Bitka za novu opoziciju 1Foto: Miroslav Dragojević

Jedan od kreatora politike vladajuće „Srpske napredne stranke“ opoziciju u Srbiji uporedio je sa neurotičnom domaćicom koja čisti kuću kad joj puknu živci, a ne zbog potreba higijene.

To nije netačno, ali samo ako se ima u vidu da gospođa nije neurotična iz svog kaprica, nego se psihički razbolela zbog represivnog okruženja – neko nju u toj kući maltretira. Da bi ozdravila potreban joj je potpuno drugačiji pristup životu, kao što je opoziciji u Srbiji neophodna potpuno drugačija politika.

U osvit beogradskih izbora, a na iskustvu skoro završenih predsedničkih, jedna stvar nije očigledna samo onima koji namerno žmure. A to je da je „stara“ klasična opoziciona scena prevaziđena. Sa njom je, na žalost nekih, prevaziđena i „Demokratska stranka“. Frakcije i ljudi iz „DS“, bilo da su se raštrkali po opoziciji („Liberalno-demokratska partija“, „Socijaldemokratska stranka“ Borisa Tadića, Zoran Živković, Vuk Jeremić, možda i neka buduća grupacija Bojana Pajtića u Vojvodini…), bilo u vlasti (Goran Vesić, Nebojša Krstić, Vladimir Beba Popović), bilo u nedefinisanoj poziciji između (Dragan Đilas, Aleksandar Šapić), svojim međusobnim ratovima i kombinacijama stvorili su vlast naprednjaka i Aleksandra Vučića u ovom obliku. Nerealno je očekivati da neko iz tog kruga „DS“ može više bilo šta značajno politički da promeni. Uostalom, „DS“ ima lidera Dragana Šutanovca, koji bi na izborima osvojio glasova verovatno približno koliko i Saša Radulović iz „Dosta je bilo“.

Svako insistiranje na opciji čiji je stožer „DS“, ma koliko nekad ova stranka bila jaka u Beogradu, nije ništa drugo nego svođenje beogradskih izbora na tešku i neizvesnu bitku za preskakanje cenzusa od pet odsto za gradski parlament.

Beogradski izbori su prilika za stvaranje nove opozicije u Srbiji i od toga se na opozicionoj sceni ne može ni pobeći, ni sakriti u krilo koalicionog partnera. Kampanja će se odigravati u okviru koji je naklonjeniji protivnicima vlasti. U Beogradu je najlakše dopreti do birača i na trgovima, i posredstvom društvenim mreža, a i terenski.

Saša Janković i njegov „Pokret slobodnih građana“ imaju u odnosu na druge veliku prednost zbog Jankovićevog odličnog rezultata od 16 odsto na aprilskim predsedničkim izborima. Ako se Janković povede za procenama da je tom rezultatu presudno doprinela terenska infrastruktura „Demokratske stranke“, a ne ličnost njega kao kandidata, onda može zasluženo da se bori za cenzus sa Čedomirom Jovanovićem. Ako Jankoviću treba opipljiv dokaz, neka pogleda sledeći rezultat ispod svog – Luka Maksimović iz Mladenovca osvojio je devet odsto, bez stranke i bez oglašavanja u medijima, gotovo isključivo munjevitom instant kampanjom na društvenim mrežama. I isključivo zahvaljujući konstrukciji svoje javne ličnosti – Belog Preletačevića – koji više manje duhovito ismeva politiku i političare. Tu je mnogo bitnije što se ljudima takva ličnost – Beli Preletačević – dopada i što u njemu vide pobunu protiv sistema – a ne šta i ko stoji iza toga. Teorije zavere po kojima su Belog kreirali neki vrlo inteligentni stručnjaci iz Vučićevog štaba su nebitne – sličnih pokušaja po društvenim mrežama ima dosta, ali samo je Luka Maksimović uspeo da dobije glasove.

Tu je i „patkica“ Inicijativa „Ne da(vi)mo Beograd“, koja sa svojim propagiranjem „organizovanja na nivou komšiluka“ najavljuje da će se kandidovati u Beogradu i možda udružiti sa nekim. „Patkicu“ je takođe teško zamisliti u koaliciji sa nekom etabliranom klasičnom političkom strankom. Uostalom, oni u suštini mnogo podsećaju na disidentske kružoke i akcije iz vremena tvrdog socijalizma, kad se otpor represivnom režimu nije odvajao od iskrenih levičarskih ubeđenja. I verovanja da svi ljudi treba da žive što bolje ili barem da imaju što bolju šansu za to.

Janković, Maksimović i Inicijativa „Ne da(vi)mo Beograd“ mogu u Beogradu da pokušaju da osvoje što više odbornika i da potom prave novi opozicioni projekat. Ostavljajući „stare“ stranke njihovim starim problemima i preganjanjima, nova opozicija bi mogla uverljivo da kritikuje vlast i da se postavi kao prirodan izbor protiv „SNS“. NJena najveća prednost bila bi u tome što nije deo postojećeg establišmenta – iako Janković jeste kao ombudsman bio njegov deo – on nije prepoznat kao tipičan političar liberalno-demokratskog spektra. Naprotiv, Jankovića kao političkog lidera „izbacuje“ pre svega silina antikampanje koju protiv njega vode Vučićevi mediji. Janković je već toliko puta bio na meti negativnih napisa i izjava da već postaje gotovo nezamislivo da vođa opozicije bude neko drugi. I stoga on ima prostora da svoju javnu ličnost i politički profil tek kreira. Ukoliko se odluči da ne rizikuje, da ostane u zagrljaju „DS“ i da se nateže sa Šutanovcem oko toga ko će biti na njihovoj zajedničkoj listi na kom mestu, koga da isture da kao gradonačelnički kandidat nosi tu listu i slično, Janković će taj prostor izgubiti.

Vladajuća struktura je bez dileme potpuno svesna potencijala moguće nove opozicije, njihovog mogućeg saveza sa nekim novim „Protestom protiv diktature“ i rizikom koji to njima donosi. Ozbiljne agencije jednom nedeljno sprovode sondaže rejtinga političara za račun vrha „SNS“. Posebno se prate podaci o mogućim ishodima u slučaju da vladajuća koalicija nastupi jedinstveno iza jednog kandidata, kao što je sa Vučićem na predsedničkim izborima, ili da se fingira više kolona, recimo da socijalisti Ivice Dačića i stranka Rasima LJajića budu na odvojenoj listi.

Nije novost da je politička scena Srbije ušla u kvantnu fazu – kao što u fizici ne možete da posmatrate česticu a da je ne promenite, tako će i politički događaji imati svoju putanju zavisno od posmatrača. Zato samo nova opozicija može da otvori pitanje korupcije, kriminala i zloupotreba, i da na toj temi dobije podršku građana. Vlast će bez sumnje suprotstaviti tome u kampanji uspeh svojih projekata – izgrađene dve kule Beograda na vodi i drugo, ali njen veliki nedostatak su kompromitovani ljudi. Naprednjački gradonačelnik Beograda Siniša Mali, bio on formalno u „SNS“ ili ne, ostaće upamćen u političkim analima po aferama, uključujući i porodične, i kao hodajuća negativna reklama. Ali, ako nema nove opozicije, kojoj bi građani mogli da veruju, sve to neće ništa značiti i vrteće se u krugu maksime „svi su oni isti“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari