu uspostavljanja ekonomski razvijene države sa solidnim državnim sistemom, projekat Evropske unije i naše članstvo u njoj ima opipljivu alternativu u vidu nekog kineskog projekta – „Jedan pojas jedan put“, ili nekog nazovi „evro-azijskog saveza“ koji je u stvari zabluda prezentovana od strane Moskve za države izgubljene u vremenu i prostoru međunarodnih odnosa.

Evropska unija, bilo u svom sadašnjem obliku, bilo u nekoj novoj verziji „Evrope u dve brzine“ ili zapadne i centralnoevropske verzije EU, sa većim i manjim stepenom zajedničke politike, jeste jedina prilika da u dogledno vreme izgradimo državu koja po uslovima zapošljavanja i rada neće biti evropski Bangladeš i iz koje se ljudi neće masovno iseljavati, već će u njoj rado živeti. Standardi koji sve ovo obezbeđuju mogu da budu implementirani samo kroz dalje strateško i ekonomsko umrežavanje sa našim zapadnim saveznicima, nikako sa istočnim. Ko u ovo ne veruje, neka pita radnike smederevske železare koliko su zadovoljni svojim statusom i perspektivom danas kada su u vlasništvu kineskog poslodavca, a kako im je bilo dok je vlasnik Železare bio US Steel. Mogu navoditi još bezbroj primera, poredeći uslove rada i visinu zarada u kompanijama koje su početkom 2000-ih privatizovane ulaskom zapadnog kapitala u duvansku, hemijsku, prehrambenu industriju itd, sa skorim ulaskom komponentaša i tekstilaca sa Istoka, podržanih bogatim podsticajima aktuelne vlasti, i došli bismo do istog zaključka, ali o tome nekom drugom prilikom. Dakle, od spoljnopolitičkog usmerenja države, implementacije standarda, među kojima je i vladavina prava i slobode, direktno zavisi i ekonomski prosperitet i nivo razvijenosti države. Tako je bilo i jeste sa svim državama iz našeg okruženja. Ko se uljuljkava u poređenjima sa nekim primerima iz Azije ili Amerike, ili aktuelnim zaokretima ka neliberalnoj demokratiji u pojedinim zemljama EU iz bivšeg tranzitornog lagera Varšavskog pakta, u debeloj je zabludi.

Na ove dve stare, hronično nerealne pretpostavke nadovezuju se dve modernije koje su vezane za događaje iz bliske prošlosti našeg naroda i države. Prva je pitanje raspada Jugoslavije i uloge tadašnjeg srpskog rukovodstva u tim događajima, a druga je problem Kosova i procesi koji su u finalu doveli do secesije naše pokrajine i njene de facto nezavisnosti.

Aktuelni kreatori nepostojeće spoljne politike Srbije, proglašavajući „sedenje na dve stolice“ ili na „svojoj stolici“ vrhunskim političkim umećem, čine medveđu uslugu našoj zemlji, njenim interesima i budućim generacijama koje treba da žive u njoj, pošto svako činjenje u politici nosi svoje posledice. Srbija, ponavljam, nije u prilici da balansira između velikih sila i sedi na dve stolice, iz razloga što njena pozicija, kao što sam već napomenuo, nije ni približno onoj koju je imala SFRJ u drugoj polovini 20. veka. Naprotiv, to što danas promovišu Dačić i Vučić, taj status quo je apsolutna besmislica, koja služi isključivo za podgrevanje sitnonacionalističkih strasti i starih zabluda. Samo u takvom statusu quo aktuelni politički lideri mogu nastavljati da na ovakav neodgovoran i prevaziđen način vode Srbiju na svoju i korist uskog kruga ljudi oko njih, a na štetu svih nas ostalih. Nagoveštaj posledica ovakve spoljne politike možemo da vidimo u upozorenjima koja stižu od naših partnera sa Zapada, kao i providnim reakcijama njihovih ruskih kolega, ali i u onome što mene kao mladog čoveka odskora aktivnog u politici najviše brine: činjenica da Srbiju godišnje napuste desetine hiljada mladih, visoko obrazovanih ljudi.

Istina je da ove pogrešne pretpostavke uz nedostatak vizije spoljne politike, podgrevane nacionalističkim besmislicama i verbalnim divljanjima državnih zvaničnika, nisu nastale u poslednjih pet-šest godina otkako je na vlasti SNS-SPS koalicija. Baštinile su se i ranije, tokom mandata Tadića i Koštunice. Stoga, Vučić i Dačić nisu prvi, a ni ekskluzivni korisnici ovih koncepcijskih promašaja u sagledavanju sveta i mesta koje Srbija u njemu zauzima. Ono što je bitno za Srbiju i njenu budućnost, da bi je uopšte i bilo, jeste da budu poslednji.

Autor je zamenik predsednika Nove stranke i magistar međunarodnih odnosa

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari