Sve teže prepoznati trgovinu ljudima 1

Trgovina ljudima u Srbiji danas se sve više odvija unutar granica države, a među žrtvama ove kriminalne delatnosti preko 80 posto su žene i devojčice.

One su većinom državljanke naše zemlje, a najčešće su izložene seksualnoj eksploataciji.

– Srbija se ranije vodila kao tranzitna zemlja i zemlja porekla, odakle su žrtve trgovine odvođene u zapadne zemlje. Međutim, u poslednje vreme je eksploatacija u granicama naše zemlje sve dominantnija. Negde preko 80 procenata su državljanke Srbije koje su eksploatisane na našoj teritoriji – kaže za Danas Katarina Ivanović iz organizacije Astra, a povodom Evropskog dana borbe protiv trgovine ljudima.

Prema podacima ove organizacije, koja jedina ima SOS liniju za podršku žrtvama trgovine ljudima, od 2002. do kraja 2016. godine identifikovano je 485 žrtava, od čega su 254 žene, 62 muškarca i 169 dece. Prošle godine je zabeleženo 55 žrtava, a ove godine do avgusta 20. Međutim, kako ističe naša sagovornica, problem kod registracije je što veliki broj ostaje nevidljiv i izvan sistema, dok je trgovinu danas teže prepoznati.

– Trend trgovine se menjao godinama, ranije je to bila trgovina po bordelima i policiji je bilo mnogo lakše da je prepozna i sprovede hapšenje. Sada je to promenjeno, trgovina je izmeštena u privatne stanove i uglavnom više nije u rukama organizovanih kriminalnih grupa, nego pojedinaca. Takođe, više nije toliko izraženo fizičko nasilje, koje je na sudu lakše dokazati, koliko psihičko – objašnjava Ivanović. Prema podacima Astre, kako dodaje, najveći broj trgovaca su osobe bliske žrtvi, u koje one imaju poverenje, a najčešći vid vrbovanja je putem poslovnih ponuda ili posrednika. NJima se obećava posao čuvanja dece ili starijih, rad u kafiću… Trgovci, kaže Ivanović, najpre jako dobro upoznaju žrtvu, odlično znaju šta su njene potrebe i koristeći loše materijalne prilike lako njima manipulišu.

– Najpre prođe neki period u kojem se osoba zbližava sa žrtvom, a onda dolazi faza eksploatacije, kad je žrtva stekla poverenje i navikla na tu osobu. I to je svesna namera trgovca – kaže Ivanović. Trgovci su u najvećem broju muškarci, kaže naša sagovornica, ali se pojavljuju i žene kao jedan od šrafova u sistemu, neretko iz kruga porodice žrtve, tetka ili majka, čija je uloga da vrbuju devojke ili da ih drže u konstantnom stanju straha.

Naša sagovornica napominje da trgovina u principu zahvata sve slojeve društva, „pogotovo što smo u tranziciji i što smo donekle normalizovali rad na crno i bez ugovora“. Zato se rizične poslovne ponude teško prepoznaju, a često i nemamo drugu opciju. Tako se i ulazi u taj lanac, iz koga, kako kaže, devojke teško izlaze jer su uglavnom zavisnice od narkotika koje jedino trgovci mogu da im obezbede.

– Trgovci ih puštaju da izađu iz tog posla tek kad je žrtva jako iznurena i ne može da obavlja posao, a nekad i sami klijenti pomognu žrtvi da se izbavi. Dešava se da klijenti, dakle korisnici seksualnih usluga, prijave policiji trgovinu kad shvate da žrtva tu nije dobrovoljno – kaže Ivanović, ali dodaje da podaci ukazuju na to da „trgovci jako dobro sarađuju sa nekima iz policije i često prete žrtvama tom činjenicom“.

Krivično delo trgovine ljudima tek 2003. ulazi u Krivični zakonik, što znači da nije ni mogla da se procesuira. Organizacija Astra, koja postoji od 2002, imala je značajnog udela u ovoj inicijativi i sada se na sudu reši oko 20 slučajeva na godišnjem nivou.

– Mi imamo dobar zakonski okvir, ali je u praksi to nešto sasvim drugo i to bi trebalo menjati. Radimo sa sudijama, advokatima, ali postoji veliki broj predrasuda prema žrtvama, recimo „zašto ranije nije prijavila eksploataciju“… – kaže Ivanović. Ona ističe da je čest problem što se u postupcima slučajevi trgovine lako preinače u prostituciju, gde su kazne mnogo manje, a žrtve se kvalifikuju kao prostitutke, koje dobrovoljno pružaju seksualne usluge, a ne kao žrtve trgovine. Stoga naša sagovornica smatra da su obuke sudija, tužilaca i policije od velikog značaja, jer se i te kako vidi razlika u pristupima.

– Oni koji su prošli obuku zaista razumeju problematiku i senzitivniji su. Ali te obuke moraju se voditi konstantno, jer imate čestu fluktuaciju zaposlenih. Policija recimo mora da nauči da ne ispituje odmah žrtvu, držeći je često satima na saslušanju, već da je mora pustiti neko vreme – objašnjava Ivanović, dodajući da se pokazalo da je dobra saradnja sa državnim organima moguća.

Prostituciju okarakterisati kao delatnost

U dobrovoljnoj prostituciji se sada po Zakonu o javnom redu i miru kažnjava i klijent i osoba koja pruža usluge. To znači, objašnjava Katarina Ivanović, da se prostitucija izmešta u ilegalne tokove, gde se opet podiže stepen nasilja, jer osoba koja pruža seksualne usluge ne sme da prijavi nasilje.

– Iako dobar deo feministkinja smatra da ne postoji dobrovoljni seksualni rad, mi jasno odvajamo trgovinu i dobrovoljnu prostituciju, jer smatramo da postoje osobe koje to žele da rade, ali bi njih trebalo uključiti u sistem donošenja odluka. Potrebno je da se pružanje seksualnih usluga okarakteriše kao rad i da im se omogući zdravstveno osiguranje. Ali kad imate zakon koji prostituciju zabranjuje, onda ne možete da uredite tu oblast, i to je nesklad između zakona i stvarnosti – kaže Ivanović.

Tekst je nastao u okviru projekta koji je sufinansiran iz budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari