Zaklon ili kontranapad

Svaki dan u životu jednog 14-mjesečnjaka je zemlja stvorena iznova. U kojoj je on kralj. Mi smo robovi. Kada ga ipak svladamo, njegovo urlanje izražava ili zgroženost pobunom ili očaj da smo mu baš mi dodijeljeni kao roditelji na lutriji rođenja. Kad ga navečer vodimo baki Vesni na prvo spavanje izvan kuće i odlazimo na naš, dakle, prvi izlazak (bez vremenskog ograničenja!) od njegovog rođenja, već smo prilično umorni. Što činiti sa slobodom? Za zabavu u Chilltonu je, među ostalima, odgovoran Pank Pinda, još jedan roditelj. Mjesto se brzo puni, svi puše frenetično, pa i mi. Vraćamo se kući već oko jedan, ili je bilo tri, iscrpljeni ali i ponosni na uspješni izlazak. Stan nam se ipak čini praznim. Zbunjeni se uvjeravamo da je sjajno da barem možemo spavati na miru. Budimo se ipak nekoliko puta, kao i inače. Već u polusnu zapisujem da ću se sutra javiti vlastitim roditeljima i konačno zahvaliti na svemu što su učinili za mene.

Subota, 9. januar

Naravno, zaboravio sam se zahvaliti roditeljima. Ionako ih više zanima kako je unuk. Nikad bolje. Nismo mu ni nedostajali. Mi smo mu nužni ali ne i dovoljni, još jedna gorka lekcija roditeljstva.

Čitam da je francusko-libanski pisac Amin Maalouf, odnedavno i član Francuske akademije, napisao pjesmu posvećenu žrtvama dva atentata u Parizu u 2015. za koju je njegov nećak, izvrsni džezer magičnom trubom, Ibrahim Maalouf napisao glazbu. Pjesmu pod naslovom „Jesen u Parizu“ izvodi zajedno s pjevačicom Louane. Pjesmu je naručila direktno ministrica obrazovanja Najat Vallaud-Belkacem, rodom iz Maroka, koja je željela „simboličko i umjetničko djelo za sve učenike“. Pjesma započinje s Ibrahimovim solom s „orijentalnim“ motivima, dok riječi njegovog ujaka „za sve koji su pali“ i za koje se „pjeva zajedno, s rukom u ruci“ podsjećaju na Preverta. Uglavnom pjevaju o solidarnosti, o kozmopolitskom Parizu „koji će uvijek biti Pariz“, govore protiv fanatizma i rasizma, pričaju o jednoj sanjanoj Francuskoj, dalekoj od stvarnih geta, frontista, policijske brutalnosti, reakcionarnog radikalizma, bilo nacionalističkog bilo vjerskog; ukratko, o nečemu za što bismo voljeli da nije zauvijek slomljeno u atentatima (a bilo je napuknuto i prije). Pjesma pjeva o jednoj „plemenitoj laži“ na kojoj uostalom počiva svaka politička zajednica i koja joj omogućuje da opstane. Dok slušam pjesmu, i njezin patos, želim i sam vjerovati u ono u što sam vjerovao kada sam prije 15 godina (već je toliko prošlo!) otišao u Francusku, u Pariz, dolazeći tamo, kako je jednom rekao Danilo Kiš, kojeg u mislima prevodim s francuskog, ne kao stranac već kao netko tko odlazi na hodočašće u intimne pejzaže vlastitog sna. Nedavni napadi su se dogodili baš tamo, baš u tom mom i Kiševom 10. arondismanu, gdje sam ostavio bolji dio mladosti čije „plemenite laži“, unatoč svemu, i dalje žive.

Nedjelja, 10. januar

U grad je stiglo nekoliko prijatelja, iz Firence, Pariza, Engleske… Okupili smo se u „Od usta do usta“. Iako su neki među njima Beograđani, rođeni ili naseljeni, ja ih zapravo dočekujem u vlastitom gradu kao domaćin. Posljednjih nekoliko godina postao je i moj. Zagovaram tako sedimentarni život, odbijam uzbuđenja putovanja, užasavam se pomisli na aerodrome, ne zavidim S.-u na tome da nema stalno mjesto stanovanja već nomadski leti s jednog kraja Evrope na drugi, ne nalazim više nijedno mjesto negdje daleko toliko privlačnim da bih o njemu maštario… I dok sve to govorim, postaje mi jasno da je moja oda sjedilačkom načinu života priča o jednoj neispunjenoj želji, neostvarenoj ambiciji, osim vrlo kratko kao sada, nečemu izgubljenom ili otetom. Ne samo da sam i posljednjih godina živio između dva grada već dobro znam da nam uskoro slijedi novo pakiranje kofera. Novi grad, nova zemlja, na pola godine doduše… ali, nakon toga, već se najavljuje još jedna selidba, još dalje. I tako već dvadeset i četiri godine.

Ponedjeljak, 11. januar

Nemoguće je danas ne pisati o jednoj važnoj smrti. Umjesto prisjećanja na prvi susret tj. otkriće čovjeka i djela pod imenom David Bowie, želim pisati o posljednjem. Prije nekoliko dana pogledao sam film o slikaru Jean-Michel Basquiatu. Film „Basquiat“ djelo je njegovog prijatelja i umjetnika s njujorške scene s kraja 1970-ih i 1980-ih, Juliana Schnabela. U njemu Bowie glumi Andyja Warhola, jednog karizmatičnijeg i zasigurno ljepšeg Warhola. Tu sam, govoreći iz potpuno osobnog računanja vremena, posljednji put vidio Bowiea (sam film je snimljen 1996) u jednoj od čitavog niza sjajnih uloga. Ne mogu ne misliti o tome kako je Basquiat zabljesnuo u umjetnosti i nestao, kao toliki mnogi, s 27 godina, dok je Bowie transgresirao epohe, muziku, klase, mode, rod, seksualnost, geografiju, umjetnost… pa se činilo da će zaobići, na svoj način, i smrt samu.

Utorak, 12. januar

Danas sam spazio grafit na uglu Ulice Tomaža Ježa i Mileševske. Siguran sam da je nedavno napravljen. Ili je možda već duže tu, a ja sam ga tek sada ugledao, iako tamo često prolazim. Bio je to jedan od onih trenutaka kada čovjek lako sebe može uvjeriti da ono što ga zaokuplja odjednom iskače svuda oko njega, kao da nastaje samom snagom njegovih misli. O Basquiatu sam posljednjih dana, uz Schnabelov film pogledao i dokumentarac „The Radiant Child“ (2010) kao i bezbroj slika na internetu. Još se oporavljam od snage njegovih slika, inspirativnog i enigmatičnog odnosa riječi, boja, vizija… od energije koja izbija iz njegovih radova, od nemogućnosti da ga se odvoji od jedne nestale a tako plodne njujorške scene koja ga je stvorila kao umjetnika i koju nije preživio. Tamo na tom beogradskom uglu, na žutom krugu kao referenca na Basquiatovu sliku „Truba“, nacrtana je trešteća truba i iznad nje čuvena Basquiatova kruna koju je sada preuzeo njegov daleki beogradski sljedbenik ispisujući tako, bez skrivanja i s punim pravom, vlastitu umjetničku genealogiju. Djelo nije potpisano, no ja ću preuzeti rizik da ga atribuiram umjetniku koji se potpisuje kao RESTO ili ponekad kao UnderGrad, a zove se Branko Tešević. Ispod trube piše, ??? ??? ???.

Srijeda, 13 januar

Ako je vjerovati vijesti koju sam pročitao na EUObserveru, skoro 400 knjiga objavljenih u posljednje dvije godine u Rumunjskoj napisali su – zatvorenici! Čovjek bi pomislio da se ovdje ne radi o dugogodišnjoj članici EU već nekakvoj kažnjeničkoj koloniji u kojoj ne znaš da li ljudi završavaju u zatvoru jer su pisci ili postaju piscima baš zahvaljujući zatvoru. Ili i jedno i drugo, što bi možda objasnilo tako impresivnu produkciju. Bilo kako bilo, mijenja se čak i zakon. Za svaku objavljenu knjigu, piše isti izvor, smanjivat će se kazna za mjesec dana. Mislim, malo je mjesec dana za napisanu knjigu, poštovani zakonodavci. Malo. Morali bi se ti zatvorenici sindikalno udružiti i isposlovati ipak veću popustljivost društva kojem toliko pridonose. A možda su se neki sada već objavljeni i ugledni autori i navikli na te zatvore tj. spisateljske rezidencije s rešetkama koje kao da su stvorene po potrebama svakog pisca za povlačenjem od svijeta kako bi se o njemu pisalo, a da se pri tome ipak ne umre od gladi. Hrana i noćenje je tamo još uvijek, do novog privatizacijskog vala, na račun države.

Četvrtak, 14. januar

Danas je prvi dan nove 2016. godine, po julijanskom kalendaru, dakako. Kojim se god kalendarom rukovodili i kad god slavili njezin početak, čini se da jedni drugima moramo iskreno poželjeti sve najbolje. Ovih je dana Kraljevska banka Škotske (RBS) poslala svojim klijentima jednostavnu poruku od koje se ledi krv u žilama i najiskusnijim mešetarima: „prodajte sve!“ Danas, sve je više glasova o teškoj godini ispred nas za svjetsku ekonomiju i sve nas zajedno. Nitko ne zna gdje će, kada, koga i čime (repom, šapom, kandžom, zubom…) udariti taj istinski levijatan, taj kapitalistički Frankenštajn na kojem jašu samo neki (dok mogu), dok se ostalima ta zvijer hrani ili ih gazi. U zaklon! Pa u kontranapad! Ili, čekati negdje da se čudovište samo proždre pa sve graditi iznova?

Završavam dnevnik s tim pitanjima. Okrećem se od stola i vidim da me moj sin već neko vrijeme promatra. Psihoanaliza govori o strašnom „pogledu oca“. No, kako podnijeti „pogled djeteta“? Kako objasniti sve ovo, sav taj jazz.

Autor je književnik i naučni saradnik Univerziteta u Edinburgu