Srušena „Crna Gora“

Hotel „Crna Gora“ sagrađen je daleke 1953. godine. Bio je jedan od najluksuznijih hotela u tadašnjoj Jugoslaviji. Legenda kaže da su tadašnjem predsjedniku Crne Gore Blažu Jovanoviću prebacivali šta će maloj i siromašnoj Crnoj Gori takvo veleljepno zdanje.

Projektovao ga je Vujadin Popović, jedan od najznačajnijih crnogorskih arhitekata. Kada je hotel sagrađen, Popović je emigrirao u Australiju, gdje je i umro.

Sada je njegovo arhitektonsko djelo ruševina, na kojoj treba da nikne hotel „Hilton“ sa pet zvjezdica. Zanimljivo je da je prvi hotel iz lanca Hilton podignut u Istanbulu 1955. godine – dvije godine nakon što je u glavnom gradu tadašnje Republike Crne Gore podignut istoimeni hotel.

„Imamo obavezu da sačuvamo duh Hotela ‘Crna Gora’, koji je bio simbol Podgorice i nadam se da će to i ostati“, obećao je vlasnik Normal company Žarko Burić prije dvije godine prilikom polaganja temeljca za hotel „Hilton“.

Nije održao obećanje.

Ubrzo nakon toga u Podgorici je održan naučni skup o djelu arhitekte Vujadina Popovića. Poznate crnogorske arhitekte uputile su sa tog skupa apel nadležnom ministarstvu da zaštiti „Crnu Goru“.

„Nedovoljno školovani investitori ne znaju da ta djela više vrijede nego sve što će oni tu da naprave“, poručio je tada arhitekta Andrija Markuš. Njegov kolega Predrag Dmitrović kazao je da Hotel „Crna Gora“ predstavlja simbol glavnog grada i matricu kako treba graditi neki hotel.

Nadležni se nikad nisu udostojili da odgovore na njihov apel.

Ministarstvo održivog razvoja i turizma, najavio je ministar Branimir Gvozdenović, tražiće od investitora da hotel vrati u prvobitno stanje, jer prema građevinskoj dozvoli, Burić nije smio da sruši stari hotel, već samo njegove pomoćne objekte u dvorištu.

– Hotel „Crna Gora“ predstavlja jedno posebno obilježje Crne Gore, jedan identitet savremene Crne Gore, a po svim arhitektonskim i urbanističkim teorijama moderna XX vijeka ima isti kvalitet u okviru kulturne baštine kao i projekti rađeni prije nje, izdeklamovao je ministar Gvozdenović.

Kasno. Nema tog čarobnjaka koji može ispuniti ministrov nalog, a i da ima, to bi bilo papreno skupo.

Arhitekta Ljubomir Stijepčević kaže da je više nemoguće vratiti u život stari hotel: „To su priče koje vrijeđaju inteligenciju, ne samo ljudi koji se bave strukom nego i svih koji razmišljaju svojom glavom. Taj hotel više nikada ne može biti ni približno isti kao što je nekada bio.“

Uzaludno sada reaguju i stranke, građani, NVO sektor… tvrdeći da je rušenjem hotela počinjen klasični urbicid.

Konačno je i Uprava za inspekcijski nadzor u utorak zvanično potvrdila – Hotel „Crna Gora“ srušen je nezakonito. A za to, prema tumačenjima stručnjaka, Burić može biti kažnjen sa dvije hiljade eura.

Hotel „Crna Gora“ je decenijama bila prestižno mjesto za sastanke svih vrsta. Imao je veliki broj stalnih gostiju. Jedni su tamo išli na obaveznu jutarnju ili podnevnu kafu, drugi u restoran gdje su služena ukusna i obilna jela, treći da uz lozu saznaju najnovije vijesti iz grada i svijeta… Svojevremeno njegovi gosti bili su Josip Broz Tito, kraljica Elizabet, Sofija Loren, Stiv Rivs, Petar Lubarda…

U sada nepostojećoj „Crnoj Gori“ i ovaj novinar se prvi put susreo sa Mihailom Lalićem, Veljkom Bulajićem, Brankom Bogavac, Urošem Toškovićem, brojnim domaćim i stranim novinarima… Sa popularne terase Hotela „Crna Gora“ Mihalj Ramač i ja otišli smo prije nekoliko godina, nakon kafe i crnogorske loze, da uradimo intervju sa Milom Đukanovićem.

U „Crnoj Gori“ godinama je zasjedao „Senat“.

Sačinjavale su ga poznate ličnosti iz perioda „antibirokratske revolucije“, bivši crnogorski funkcioneri, čelnici društvenopolitičkih organizacija, borci, novinari, glumci… Svi odreda penzioneri.

Imali su svoj poveći sto u vrhu glavne hotelske sale. Počeli su spontano da se okupljaju još 1988. godine. Inicijator tog druženja bio je publicista Radun Mićković zajedno sa nekadašnjim crnogorskim i jugoslovenskim visokim funkcionerom Veselinom Đuranovićem, predsjednikom Socijalističkog saveza Crne Gore Veselinom Raspopovićem, direktorom Industrijaimporta Novom Šaranovićem…

„Jedina ulaznica za članstvo u ‘Senat’ jeste da volite Crnu Goru i za nju dajete čitavog sebe“, objašnjavao je znatiželjnicima njegov predsjednik, nedavno preminuli Radun Mićković.

Crnogorski Senat je osnovan 1831. godine u vrijeme Petra II Petrovića Njegoša. U istorijskim dokumentima piše da je bio poznat i kao „Vrhovni sud“ i da su senatori bili prave „ljudske dike“… Duhoviti Podgoričani su vjerovatno zbog toga tu grupu hotelskih gostiju i nazvali „Senat“.

Dešavalo se da se za zajedničkim stolom nađe po pet sekretara ili zamjenika sekretara (rang današnjeg ministra) i četiri nosioca „Spomenice 1941“, sa narodnim herojem Vladom Božovićem na čelu, koji je do smrti bio počasni predsjednik „Senata“. Pored već pomenutih, među njima su bili novinar Boško Đukić, glumac Zef Bato Dedivanović, istoričar dr Jakov Mrvaljević, predsjednik SUBNOR-a Crne Gore Andrija Nikolić, istoričar dr Radoje Pajović, ambasador SFRJ Milenko Stefanović…

Senatori su, između ostalog, reagovali na pokušaj rehabilitacije Draže Mihailovića u Srbiji i predložili da jedna ulica u glavnom gradu Crne Gore dobije ime Milovana Đilasa… Uzgred, Đilas još nije dobio ulicu u Podgorici, a prije nekoliko dana dobio je ulicu u – Amsterdamu.

Prošle nedjelje „senatori“ su ostali bez svog višegodišnjeg kutka u „Crnoj Gori“.

Posljednju kafu na terasi Hotela „Crna Gora“, naravno uz lozu, nedavno sam popio sa novinarkom Brankom Bogavac, koja živi u Parizu. Prošlog utorka, kada je Branka došla iz Budve u Podgoricu da me časti povodom dobijanja visokog francuskog odlikovanja, od terase nije bilo ni traga. Kafu smo popili na drugom mjestu. Ja i lozu. Za pokoj duše i mom omiljenom hotelu koji sa lica zemlje zbrisa jedan od novokomponovanih bogataša u eri tranzicije Mila Đukanovića.

Podgoričani sada strahuju da neki od njih ne krene da ruši i čuvenu Sahat kulu, koja datira iz doba Turaka. Uz obećanje da će sagraditi stariju i ljepšu.