Dugo i mukotrpno su pregovarali, prepucavali se i nadigravali lideri usitnjene opozicije devedesetih godina, dok se Slobodan Milošević šepurio u svojoj moći i svevlasti. Prethodno su uspešno rashodovali DEPOS videvši da se u politiku mešaju i neki dobronamerni i uvaženi pojedinci, akademici, koji su uporno odbijali da se stave pod njihovu političku vlast.
Očekivalo bi se da problem u dogovoru i ujedinjenju opozicije predstavljaju ideološke razlike levice i desnice, a ometajući faktor je očigledno bila istovetnost i podudarnost lidera u želji da svako od njih bude budući lider i samim tim predsednik na vlasti. Zar to nije jasno samo po sebi kad neko osniva stranku u kojoj je on predsednik i jedini mislilac, jer ne može da se uklopi tamo gde odlučuju drugi većinom glasova. Elem, kako su liderske ambicije i frustracije tih predsedničića sopsvenih kombi stranaka znatno nadjačavale očiglednu potrebu ujedinjenja protiv višestruko jačeg vlastodršca, ujedinjenje u borbi za dolazak na buduću vlast predstavlja težak i komplikovan proces u kome se dohvataju i zauzimaju hijerarhijski položaji od kojih zavisi buduća veličina slasnog kolača. Sve je to pre dvadesetak godina već viđeno i doživljeno, baš kao i opštenarodno veselje kada je narod obavešten da su se rogovi u vreći nekako složili i formirali DOS. Šta je posle toga bilo sačuvaj Bože i sakloni.
Kao za inat, pod snažnim uticajem nepisanog zakona da se istorija ponavlja, a teške rane tek zarasle sa vidnim ružnim ožiljcima, ponovo se vodi odlučujući boj među liliputanskim liderima oko budućeg mogućeg plena koliko će se ko osevapiti u završnoj rasprodaji preostale oskrnavljene imovine. Da li se sve to odigrava zato što drugačije ne može biti, ili zato što je i ranije i sada isti režiser događaja, može svako da predpostavlja koliko hoće, ali je bitno to da glas razuma ne dopire do javnosti, sem nešto malo, retko i kratko. Nešto od toga odudara beseda bivšeg ministra Saše Radulovića, a baš iz tog razloga njegov pokret Dosta je bilo više ismejavaju lideri zabludele opozicije nego dobošari vlasti, jer vlast ne zabrinjava sitni i nejaki glas razuma dok su sve poluge u njihovim rukama. Broj razočaranih glasača vlasti i ojađenih glasača opozicije stalno pada, a to je izgleda njima i jedini cilj, jer se procenti lakše ostvaruju sa manje glasača, inače bi moglo da se desi da neko razborit i dobronameran dođe na vlast, pa onda jao njima i jednima i drugima.
Jedina razlika u odnosu na vreme vlasti Slobodana Miloševića je u tome što su praktično svi opozicionari ovog puta već bili na vlasti, pokazali koliko mogu i znaju, tako da im je argumentacija da su bolji i pametniji šuplja, a istovremeno prodaja neke nove pameti ne prolazi kad je već nisu pokazali dok su imali prilike. Istovremeno bode oči da se vlast i opozicija u potpunosti slažu oko kobajagi pridruživanja, a još više oko toga da se proporcionalni sistem ne mora menjati. Sličnosti oko rasprodaje i nežno-oprezne borbe protiv korupcije samo dopunjavaju utisak da su im samo imena različita, a namere iste. Okreni – obrni, sledi nam još jedan izborni period bacanja prašine u oči i obećavanje da je vuk i ćud promenio, samo što će ovog puta biti dosta većih neprijatnosti kada počne kuc-kuc kampanja od vrata do vrata sa nalickanim pričama i ulagivanjima. Jadnim ordonansima se ne piše ništa dobro, baš kao i nama na evropskom putu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.