Vrijeme je za drugačiji dijalog Sarajeva i Beograda

Uz očekivanje presude za udruženi zločinački poduhvat „Herceg-Bosna“, te odluke po žalbama u predmetu Karadžić, Simatović i Stanišić, krug se polako zatvara. Radom Tribunala su mnogi nezadovoljni, kako branioci zločinaca, tako i predstavnici žrtava, ali premda Haški sud u našim glavama nije ispunio sva naša očekivanja, te iako i dalje žalim što zločin genocida nije proširen na drugih šest opština, uključujući stravične masovne grobnice i koncentracione logore Prijedora, znam da nas je doveo bliže činjenicama i istini o stradanju nego što bismo to uspjeli napraviti sami kroz postupke pred domaćim pravosuđem. Nismo mogli ni sanjati da će se brojni bjegunci ipak naći pred licem pravde, nismo mogli ni pomisliti da ćemo doći do nepobitnih činjenica koje ostaju zauvijek zapisane za historijske udžbenike i pravnu praksu u stoljećima pred nama.

Priča o zločincima, žrtvama i preživjelim se ne završava sa Hagom. Još ćemo godinama svjedočiti pred domaćim sudovima, zagovarati obrazovanje o genocidu i ratnim zločinima u školama, boriti se protiv negiranja žrtva, tražiti nestale i sklapati slagalicu ličnih priča – jednu po jednu, koje grade knjigu svih naših sjećanja. Konačno, kroz povratak i integraciju prognanih, nikada ne smijemo odustati od principa da nema ‘pogrešne strane’ međuentitetske linije razgraničenja, te da moramo ostati istrajni u našoj borbi protiv rezultata etničkog čišćenja.

Zbog toga, prilika da pišem za „Danas“, kao bivši načelnik Srebrenice, neko ko je preživio genocid, kao neko ko se vratio i sada sa svojom porodicom živim u svom domu na području RS-a, traži od mene da ne govorim ono što je već rečeno, već da pokušam ponuditi viziju društva, zajednice i saradnje u regiji koja će kao mogućnosti moći ponuditi mom djetetu da odraste u Srebrenici, da živi u miru i dobrosusjedskim odnosima te da konačno neke stvari pomjerimo sa ‘mrtve’ tačke.

Odnosi u regiji, ili kako može drugačije

Ključni problem u kreiranju dosljednih i trajno korektnih odnosa između Srbije i Bosne i Hercegovine leži u postojanju nekoliko segmenata tih relacija – pa je onda teško odrediti ko i na koji način te odnose definira. I tako, dok postoji relativno razumijevanje Srbije i političkog vrha entiteta RS o načinu kuda će ići linija granice na Drini, takav dogovor nije postignut sa državnim i nadležnim organima BiH. S druge strane, dok predsjednik Srbije tvrdi da će podržati prijedlog bosanskohercegovačke strane o trasi autoputa Sarajevo-Beograd, razlike u stavu o istoj toj trasi postoje među različitim faktorima sa ove strane Drine.

Istovremeno, dok Vučić insistira na pojmu ‘bošnjačko-srpskih odnosa’, kao da želi zaboraviti da on kada razgovara sa Bakirom Izetbegovićem, zapravo ne može imati nikakvu korisnu povratnu informaciju i odgovor, ako to Izetbegović već nije unaprijed usaglasio sa druga dva člana Predsjedništva. Samim tim, koncept bošnjačko-srpskog dijaloga, osim na simboličkom nivou međuetničkih odnosa i uvažavanja, teško može produkovati rezultate u vidu institucionalnog dogovora. I naravno, u takvim odnosima – Bosna i Hercegovina se nalazi u nezavidnoj poziciji, jer Srbija kao sagovornik sa srpskim blokom iz RS-a, ali i sa bošnjačkim predstavnicima iz Sarajeva, postaje jedini faktor u trouglu koji može izabrati komunikaciju – i to uvijek sa jednim od ova dva segmenta, po principu – birati šta je više za nju politički oportuno i prigodno.

U tom kontekstu, istina, političko Sarajevo može prihvatiti predsjednika Aleksandra Vučića kao konstruktivnog sagovornika, faktora stabilnosti i moderatora u dijalogu sa Banja Lukom, ali samo ako postoji jedan stabilan, iskren i pravedan pristup koji će rezultirati sa stvarnim pozitivnim pomacima, te koji će se suštinski prestati vrtiti oko PR poteza i akcije/reakcije proizvedene tabloidnim krizama odnosa.

Da li je ‘beogradski’ hapsiti Dodika?

U kontekstu odnosa u Bosni i Hercegovini, mi kao Bošnjaci se trebamo prestati zavaravati da će Srbija u trenutnoj političkoj stvarnosti dati svoj doprinos promjeni vlasti u entitetu Republika Srpska, onako kako bismo mi to možda voljeli namaštati. Jednostavno, nije politički mudro vladajućoj većini u Beogradu na velika vrata ulaziti u demokratsku borbu u RS-u, te se staviti zvanično na stranu jednog ili drugog bloka (SNSD-a ili Saveza za promjene).

Zbog toga ne treba očekivati saveznika u Beogradu za ono što se ima posmatrati kao unutrašnji politički sukobi u našoj zemlji. Ali ono na čemu treba insisitirati je javna i tajna politička neutralnost Srbije u odnosu na vlast i opoziciju u RS-u, te spremnost da preuzme svoj dio odgovornosti ukoliko prilike dovedu do stanja gdje bi sutradan trenutni establišment RS-a završio u zatvoru zbog učešća u organizovanom kriminalu, korupciji i zloupotrebi vlasti i službenog položaja. U tim odnosima je izuzetno važno znati da Srbija ne bi sutra podržala Dodika koji iz zatvora bježi tako što gura četiri miliona ljudi u konflikt, već bi bila ozbiljan partner u dokazivanju kako je on kakvu je ekonomsku štetu nanio svima, pa i Srbima – sa ove i sa one strane Drine.

Identitarna pitanja kao dio zvaničnih politika

Identitarna pitanja se nerijetko stavljaju pod tepih u kontekstu odnosa Sarajeva i Beograda. Aktivno negiranje naziva bosanskog jezika kao jednog od tri zvanična jezika u Bosni i Hercegovini, ali i jezika bošnjačke nacionalne manjine u Srbiji, od jedne minorne i marginalne teme je stvorio izuzetno važno i osjetljivo pitanje. Na tragu toga sam predložio prije par mjeseci da predsjednici Izetbegović i Vučić potpišu Deklaraciju o priznavanju, toleranciji i zaštiti kulturnog identiteta i maternjih jezika Bošnjaka i Srba, kojim bi se konačno politički – kad već nije mogla pravno ili akademski, završila diskusija o pravu dva naroda da svoje maternje jezike, premda međusobno razumljive i bliske, bez potrebe dodatnog vještačkog razdvajanja i izvrtanja, zovu bosanskim i srpskim, te da se kao takvi priznaju u obje zajednice i obje države.

To nas dalje vodi ka pitanju obrazovanja, gdje je izuzetno važno razviti programe etnički inkluzivnog obrazovanja koje neće favorizirati većinsku zajednicu na nekom prostoru, već omogućiti generacijama koje dolaze da upoznaju tradiciju, običaje, nacionalnu historiju i sve ostalo što ide uz to – svih naroda koji žive na ovim prostorima. Institucije moraju podsticati pronalaženje najmanjeg zajedničkog sadržioca, na način kako su to radili u nekoliko inicijativa nastavnici historije/istorije/povijesti – gdje bi se postepeno postizao konsenzus o sadržaju nastavne građe i programa koji učimo našu djecu. Ako se možemo složiti do Srednjeg vijeka dobro, ako možemo izgraditi neki multiperspektivni pogled na vremena Osmanskog carstva još bolje, ako budemo kadar sagledati različite odnose u različitim periodima 20. vijeka već smo jako blizu. A onda će na red doći i konačno sagledavanje okolnosti u vezi sa ratovima devedesetih. I evo, zašto generacije koje dolaze ne bi otvoreno učile o dva različita pogleda na pitanje samoopredjeljenja naroda i republika u bivšoj Jugoslaviji, ili sagledala različita tumačenja o tome kako je započela kriza od Kosova pa dalje u osamdesetim i devedesetim.

Konačno, izuzetno je važno da pokrenemo dijalog o ratnim zločinima, da uvažimo žrtve bez obzira na njihovu etničku pripadnost, ali i da otvoreno razgovaramo o činjenicama, brojevima i okolnostima počinjenih ratnih zločina. Na tom putu, bošnjački lideri moraju biti ti koji će progovoriti o Čelebićima, Kazanima, Bradini, hrvatski moraju progovoriti o Prebilovcima, Dretelju, Heliodromu, Starom Mostu, Stocu, Gabeli, a srpski o Srebrenici, Prijedoru, Sarajevu, Kapiji.

I na kraju tih svih pitanja koja se temeljno unose u ono što nosimo kao identitet jeste tema odnosa prema dijelovima jedne etničke skupine koji žive na prostorima gdje nisu većina. Moramo osigurati da i Bošnjaci i Srbi, tamo gdje nisu većina, ostvaruju visok stepen kolektivnih prava, ne budu isključeni, te da budu ‘upitani’ kada se donose važne odluke za lokalnu zajednicu. Kada razmišljam o pravu Bošnjaka u Srebrenici ili Prijedoru, da se zapitam i da isto to tražim za Srbe u Bosanskom Petrovcu, Mostaru ili Sarajevu. Tek tada će se prepoznati iskrenost naših dobrih namjera.

NATO put mora biti zajednički

Također, treba nam biti kristalno jasno da ne postoji politička volja u bilo kojem srpskom bloku u BiH da se ide u proces NATO integracija, bez pozitivnog signala Srbije na tom polju. Međutim, ono na čemu treba nastaviti insistirati jeste pokretanje MAP-a, kako bi BiH išla u tom pravcu, nakon čega je važno raditi na regionalnom konsenzusu o pristupanju Srbije, Makedonije i BiH NATO-u, kao jedinih zemalja pri zapadnom Balkanu koje nisu dijelom ovog saveza.

Jednostavno, ideja o vojnoj neutralnosti kako je zamišljaju populisti u Republici Srpskoj, ne odgovara prihvatanju puta ka Evropskoj uniji, s obzirom da EU razvija sigurnosnu i odbrambenu politiku kao kompatibalnu NATO-u i u koordinaciji sa njima.

Dakle, premda će neki navesti primjere Irske, Austrije, Švedske, Finske ili Kipra, kao nečlanica NATO-a, a članica EU, promjene u načinu vođenja procesa integracije novih članica u Evropskoj uniji, upućuju da nije realno računati da će takav oblik ‘neutralnosti’ biti prihvatljiv na tom putu. Međutim, od suštinske važnosti je da se takva odluka donese zajednički, kao dio neke buduće jedinstvene regionalne politike i saradnje. Za nas u Bosni i Hercegovini, samo NATO i Evropska unija, odnosno naša zemlja kao članica ovih zajednica, može biti garant trajnog mira i stabilnosti. I zbog toga ka tom putu trebamo pronalaziti saveznike koji će ograničiti anti-NATO osjećanja, budući da isto nema nikakve veze sa racionalnom politikom.

Alternativa zajedničkom pristupu NATO integracijama je dugoročno trajni zastoj puta obje zemlje ka članstvu u Evropskoj uniji. Također, nesrazmjer u stavu o NATO-u između dva bh. entiteta može stvoriti takav rascjep u Bosni, da ona sutra vrlo lako postane ponovno tipčno i pogodno bipolarno okruženje hladnoratovskog tipa. A to nije u interesu ni Sarajeva, ni Beograda.

Pitanje Kosova, nakon nesporazuma

Prije par dana je u brojnim srbijanskim medijima prenapuhana izjava Bakira Izetbegovića o pitanju statusa Kosova dobila nesrazmjerno veliku pažnju u odnosu na stvarne odnose na terenu. Činjenica je da BiH ima znatno lošije odnose sa Prištinom, nego sam Beograd, kako zbog dinamike rada, tako i zbog čestih blokada srpskog bloka – pitanja koja ne blokira ni Srbija u svom dijalogu sa kosovskim institucijama.

Tako BiH i Kosovo još uvijek imaju vizni režim putovanja, a nedavno je zbog problema sa pečatima i certifikacijom, zamalo ozbiljno ugrožen veliki segment bosanskohercegovačkog izvoza prehrambene industrije na Kosovo.

Bez obzira šta mi privatno mislili ili znali o tome kakva je bila sudbina kosovskih Albanaca pod režimom Slobodana Miloševića, ne možemo dopustiti da emotivno govorimo o ovom pitanju. Imajući to u vidu, ali i činjenicu da znamo da BiH ne može nikakvu odluku donijeti bez ‘srpske ruke’ u Predsjedništvu, izuzetno je važno suzdržavati se od bilo kakve eskalacije na toj temi – te nastojati preko Beograda razbistriti i odnose sa Prištinom, kroz postepeno pomjeranje i tih odnosa koji će se sigurno dogoditi u bliskoj budućnosti.

Potpisivanje pravno-obavezujućeg sporazuma Priština-Beograd bez ‘prejudiciranja statusa’, sutra u sebi mogu sadržavati i načelni pristanak BiH da prati Srbiju na putu ka liberalizaciji odnosa sa Kosovom. Dobar odnos Beograda i Sarajeva ovo može učiniti još jednim argumentom i pruženom rukom za stabilnost i dogovor na Kosovu.

Šta ja mogu učiniti na tom putu?

Ovog ljeta sam odlučio prestati da se bavim ‘žaljenjem’ za propuštenim prilikama i izgubljenim izborima u Srebrenici. Osnovao sam Pokret „Odgovor“, koji danas okuplja  Bošnjake-povratnike sa područja entiteta Republika Srpska. Želimo postati faktor na prostoru gdje smo objektivno brojčana manjina.

Sutra želimo biti prevaga u izboru da li će na vlasti biti Savez za promjene ili SNSD. Također, želimo biti glas razuma i oni koji će smirivati tenzije između Sarajeva i Beograda. Moramo nuditi teška i hrabra rješenja na tom putu. Ne smijemo se prepustiti populizmu i ne smijemo uvijek pisati stvari koje se sviđaju samo ljudima iz etničkih skupina iz kojih i sami dolazimo. Mi smo odgovorni za budućnost naše djece. Zato imate moju ispruženu ruku i obećanje da će politika dijaloga koju zagovaram – svakog dana i svakog mjeseca biti sve jača i jača, dok ne bude dominantna i trajna odrednica za cijelu regiju.