Šta će nam konsenzus oko plaćanja poreza!? 1Foto: Medija centar

Teško ćemo doći do društvenog konsenzusa oko potrebe da poreze treba plaćati ako sagledavamo i analiziramo poresku politiku u Srbiji, posebno politiku poreskih opterećenja na zarade i doprinose za penzijsko, zdravstveno i socijalno osiguranje, isključivo kao finansijsko opterećenje i obavezu privrede i poslodavaca kako se u javnosti često ističe.

Teško će ministar Vujović prednjačiti u zalaganju za konsenzusom oko ovog značajnog društvenog pitanja kao što je poreska politika ako kao premise daje nepotpune činjenice i u isti koš stavlja porez na zarade i doprinose za penziono i zdravstveno osiguranje i osiguranje u slučaju nezaposlenosti. Na primer – ministar Vujović kaže: „U Srbiji postoji veliki broj ljudi koji plate primaju bez plaćenih poreza i doprinosa. Ako bismo postigli društveni konsenzus da svi plaćaju porez, onda bismo mogli da spustimo poreze i doprinose na plate, a da se ne smanje prihodi u budžet.“

U ovoj izjavi tačno je samo da veliki broj ljudi u Srbiji prima plate bez poreza i doprinosa, ali ko je kriv za to. „Veliki broj ljudi“ ili veliki broj poslodavaca koji u ime još većeg broja ljudi ne uplaćuju shodno zakonskim propisima poreze i doprinose. Nemojte u istu ravan stavljati radnike pojedince i njihove društveno neodgovorne poslodavce, gospodine ministre.

Ministar Vujović to svakako zna, ali da podsetim da je u Srbiji zakonsko rešenje po kome su poreski obveznici po osnovu zarada zaposleni, odnosno građanin kao pojedinac, a u njegovo ime tu poresku obavezu treba da plati njegov poslodavac svakog meseca kada i zaposlenom isplati neto zaradu. Veliki broj poslodavaca to ne čini, krši zakon, i ne uplaćuje porez na zaradu radnika. Sa radnicima ćete lako postići konsenzus oko plaćanja poreza na zarade, gospodine ministre, ali sa bahatim, neodgovornim poslodavcima teško jer oni to smatraju svojim parama a ne radničkim. Što ne proveriti spremnost radnika da plaćaju porez time što ćete njih obavezati da ga uplaćuju, a ne njihovi poslodavci koji to retko ili nikako ne čine i time smanjuju priliv sredstava u budžet Republike i budžete lokalnih samouprava.

Poseban problem oko kojeg, takođe, treba da postignemo društveni konsenzus a koji nam ministar nagoveštava je smanjenje stope poreza. Oni koji imaju velike zarade, trenutno kao i oni koji imaju minimalne opterećeni su istom stopom od 10 procenata, što je po meni društveno i socijalno nepravedno i neprihvatljivo, pa bi konsenzus morali da tražimo u progresivnom oporezivanju zarada, odnosno postojanju progresivne skale poreza na zarade. „Najšira pleća treba da podnesu najveći teret“ tj. oni sa visokim zaradama da budu oporezovani po višim stopama, a oni sa manjim zaradama manjim stopama, a ne svi istom.

Sadašnji poreski sistem u Republici Srbiji na strani je onih koji ostvaruju veće prihode i profite, koji imaju veću imovinu, a na štetu velikog broja stanovništva sa niskim primanjima, niskim penzijama i malom ili nikakvom imovinom.

Slična je, ali ne i istovetna situacija i sa doprinosima za penziono i zdravstveno osiguranje i osiguranje u slučaju nezaposlenosti. Sličnost jedina – poslodavac treba da uplati ova tri doprinosa svakog meseca u ime radnika, ali to ne čini. Zakoni su obavezali radnike da na ime penzionog osiguranja uplati 14 procenata svoje bruto plate, 5,15 procenata na ime zdravstvenog osiguranja i 0,75 procenata za slučaj nezaposlenosti. Veliki broj poslodavaca za te procente umanje platu radnika ali ne uplaćuju u fondove. Nekažnjeno uzimaju i od radnika i od fondova i od države.

Razlike u slučaju doprinosa u odnosu na porez na zarade su što su zakoni osim radnika opteretili i same poslodavce da u svoje ime uplaćuju doprinose, s tim što je njihova obaveza manja, jer na ime penzionog osiguranja oni treba da uplate 12 procenata (retke su države u Evropi koje više opterete radnika a manje poslodavca da uplaćuje u penziono osiguranje), a stope za zdravstveno osiguranje i slučaj nezaposlenosti su iste kao i za radnike – 5,15 odn. 0,75 procenata. Veliki broj poslodavaca kao što ne uplaćuje doprinose u ime radnika, ne uplaćuje doprinose ni u svoje ime i eto manjka sredstava u penzionom fondu, u zdravstvenom fondu i u budžetu Republike Srbije. Nekažnjeno uzimaju od fondova i države.

Ne želim da verujem da u procesu postizanja društvenog konsenzusa oko najvažnijih pitanja u Srbiji za koji se istinski zalažem, ministar Vujović staje na stranu nekih interesnih grupa koje već decenijama manipulišu postojećom visinom poreza i doprinosa, isticanjem da su isključivo trošak poslodavaca, a ne deo zarade zaposlenog, te da su „previsoke“ obaveze jedino poslodavaca.( „Ima najmanje 300.000 ljudi koji primaju ilegalno plate, bez plaćenih doprinosa. Ako bi svi oni plaćali doprinose, onda bismo opterećenje plata mogli da spustimo sa postojećih 71 odsto – kaže Vujović za Danas.“)

Uporednom analizom sa drugim evropskim zemljama, utvrđeno je da je poresko opterećenje rada, kada se uzme u obzir prosečna zarada u Srbiji, niže nego u drugim zemljama Evrope. Veći „poreski klin“ od Srbije imaju: Belgija, Austrija, Češka Finska, Francuska, Italija, Letonija, Mađarska, Nemačka, Portugal, Slovenija, Slovačka, Švedska itd.

Prosek za Evropsku uniju (EU-28) u 2015. godini iznosio je 40,7 odsto, a u Srbiji 38,97 odsto.

Neke od navedenih činjenica i uporednih pokazatelja argumentovano opovrgavaju tvrdnje određenih poslodavačkih lobija, pa i ministra Vujovića, i skromno doprinose želji da se na argumentovanoj bazi ide ka postizanju društvenog konsenzusa koji će doneti boljitak društvu.

Jer svako dalje smanjenje poreskih stopa na zarade (bez uvođenja progresivne poreske skale) i smanjenje stopa na socijalne doprinose uticalo bi na umanjenje ionako niskih penzija svih budućih penzionera, ali i dovelo u pitanje funkcionisanje penzijskog fonda, dalje pogoršanje u pružanju osnovnih zdravstvenih usluga građanima, kao i opadanje kvaliteta i obima zdravstvenih usluga, dovelo bi do dodatnog finansijskog opterećenja za radnike i građane zbog sve češćeg traženja medicinske pomoći u privatnom sektoru, pogoršanje položaja zaposlenih u zdravstvu usled konstantnog pada realnih zarada u tom sektoru, kao i još izraženiji odlazak medicinskog kadra svih struka iz zemlje.

Ne verujem da veliki broj ljudi u Srbiji želi ovakve efekte „konsenzusa“ u društvu a po pitanju da li hoćemo ili nećemo da plaćamo poreze i doprinose na platu koje suštinski nije prava dilema. Konsenzus treba da postignemo kojom visinom poreza i doprinosa moraju da budu opterećeni svi građani Srbije. Možda će diskusija o tome dovesti do toga da se nekima svakako poreska opterećenja smanje a nekima višestruko da se povećaju.

Sigurno je jedno, veliki broj ljudi u Srbiji plaća poreze i doprinose i želi da se finansijski ojačaju fondovi penzionog i zdravstvenog osiguranja jer njima ide u prilog da imaju sigurne penzije i zdravstvenu uslugu. Veliki broj ljudi pri tome zna da se već više decenija nezavisno od njih, skoro nekažnjeno, preliva deo poreza i doprinosa iz budžeta države i fondova u profit poslodavca, a zarade zaposlenih skoro da ostaju na istom nivou.

Autor je potpredsednik Saveza samostalnih sindikata Srbije

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari