Priča o pravdi i ratnim zločincima neće se završiti nakon kraja Tribunala 1Foto: EPA/Vincent Jannik

Ratni zločinci su svugdje oko nas, od komšiluka do opštinske, entitetske ili državne vlasti. S tom činjenicom je teško živjeti i mislim da neće doći do većih promjena ni za 10 godina.

Neki dan je glavni tužicac Haškog tribunala Serž Bramerc izjavio da se u BiH na slobodi nalazi još preko 5.000 ratnih zločinaca.

Da li ova država ima snage i kapacitet da procesuira toliki broj, ne vjerujem. Da li će imati u budućnosti, ne znam. Ali, meni i svakom drugom kojem je stalo do pravde, je važno kada na vijestima čujem da je barem još jedan ratnih zločinac uhapšen, ističe u razgovoru za Danas Hasan Nuhanović, publicista, književnik, preživeli svedok genocida u Srebrenici, u kojem je izgubio roditelje i brata.

Kako ukazuje, jedan deo političara iskreno želi da se ovaj proces nastavi, “ali mislim da veći dio politike ima druga pitanja visoko na svojoj agendi dok je ovo pitanje sekundarno”. Tako se tužilaštvima, dodaje naš sagovornik – koji je do pada Srebrenice radio kao prevodilac za UNPROFOR u toj zaštićenoj zoni UN – navodno daju slobodne ruke da nastave sa svojim radom, a tužilaštva nemaju kapacitet ni dovoljno tužilaca, istražitelja niti finansija za ovaj posao.

“Prema tome, politika može direktno, recimo izdvajanjem većeg ili manjeg budžeta za tužilaštva, da ubrza ili uspori ovaj proces. To važi za Sud BiH u Sarajevu, ali kada govorimo o sudovima u Republici Srpskoj, recimo kada se radi o predmetina vezanim za Srebrenicu, onda se ne radi o nedostatku sredstava – jer nije mi poznato da je u Republici Srpskoj do sada procesuiran i jedan zločinac srpske nacionalnosti za zločine nad ne-srpskim stanovništvom”, ukazuje Nuhanović.

* Iz Holandije je stigla vest da je holandska vlada tražila od Vrhovnog suda te zemlje da poništi presudu da je Holandija delimično odgovorna za smrt 300 Muslimana, ubijenih u Srebrenici 1995. Vi ste posle 10 godina sudskog pocesa u Holandiji dobili presudu u vašu korist, zajedno s porodicom Mustafić. Kako vidite ovaj potez Vlade Holandije? Zašto ne žele da prihvate činjenicu da su njihovi mirovnjaci trebali da znaju da će Muslimani biti ubijeni ako napuste bazu UN?

– Na početku bih htio reći da me razgovor ove vrste opterećuje, kao što je to bilo i do sada u ovih 22 godine nakon, ali da sam na intervju pristao upravo radi istine i pravde i vaše iskrene namjere da se još jednom čuje glas nekoga od onih koji su preživjeli Srebrenicu.

Takođe, na početku bih rekao da mislim da se u izrazu iz vašeg pitanja…”za smrt 300 Muslimana”, gdje citirate dio presude holandskog suda nalazi važan dio istine o načinu na koji su na nas gledali Holanđani, ali i ostatak međunarodne zajednice, i na koji nas gledaju i sada. Oni u presudi, ali i u drugim institucijama i javnosti, sve vrijeme koriste ovaj izraz umjesto da kažu “za srmt 300 izbjeglica” ili “ljudi” ili “osoba” ili “300 muškaraca i dječaka” ili “građana BiH”. Možda je situacija jula 1995. po ovom pitanju bila bolja, ali u današnjem svijetu 300 Muslimana izgleda ne znači isto što i 300 ljudi, odnosno nema istu težinu niti konotaciju. Iz mog iskustva na holandskom sudu mislim da se nijedna riječ ne bira slučajno kad se radi o Srebrenici. I u mom slučaju pisalo je “responsible for three Muslim men”, dakle za “tri muškarca Muslimana”.

U vezi sa stavom države Holandije nikad nisam imao iluzija od početka do kraja procesa, pa ne treba imati iluzije ni u vezi sa ovim procesom. U mom slučaju država, odnosno državni advokati, su iscrpili svaku mogućnost koja im je stajala na raspolaganju unutar pravosudnog sistema u Holandiji kako bi sve moje izjave i tvrdnje, odnosno optužbe prikazali nevalidnim i neistinitim. Čak su, sa svoje strane, sudu plasirali netačne informacije, odnosno laži, kao što je ona – crno na bijelo u svom podnesku drugostepenom sudu, u kojoj piše da „Holandski bataljon nikada nije istrjerao nikakve izbjeglice iz svoje baze“. Oni su branili taj stav do kraja, pa i nakon pravosnažne presude. Dakle, oni nisu prihvatili ni ono što je Vrhovni sud Holandije potvrdio u svojoj presudi 6. septembra 2013. Jedan od razloga, po mom mišljenju, je taj što su definitivno očekivali nove tužbe nakon presedana koji je napravljen u mom slučaju, a tužba koju su pokrenule Majke Srebrenica je već bila u proceduri i odnosila se na najmanje 6.000 porodica žrtava genocida. To, naravno, ne opravdava to što su državni advokati plasirali lažne informacije na sudu. Sud je u mom slučaju, iako je proglaso državu Holandiju odgovornom, po mom misšljenju, svjesno ili ne, na jedan način zaštitio državu i u samoj presud,i jer je presudu suzio isključivo na tri žrtve: moga oca Ibru Nuhanovića i brata Muhameda, i Rizu Mustafića. Moja majka Nasiha, iako je ubijena, odnosno istjerana iz baze zajedno sa mojim ocem i bratom, drugostepenom presudom je isključena kao žrtva i za njenu smrt Holandija nije proglašena krivom.

Presudom na drugostepenom sudu u novom predmetu sud je Holandiju proglasio odvovornom za još 300 osoba, odnosno muškaraca, koji su se nalazili u bazi. Ovo je po mom mišljenju jedan minimum ispod kojeg sud nije mogao ići sa obzirom da postoji dokaz o prisustvu ovih ljudi u bazi. Ali, javnost u Holandiji i Srbiji treba podsjetiti na to da se u bazi nalazilo najmanje 300 muškaraca i dječaka, a neposredno oko baze još 1.500, jer prema spisku Međunarodnog komiteta crvenog krsta, odnosno knjizi nestalih osoba u BiH, broj onih pored čijeg imena kao mjesto nestanka piše Potočari, juli 1995. godine je 1.889, dakle skoro 2.000 muškara i dječaka je odvedeno iz Potočara 12. i 13. jula. Svi su ubijeni, a neki su ubijeni i na licu mjesta u prisustvu Holanđana.

To je, u smislu statistike, 25 odsto žrtava iz jula 1995. dok je preostali broj, preko 6.000 ubijen dok se kretao kolonom preko šume, a najveći broj na taj način da su prvo pozvani da se predaju srpskim snagama a onda ubijeni u brojnim masovnim egzekucijama. Ovo su činjenice koje su utvrđene i na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju. Kakva će na kraju presuda biti u predmetu Majke protiv Holandije ja to ne mogu reći, ali mogu reći da dokazi za odgovornost Holandije postoje, kao što postoje dokazi za odgovornost UN, kao što postoje dokazi za odgovornost srpske strane, odnosno policije i vojske Republike Srpske, kao i same Srbije. Holandija u suštini preko svojih advokata pokušava da na sudu smanji svoju štetu – koja je u ovim presudama i političke i pravne pa i finansijske prirode. Ali, treba reći i to da su sudije u mom slučaju, kao i u ovom slučaju, ipak učinile hrabar korak kada su odlučili da svoju državu proglase odgovornom.

* Da li vas je lično pogodila ova vest iz Holandije?

– Ja sam u svom procesu protiv Holandije prezentovao dokaze koji se nisu odnosili samo na moje roditelje i brata već na sve izbjeglice koji su bili u Potočarima, i one u bazi i one oko baze, gdje u stvari ne bi smjelo biti razlike u načinu na koji se tretiraju ove žrtve odnosno njihove porodice. Mene već odavno ništa ne pogađa previše što se dogodi na sudu u Holandiji jer, kao što sam rekao, oni su negirali skoro sve moje navode i to je trajalo deset godina.

* Od napada na Aleksandra Vučića 2015. niko iz zvanične Srbije nije bio na obeležavanju genocida u Srebrenici. Da li srpski zvaničnici Srbije uopšte treba da dolaze u Potočare?

– To je osjetljivo pitanje i ja ne bih rekao ni da ni ne – već onako kako odluči organizacioni odbor koji je ad hoc i koji se svake godine formira ponovo, a vodeću riječ imaju oni koji su preživjeli juli 1995. Memorijalni centar je otvoren za posjetioce svakoga dana u godini. Pitanje je koliko je posjetilaca, a pogotovo recimo sa djecom, omladinom, iz Srbije posjetilo Potočare. Prema mom saznanju vrlo mali broj. Mislim da je to pitanje važnije od pitanja ko iz Srbije prisutan u Potočarima 11. jula. Ako vlasti u Srbiji žele da krenu naprijed, da naprave otklon od negiranja genocida, onda neka rade na ovom pitanju – da se možda organizuju posjete iz škola ili univerziteta, odnosno učenici i studenti iz Srbije tokom cijele godine. Druga stvar koja je jako važna je to da ja, kao i druge porodice žrtava, toga dana 11. jula ne razmišljamo o protokolu. Ja taj dan mislim na moga brata, oca i majku koji su tu ukopani. Šta mislite na šta sam mislio onoga dana kada sam ukopavao oca nakon 10 godina, a majku i brata zajedno nakon 15? Nisam mislio na to ko je iz Srbije u Potočarima.

* U tom smislu, da li će srpske vlasti ikad priznati da se u Srebrenici dogodio genocid?

– Ja ne znam odgovor na to pitanje. Jasno je da ono opterećuje odnose – ali od svih pitanja koja nas opterećuju, dakle BiH i Srbiju, genocid je valjda najteže pitanje, i treba i da bude najteže pitanje. Koje drugo pitanje je teže od genocida? Nije viška napomenuti da je od stupanja na snagu UN Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida Srbija do sada jedina država koja je proglašena odgovornom za kršenje ove konvencije – od strane najviše sudske instance na svijetu. Dakle, sada je Srbija na potezu.

* Uskoro će kraj Haškog tribunala. Radovan Karadžić je dobio 40 godina kazne, Ratka Mladića očekuje presuda u novembru. Ima li pravde za žrtve Srebrenice?

– Apsolutna pravda nikada nije nikome pružena. S vremenom su i žrtve postale svjesne da njihova očekivanja nikada neće biti ispunjena do kraja. Jedan broj zločinaca je procesuiran, jedan broj nikada neće biti. Ali, pitanje je kakvog ima smisla presuda na nekoliko stotina stranica u kojoj jasno piše šta je srpska strana uradila nakon zauzimanja Srebrenice, kada političari iz Republike Srpske, svi odreda, javno kažu da u Srebrenici nije bio genocid, da je Tribunal anti-srpski i politički sud, i ako na svaki način pokušavaju relativizirati zločin – dakle, ove presude bi trebale doprinijeti stabilizaciji regiona a ne njegovoj destabilizaciji i produbljivanju rana negiranjem.

Ova priča – o pravdi, ratnim zločincima, genocidu se neće završiti nakon zatvaranja Tribunala. Možda novi dio, natavak te priče treba tek da počne. Samo je ratnim zločincima i njihovim sljedbenicima u interesu da se na ovu priču stavi tačka, a vjerovatno i veliki broj običnih ljudi priželjkuje to isto – jer, eto, smatraju da nas to sve opterećuje već predugo. Ali, ratni zločin ne zastarijeva. Ni jedan narod na svijetu nije zaboravio genocid. Ova priča se u stvari nikada neće završiti, samo je pitanje kako ćemo se svi u regionu odnositi prema tom pitanju u budućnosti.

* Koliku ulogu ima međunarodna zajednica na odnose u regionu, posebno na odnose Srbije i BiH?

– Svi znamo da međunarodna zajednica ima vrlo jaku ulogu. Uticaj Vašingtona, Rusije, NATO-a, MMF-a, Evropske unije – pa o tome čitamo i slušamo svaki dan. Ova Bosna i Hercegovina, čija je struktura definisana u Dejtonu, kao sastavni dio tog aranžmana ima OHR – kojem i dalje na raspolaganju stoje Bonske ovlasti (može nametati zakone i smjenjivati političare). U BiH se i dalje nalaze međunarodne vojne snage – u misiji pod nazivom EUFOR Althea. NJihova baza je u Sarajevu. Na Kosovu se i dalje nalaze medjunarodne snaga. BiH se od ukupne dužine svoje granice od preko 1.500, u najvećem dijelu graniči sa zemljama NATO-a, a samo u dužini od oko 300 kilometara ne graniči – to je granica sa Srbijom. U BiH nekoliko stotina hiljada građana koji se izjašnjavaju kao Hrvati imaju pasoše Hrvatske i samim tim oni su formalno i građani EU, a fizički se nalaze u BiH. Svakoga dana građani iz zemalja regiona odlaze na zapad, u zemlje EU, ili Ameriku ili Kanadu, građani BiH u dijaspori godišnje u BiH uplate ili potroše između tri i pet milijardi. Na svaki način smo vezani za međunarodnu zajednicu, prije svega za zapad.

* Kako gledate na sve veći nacionalizam u bivšim jugoslovenskim republikama, posebno kod mlađih generacija?

– Pitanje koje se odnosi na mlade generacije je u stvari vase najteže pitanje. Mene zabrinjava i plaši šta u svojim glavama nose mladi u regionu – ono što su ih naučili kod kuće, u školi, ili su čuli i pročitali na interentu ili nekom drugom mediju. Mladi nemaju sopstvenu memoriju o ratovima iz 90-tih, dok njihovi roditelji imaju i znaju šta se dogodilo iz ličnog iskustva. Mi u BiH imamo problem da mladi iz sve tri većinska naroda međusobno vrlo malo komuniciraju, jer u najvećem dijelu BiH imamo etnički “čiste sredine”. Situacije je nešto drugačija u povratničkim sredinama, na primjer Podrinje gdje se jedan broj Bošnjaka vratio na svoje prijeratne adrese. NJihov život je težak i pun neizvjesnosti ,ali istovremeno u tim sredinama, kao što je na primjer Bratunac ili Srebrenica, bošnjačka i srpska djeca idu u školu zajedno, ali i provode vrijeme zajedno i nakon škole. Broj mijesta u BiH gdje imamo ovakvu situaciju je jako mali. Svi zajedno, mislim na roditelje, moramo raditi na tome da djeca izvuku pouku iz onoga što se nama dogodilo i da ne naprave istu grešku. Ali, ovo je težak proces i nemam jasan odgovor na to pitanje. Ja svoje dijete nisam učio da mrzi iako sam u genocidu izgubio cijelu porodicu.

* Da li ste upoznati s radom Koalicije za REKOM?

– Prije nego što je REKOM osnovan, u njegovom začetku prije više od 15 godina, Amerikanac, Bill Stuebner, bivši uposlenik Haškog tribunal me pozvao na sastanak u Tuzli gdje sam tada živio i predstavio mi tu ideju. Ne sjećam se da li je pominjao taj naziv. Naveo je primjer procesa suočavanja i pomirenja koji se odvijao u Južnoafričkoj Republici i opisao scenu kako supruga žrtve sjedi na bini, nakon čega iz publike na binu dođe muškarac koji je ubio njenog muža (dakle bijelac je ubio crnca) i, navodno, onda mu supruga to javno oprosti kroz suze. Onda ovaj ubica kaže da mu je žao, odšeta i nastavi da živi na slobodi – što je bio i uslov da se otpočne ovaj process, dakle amnestija. Rekao sam tom Amerikancu da se slažem da se o zločinima na svim stranama govori javno, ali da ni pokoju cijenu ne bih prihvatio amnestiju za bilo koga, pa makar on priznao zločin. Dakle, komisija za pomirenje da, ali ako ni na koji način neće negativno uticati na krivično procesuiranje svih ratnih zločinaca. Dakle, krivičnom gonjenju nema alternative. Na taj način gledam na REKOM. Možda koncept nije isti kao u primjeru koji sam naveo, ali mislim da resurse, domaće i strane, treba rasporediti tako da dio ide za inicijative kao što je REKOM, ali da glavni resursi idu za procesuiranje na sudovima. Ovdje ne mislim samo na finansije, već da sve druge resurse – u šta ulazi i fokus medija, javne rasprave u društvu, emisije na televiziji, pravac djelovanja nevladinog sektora koji može da podrži i komisiju za pomirenje, odnosno REKOM, ali isto tako da konstantno stvara pritisak na vlasti da se nastavi krivično gonjenje. Dakle, ova dva koncepta mogu i moraju biti komplementarni i ne smiju ni nakoji način isključivati jedan drugog. I mislim da je pravi naziv ovakvih komisija – ne komisije za pomirenje, već za suočavanje sa prošlošću – jer to je prvi korak, a pomirenje dolazi samo po sebi kada se ispune ostali uslovi. Treba, naravno, pohvaliti ljude koji su se upustili u ovaj vrlo ambiciozan projekat koji je, na svoj način, dao doprinos u suočavanju sa prošlošću.

* Do sada ste objavili dve knjige o Srebrenici: „Pod zastavom UN-a. Međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici“ i „Zbijeg“, planirate li i teću?

– Da, planiram i treću, ali ne znam kada ću je početi pisati. “Pod zastavom UN” je dokumentarna rekonstrukcija događaja u periodu od dolaska UNPROFOR-a u Srebrenicu aprila 1993. do jula 1995. sa fokusom na ulogu međunarodne zajednice, a najbliži termin je saučesništvo u genocidu. “Zbijeg” govori o tome šta se dogodilo sa Bošnjacima u Podrinju do momenta kada je Srebrenica proglašena zaštićenom zonom UN, a to je 1992. i početak 1993., ali prije svega šta se događalo mojoj porodici i ljudima oko nas. Strahote koje smo preživjeli u tom periodu su bile takve da se juli 1995. nije trebao, niti smio dogoditi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari