Sa Tišminim junacima 1

Subota, 19. mart



Subotom idemo porodično kod tašte, ručak i sve što ide uz to. Vozimo se sin i ja po Dorćolu, tražimo parking u trećoj zoni. Na jednom uglu portret Duška Radovića. Krenem da mu objašnjavam. Kad sam ja bio mali, onda smo svako jutro slušali njega koji je govorio pametne stvari o Beogradu, a i o svemu. -Kako ste slušali pita sin. Na radiju. -A spavali ste u kolima? Kroz smeh shvatam da je njemu radio vezan samo sa vožnju kolima.


I inače sam u konfliktu sa bližom i daljom okolinom oko toga koliko i kako vremena sin provodi sa Ipad-om. Ljudi su skoni da misle da deca treba da odrastaju u istim okolnostima u kojima su oni sami odrastali. Da igraju fudbal na poljani, da cekaju crtani u 715 i već sve kako je bilo. Pokušavam da što ljubaznije objasnim da je to nemoguće. Sećam se priča svog oca o tome kako mu je njegova jedva pismena majka govorila: Nemoj toliko da čitaš, poludećeš. Nama su govorili da ćemo pokvariti oči gledajući televizor. Ja nisam pokvario oči, a gledao sam dosta. A bio sam i daljinski upravljač, otac me zvao iz dnevne sobe: -Sine, da vidimo šta ima na drugom? Pa ja dođem izvrtim točkić starog televizora (mislim da je bilo nešto 43). Današnja deca ne gledaju ni televizor, i to im je smor, osim ako nema da se bira šta ćeš da gledaš i kad. -Stavi na pauzu, viče moj sin, ili -Pusti ispočetka. Objašnjavam mu da Ipad nije postojao pre nego što se on rodio, da su vršnjaci. Gleda me sumnjičavo, ne veruje. A kada se na televizoru pojavi nešto crno-belo, on kaže: -Opet ono kada su bila siva vremena. I Duško Radović je crno beli na dorćolskom zidu, iz razloga ljubavi prema jednom beogradskom klubu. A vreme je nemoguće zaustaviti.

Nedelja, 20. mart

Sudar pune šoljice kafe i mog kompjutera uz nesebičnu pomoć gajtana od usisivača zategnutog do pucanja. A baš danas kad imam domaći zadatak iz advertajzinga. Reditelji pišu nešto što se zove pič, ta je reč stigla iz polupoznatog sporta bejzbola, preko Holivuda i filmske industrije, do svetskog pa i lokalnog advertajzinga. Nadmećemo se za posao, dajući svoju viziju predloženog scenarija. I eto baš kad moram da završim takav jedan pič, ostadoh bez alata… Srećom imamo olovke u kući i rezač…

Uveče se skupljamo da gledamo zajedno epizodu kod mene. Goga, Đorđe, Omi, moja žena i ja. Sin je okupan i u krevetu, pa možemo da gledamo na miru. Trema. Nesigurnost. Smeh. Pa onda počne, i to prođe. Telefoni bipću sa porukama, svima stižu pohvale. Često i od ljudi koje nisam video godinama, ali napišu čestitku, sviđa im se, to je prava stvar, svaka čast. Prijatan je osećaj to.

Ponedeljak, 21. mart

Sa zakašnjenjem čitam odlomke iz Tišminog dnevnika vezane za roman po kom pravimo TV seriju. Puno je lomova, sumnji. U jednom trenutku je siguran da je pogrešio, da treba ispočetka. Osećaj mi je jezivo blizak. Ne jednom dok smo radili na projektu, još od faze razvoja scenarija prolazio sam kroz slične lude vožnje.

Utorak, 22. mart

Jutro provodim u montaži, sa Tišminim junacima. Radimo punom parom, lepa je situacija kad je materijal dobar, pa su slatke muke šta i kako skratiti. Uživam u poslu, vreme leti. Tek kasno popodne prvi put pogledam u telefon, i vidim Brisel. Setim se da sam jednom bio u Briselu na aerodromu, hvatajući neku vezu za Beograd. I tog dana je baš bio u poseti Dordž Buš, pa smo morali da izađemo iz aviona i čekamo pet sati dok se on nije iskrcao iz svog Air Force One i otišao dalje svojim poslom. Kasnije smo na pisti prošli pored tog simbola imperijalne moći, i video sam ga prvi put uživo. I setim se kako sam kao mladi filmofil bio pun kritika na neke Bunjuelove filmove koji se završe tako što teroristi nešto dignu u vazduh. To mi je bilo previše artificijelno, nije bilo dovoljno realno. A pedeset godina kasnije priznajem, postalo je realno.

Sreda, 23. mart

Danas je hit na internetu neki ministar za kog se ispostavlja da je pre deset godina bio bot koji se javljao u TV program. Zabavno je to. Srbija mu dođe onda ipak kao zemlja puna mogućnosti. Land of opportunity. Malo gde na planeti je tako nešto moguće. A ovde jeste. I ko zna šta još? Nikad ne treba potceniti sposobnost stvarnosti da nas iznenadi. To je jedino sigurno.

Četvrtak, 24. mart

– A ti nisi bio tu? -Nisam.

1999. godine sam bio daleko od Srbije. Živeo sam tada u Los Anđelesu, i bio student postdiplomac na prestižnoj filmskoj školi. Uvek kada se povede o bombardovanju priča u beogradskom društvu, posle nekog vremena slušanja anegdota, i doživljaja, počnem da se osećam uskraćeno. Kao neki invalid koji gleda sportiste. Razumem ja da nemam taj doživljaj, ali opet ga strašno želim, i užasno mi je krivo što ga nemam. A moji sagovornici me sažaljivo gledaju, opet kao da gledaju nekog invalida, žao im je, pokušavaju da me razumeju. Ali ne mogu.

Petak, 25. mart

Dok proveravam epizodu za emitovanje u nedelju, ponovo se setim kako sam u skorije vreme bio surovo prevaren. I padne mi na pamet kako sam kad sam bio klinac prvi put video šibicare na Kalemegdanu. Išli smo tamo da se sklonimo iz kraja kad smo bežali iz škole, a i na flipere, stoni fudbal i u to vreme najnovije video igrice. I naiđemo jednog dana na neku gužvu, stanemo, klinci, sve nas je zanimalo. Nisam imao hrabrosti da učestvujem, iako su me nudili, i to me je jedino spasilo da ne ostavim ono malo dinara iz džepa prevarantima. Kad smo posle nekog vremena shvatili da je u pitanju prevara, bio sam srećan što ipak nisam naseo. Dinari su se iz mog džepa tog istog dana preselili u vidu petodinarki u fliper, mislim da je bio Plejboj, dva puta srušiš sve keksiće i pukne novu igru. Ali nisam naučio lekciju, pa je moguće da mi se i danas to desi. Pogledaš levo, a kuglica pređe veštim pokretom u drugu kutiju od šibica, i ono što ti se čini potpuno sigurnim, jer gledaš svojim očima – ne bude tako.

A vreme je nemoguće zaustaviti.

Autor je reditelj TV serije „Vere i zavere“ po romanu Aleksandra Tišme RTV

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari