Moja boginja arhitekture 1

U osvit Beogradskog sajma knjiga, završila sam knjigu o mojoj Boginji arhitekture. Jednoj od najznačajnijih žena Srbije sa početka 20. veka.

Ženi holivudske biografije. Prvoj dami srpske arhitekture i urbanizma, zaboravljenoj graditeljki Beograda, Jelisaveti Načić (1878 – 1955), koja je gradila Beograd kada je on od turske kasabe postajao moderan evropski grad. Beograd je zaboravio veliku damu srpske arhitekture i urbanizma. Da nije njenih raskošnih kuća, crkava i drugih građevina po Beogradu, bila bi izbrisana iz istorije i memorije Beograda. Kao i mnoge druge poznate žene ovog grada, o kojima nema tragova da su postojale…

 Bila je prva žena koja je diplomirala na arhitektonskom odseku Velike škole (1900), prva žena koja se zaposlila u državnoj upravi Srbije, najpre u Ministarstvu građevine (1902), a zatim u Beogradskoj opštini (1903). Na početku 20. veka, u patrijarhalnoj Srbiji, ona je otvorila ženama put u jedno do tada isključivo muško zanimanje. Bila je žena za primer, koja je svojim životom i delom, dosegla božanske visine.

 Posle više od sto godina, darujem srpskoj javnosti prvu knjigu o Caji Načićevoj, kako se potpisivala moja junakinja na svojim projektima i kako su je iz milošte zvali Beograđani koji su je voleli. Isceljivala sam se pisanjem. Pisanje je dolazilo i odlazilo u talasima… Potraga za mojom tajanstvenom Boginjom arhitekture, trajala je godinama. Kad god bih pomislila da sam joj konačno ušla u trag, ona bi tiho nestala i sklonila se u tamu istorije… Više od stotinu godina, postojala je samo jedna jedina njena mala fotografija, kao za ličnu kartu, i to me je izluđivalo… Pratila sam njene tragove i poruke u tri grada u kojima je živela: Beograd, Skadar, Dubrovnik…

 Ostavila je za sobom raskošnu zaostavštinu, privatne kuće, škole, bolnice, crkve, stambene zgrade, česme, uređeni Kalemegdan, Terazije , Savski trg u Savamali… Za šesnaest godina aktivnog rada, kada je kao poznata patriotkinja, 1916. godine oterana u logor Nežider, proletela je nebom srpske arhitekture kao blistavi meteor… Na tom strašnom mestu, rezervisanom za srpsku elitu, u logoru Nežider, zatočenoj sa 15.000 Srba, Bog je pogledao moju junakinju. Upoznala je svoju veliku ljubav, albanskog profesora, revolucionara i pesnika Luku Lukaja, školovanog u Beču. Venčali su se u logoru. Upoznala je majčinstvo, 1917. godine u logoru rađa malu, plavu, devojčicu tršave kose Luciju. Ljubavna priča, poznate Srpkinje i poznatog Albanca, bila je zaštitni znak logora, koja zaslužuje da se o njoj snimi film.

 Na svakom koraku mojih istraživanja, osećala sam Načićkino prisustvo. Bila je žena koja me godinama uznemirava. Tri godine avanture, mukotrpnog traganja po arhivima, surfovanja po internetu, kampovanja po bibliotekama, njuškanja po privatnim istorijama i knjigama u želji da rekonstruišem vreme u kome je živela i stvarala Jelisaveta Načić. Sve to, donelo mi je mnogo radosti, uživanja, uvida u nepoznatu istoriju starog Beograda, sa početka 20. veka. Posetila sam Dubrovnik posle trideset godina, taj stari gosparski grad, gde je sahranjena 1955. godine, na tajnoj adresi, pravoslavnog dela groblja Boninovo.

 Knjiga je isceljujuća priča o jednoj od nas, divljih žena sa Balkana, koju ne smemo zaboraviti. Zaboravom ubili smo deo sebe, naše sestre i naše kćeri koje tek dolaze… Ubile smo deo naše kulture, identiteta, istorije i kulturne baštine. Ta priča je deo naše porodične srebrnine, još uvek skrivene na Ženskom kontinentu Srbije. Pokažimo je svetu, Jelisaveta Načić to zaslužuje, kako naši dani i godine ne bi bili bez svetlosti, bez smisla i bez budućnosti. Ja sam učinila ono što je u mojoj moći, izbrisala sam prašinu i paučinu sa njenog imena, napisala prvu knjigu o njoj, koju valja prikazati svetu. Bila je žena za primer, koja je svojim životom i delom, dosegla božanske visine. Imamo mnogo razloga da se ponosimo Jelisavetom Načić i da joj kažemo hvala i izvini, jer smo je zaboravili.

 Srbija ima mnogo razloga da se ponosi svojim ženskim licem… Ovo je priča o jednoj od otmenih, hrabrih, darovitih heroina Srbije, koje su umele da upliću ljudske i božanske stvari u svoj venac života. I da se lakim korakom kreću između života i smrti, što je sudbina svih nas koji živimo i radimo na Balkanu, izloženi stalnim udarima istorije. Od trinaestoro dece, poznate trgovačke porodice Načić, preživelo je samo njih troje, Jelisaveta, njen mlađi brat Jovan i sestra Jelena…

 Na moju veliku radost, a sigurna sam i na radost Jelisavete Načić, ovih dana je u Beogradu, otvorena za javnost i rekonstruisana prva privatna kuća koju je projektovala moja junakinja. Čuvena kuća knjižara Marka Markovića (1904), na uglu Jovanove i Kapetan Mišine ulice. Naizgled mala, skromna, siva, zapuštena kuća, pretvorila se u pravu dorćolsku lepoticu, raskošnog prostora. Kompanija GJ47 i Aleksandar Kovačević, sa svojim timom, sačuvali su svaki detalj sa originalnog projekta i povratili kući stari sjaj. Ja im na tome čestitam, uverena da bi se i moja junakinja, poput mene, beskrajno radovala ovom danu. Ovu prelepu kuću, Beograđani mogu da vide svakoga dana, jer je u njoj upravo otvoren, još jedan restoran iz popularnog lanca „Smokvica“. Kuća je danas vlasništvo nekadašnjeg čuvenog Dorćolca, američkog bankara i biznismena, srpskog porekla Miroslava Majkla Đorđevića. U prekrasnom dvorištu, raste jedna mala smokvica, zaštitni znak ovog objekta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari