Hrvatstvo i jugoslavenstvo

Kao najbolji primjer ovakve vrste narativa može nam poslužiti govor kardinala Josipa Bozanića na dvadesetogodišnjicu proslave vojne akcije 'Oluja', koji je zaključio sljedeće: 'Mi smo zahvalni Bogu što je ona bila nagovještaj mira na ovim prostorima. Ona je učinkovito zaustavila djelovanje imperijalističkih ratnih ideologija kojima je okvir jugoslavenske države služio za ostvarivanje njihovih ciljeva. Ona se dogodila u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća. U stoljeću koje je na ovim prostorima državno politički obilježeno jugoslavenskom tvorevinom koja je u svim etapama svojega postojanja na hrvatskim prostorima generirala napetost između Hrvata i Srba. Željeli bismo vjerovati da je i taj period hrvatske povijesti završen.'

Ostavimo li ovdje po strani činjenicu kako je Bozanić u tipično nacionalističkom ključu de facto falsificirao posljedice Oluje, s obzirom da nam to ovdje nije tema, i posvetimo li se njegovom viđenju jugoslavenskog nasljeđa, shvatit ćemo o koliko se ciničnom pristupu radi. Izokrenuvši kompletnu logiku povijesnih procesa naglavačke, Bozanić je zaključio kako je jugoslavenska tvorevina u svim etapama svog postojanja generirala napetost između Hrvata i Srba. Za demantiranje ovakve vrste iskaza neće nam biti potrebno odmaknuti se dalje od hrvatskog iskustva. Naime, ako bismo iz užasa Drugog svjetskog rata i iz cjelokupne antifašističke borbe trebali izdvojiti najplemenitiji i najvredniji moment, to bi svakako bilo jedinstvo između hrvatskog i srpskog naroda. Preciznije govoreći njihova zajednička borba koja je, posve nepovoljnim okolnostima unatoč, porazila fašizam, nadišla strašnu traumu i nepovjerenje između ta dva naroda u Hrvatskoj te izgradila federalnu, zavnohovsku Hrvatsku, na platformi jedinstva hrvatskog i srpskog naroda. Štoviše, uvažavajući strahote ustaške okupacije i povijesno nasljeđe, kao i demografsku prisutnost Srba u Hrvatskoj, federalna Hrvatska je definirana kao država hrvatskog i srpskog naroda. To je zapravo značilo da uz Hrvate, u toj zemlji i Srbi postaju konstitutivan narod. Nakon što je tako definirana Hrvatska na svaki mogući način razorena u zajedničkom djelovanju hrvatskog i srpskog nacionalizma te nakon što je umjesto tako definirane države stvorena nacionalistička Hrvatska, u čemu je Bozanićeva Katolička crkva sa svim svojim kapacitetima sudjelovala, kardinal se osjetio spremnim ponuditi ovakvu vrstu zaključka. Dakle, ako je vjerovati kardinalu Bozaniću, jugoslavenska tvorevina koja je izgradila polustoljetno jedinstvo između Hrvata i Srba je trajno generirala napetosti među njima, za razliku od ustaške države i suvremene Hrvatske, koje generiraju mir i međusobno razumijevanje.

Da bismo lakše razumijeli logiku razmišljanja u kojoj nastaju ovakve teze, posvetit ćemo se analizi teksta izvjesnog Damira Pešorde, inače autora na opskurnom šovinističkom portalu Hrvatskog kulturnog vijeća. Pešorda ovakvo rezonira: 'Kako je uopće došlo do toga da pod sumnju padne sam identitet hrvatske književnosti? Kao i većina drugih hrvatskih paradoksa i taj je uvjetovan nesretnom hrvatsko-srpskom alijansom kroz dvije Jugoslavije. Ono što je počelo kao romantično panslavenstvo i naivni hrvatski kulturni imperijalizam skončalo je s posljednjim trzajima srpskog državnog hegemonizma. U skladu s onom o hrvatskoj kulturi i srpskom junaštvu, ni jedno ni drugo nije se pokazalo dovoljno snažnim da osigura funkcionalnu i koliko-toliko ujedinjenu zajednicu. Međutim, u međuvremenu je rođen bastard jugoslavenstva i sada to nesretno nahoče kao zao duh terorizira svoje roditelje, Hrvate i Srbe. Kako se Srbi lakše i surovije lišavaju, on se nastanio u Hrvatskoj, gdje je sredina začudno tolerantna. Ponekada ta tolerancija graniči s mazohizmom. Posebice to važi za hrvatsku kulturu koju su jugoslavenski izdanci, obilato se pri tomu služeći i raznoraznim financijskim i inim potporama iz Europe i svijeta, gotovo u potpunosti okupirali. Iako sam po naravi pacifist, namjerno se služim vojnim izrazima jer sam i te kako svjestan da je kultura na ovim prostorima nastavak izgubljenog rata drugim sredstvima. Nakon pobjede hrvatske državne ideje na vojnom i političkom planu, jugoslavenska ideja našla je jedno od utočišta u sferi kulture. I mora se reći da je u toj sferi izuzetno uspješna. Dok je na području politike i financija prisiljena nadmetati se sa začecima nove hrvatske elite i kompradorskom kastom tzv. internacionalista, u kulturi je gotovo sasvim potisnula konkurenciju… jugoslavenstvo je uvijek tražilo određenu žrtvu od Hrvata, dok su Srbi kudikamo lakše mirili proklamirano jugoslavenstvo sa samorazumljivim srpstvom. Ta hrvatska žrtva išla je od Krležina hrvatskog jugoslavenstva do Andrićeva jugoslavenskog srpstva. Krleža je svojim mudrim ulogom osigurao Titovo prijateljstvo i nedodirljiv status „najvećeg jugoslavenskog lijevog intelektualca“, Andrić pak Nobelovu nagradu za književnost… Danas nije kurentno izravno prelaziti iz jedne književnosti u drugu, kurentnije je ostati u interregnumu jugoslavenstva, u pravedničkoj pozi nekog tko je iznad zatucanih balkanskih nacionalizama.'

Pišući ovakve zaključke, Pešorda je samo do srži ogolio stajalište nacionalističke desnice prema bilo čemu vezanom za Jugoslaviju. To što nas ovakva vrsta iskaza dovodi do navodnog nesporazuma, po kojem su upravo oni kojima su glavni argumenti u borbi protiv samoupravnog socijalizma i federativne Jugoslavije bili uvođenje demokracije i pluralizma, danas najglasniji zagovornici škole mišljenja koja u svakom neistomišljeniku pronalazi neprijatelja, ne treba posebno čuditi. S obzirom da je doista riječ o navodnom nesporazumu. Naime, ukoliko to do sada i nije bilo posvje jasno, nakon brojnih istupa nacionalističke desnice tokom posljednjih godina, posve je jasno kako su demokracija i pluralizam među tim ljudima predstavljali isključivo paravan i taktički ustupak trenutku. U suštini je riječ o istinskim, isključivim nacionalistima koji bi suspendirali svako drugačije mišljenje. Za početak, kako lijepo stoji u nastavku Pešordina teksta, potpunim isključenjem iz kulture i književnih potpora svih onih koji se ne uklapaju u zamišljenu sliku državotvornih Hrvata, a dalje ovisno o momentu i inspiraciji.

Pitanje koje bi pak ovdje trebalo postaviti je sljedeće. Sve i kad bi svaki Pešordin zaključak bio na mjestu, kao što nije, i kad on i slični njemu ne bi ratovali s utvarama, nego s nekim jedinstvenim jugoslavenskim intelektualnim i književnim blokom, po čemu bi nečije jugoslavensko opredjeljenje bilo zabranjeno u suvremenoj demokratskoj državi? Zar se hrvatski nacionalizam i Hrvatska kao država u konačnici osjećaju toliko nesigurnima, da se boje da će ih srušiti desetak pisaca i intelektualaca? Zašto bi na koncu ta ideja bila vrijedna spasa, kad drhti pred pisanom riječi nekolicine autora i o kolikoj je količini nedostatka samopoštovanja tu riječ, kada se osjeća istinska bojazan od književnih autora, u društvu koje mahom ne čita knjige? Teško bi naravno bilo za očekivati da Pešorda i slični uopće razumiju ovakvu vrstu pitanja, no imajući u vidu sve navedeno, dolazimo do dileme, da li je jugoslavenstvo toliko jako ili su novonastale države i njihove potporne ideologije toliko slabe da se boje svakoga tko im javno ne pjeva laude i doživljava jugoslavenski prostor kulturno jedinstvenim? Prava je istina da je Pešorda samo netko tko otvoreno, bez ikakvog zazora iskazuje ono što 'uljuđena' desnica misli.

Jedna od najvećih zvijezda konzervativne, desne scene, Nino Raspudić je tako, hodočasteći po brojnim tribinama u organizaciji opskurnih vjerskih udruga, zaključio kako u Hrvatskoj postoji podjela između političkih Hrvata i političkih Jugoslavena. Podupirući tu tezu zaključkom kako Hrvati i Srbi nikad nisu bili neprijateljski raspoloženi jedni prema drugima, niti su prirodni neprijatelji, već da je jedino što je istinski opasno, ideja jugoslavenstva. Imajući sve ovo u vidu, teško je izbjeći zaključku u tome kako u binarnoj viziji svijeta kakvu na ovim prostorima nudi nacionalistička desnica, jugoslavenstvu pripada mjesto srca tame i arhineprijatelja. To što se takvi zaključci kose s povijesnim činjenicama pa i statističkim pokazateljima na svim poljima, tim gore po činjenice.

Imajući u vidu ovakav negacijski odnos prema baštini Jugoslavije, možda bi mu najbolje bilo suprotstaviti preciznu i efektnu komparativnu analizu odnosa između aktualne i jugoslavenske stvarnosti, koju je iznio sarajevski univerzitetski profesor Envera Kazaz, rekavši: 'SFRJ je, u odnosu na ovo smetljište u kojem mi živimo, bila ozbiljna civilizacija, u kojoj su ovdašnji narodići zapravo doživjeli svoj historijski i civilizacijski maksimum. Posije je sve čista dezintegracija. U odnosu na tu zemlju, i na njen poredak vrijednosti, mi živimo neku vrstu anticivilizacije.'

Uvažavajući činjenicu kako Kazaz ni u kom slučaju nije usamljen u ovakvom stavu i kako se takva pozicija može umnogome argumentirano braniti, jasno je kako aktualna društvena, ekonomska i politička stvarnost, koja je u svim jugoslavenskim republikama stvorena na antijugoslavenskoj platformi, teško može služiti na ponos onima koji su je instalirali i stvarali. Stoga kada danas govorimo o jugoslavenstvu jasno je kako postoji nekoliko razina tog pojma, koji su nerijetko i međusobno suprotstavljeni. S jedne strane postoji političko nasljeđe obaju Jugoslavija, koje je manje-više do temelja poraženo. Naravno s tom razlikom što politička praksa Prve Jugoslavije, niti zaslužuje, niti može biti rehabilitirana u bilo kom obliku, što se svakako ne može reći za ideje koje su oblikovale imaginarije federativne Jugoslavije. Isto tako, na bazičnoj razini osnovnog konstitutivnog mita integrativno jugoslavenstvo je do današnjeg doba preživjelo u rudimentarnim uvjerenjima pojedinaca te kao takvo ne predstavlja nikakvu polazišnu osnovu za bilo kakvo osvješteno političko ili kulturno djelovanje. S druge pak strane, ideologija samoupravnog socijalizma, bez obzira na, kako se činilo potpuni poraz s početka devedesetih godina, iz niza razloga preuzima ulogu mobilizacijskog faktora mlade ljevice na čitavom jugoslavenskom prostoru. Naravno u modificiranom i osuvremenjenom obliku.

Što se tiče jugoslavenske ideje koju je promovirala SFRJ, ona je nesumnjivo ostala snažno prisutna kod znatnog dijela građana nestale države. I to u toj mjeri, da ne bi sasvim trebalo otpisati onu paranoičnu Tuđmanovu konstrukciju o dvadeset posto Jugoslavena koji se nisu nikad pomirili s formiranjem samostalne Hrvatske. To jasno ne znači kako se spomenuti ljudi nisu pomirili s raspadom zemlje, o čemu rezultati referenduma o nezavisnosti jasno svjedoče, jednako kao što i ne zanemaruje zloslutnost u nakani koju je Tuđman ovom izjavom želio postići, no stoji činjenica kako značajan broj ljudi doista s pozitivnom naklonošću gleda na jugoslavensku baštinu. Neovisno o brojnim razlikama među njima. Preciznije govoreći, između jugoslavenstva Aleša Debeljaka i onoga Viktora Ivančića postoji ozbiljan jaz, no i jedan i drugi neupitno afirmiraju jugoslavensko nasljeđe u svojim tekstovima. Uvažavajući sve navedeno, jasno je kako možemo govoriti o dvije vrste jugoslavenstva naslonjenom na baštinu zajedničke države. Akcionom i nostalgičnom. S tim da su ključni nositelji akcionog tipa jugoslavenstva, mladi ljudi koji nemaju iskustvo življenja u Jugoslaviji, dok je s nostalgičnim tipom, logično posve drugi slučaj. No možda i najbitniji moment upisivanja novih značenja promatranom pojmu, možemo pronaći u procesu kojeg bismo mogli nazvati izgradnja postjugoslavenskog kulturnog prostora. U čemu jednako participiraju razne generacije ljudi, s raznim iskustvima i interesima.

U izdanu Mostarta

Istoričar Dragan Markovina (Mostar, 1981) gradio je akademsku karijeru na Filozofskom fakultetu u Splitu do 2014. godine, posle čega je postavljen za upravnika Arhiva Srba u Hrvatskoj. Autor je većeg broja istoriografskih knjiga i članaka. Izdavačka kuća Mostart iz Zemuna objavila je njegovu knjigu „Jugoslavenstvo poslije svega“, koja je uspešno promovisana na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Beogradu. U dogovoru sa izdavačem Danas objavljuje odlomak iz ove knjige u kojem Markovina polemiše sa stavovima hrvatske desnice prema jugoslavenskom nasleđu. Oprema teksta redakcijska.