Dostojno Konstantinovića 1

Moj prvi i do sada jedini tekst o Radomiru Konstantinoviću objavio je – neposredno posle Konstantinovićeve smrti – upravo Cvetićaninov Danas pod naslovom „Moj najbolji prijatelj Rade“.

U jednoj od njegovih završnih rečenica istakao sam „da imam jasnu svest o njegovom bezmernom doprinosu kulturi i istorijskom samoosvešćivanju srpskog naroda, i ne samo njega. I o tome da će značaj toga dela biti utoliko veći što vreme bude više odmicalo“.

Taj se sud iz godine u godinu sve ubedljivije potvrđivao, kako zahvaljujući knjigama, raspravama, okruglim stolovima i zbornicima koje su Konstantinovićevom delu – kao malo čijem u istoriji naša pisane reči – posvećivali njegovi sledbenici, poštovaoci i prijatelji, tako i onima – čini se, nažalost, znatno brojnijima – koji to delo orkestrirano i neprestano napadaju. Ostrašćeno, pri tom, na sve načine osporavajući njenog autora. Još besomučnije, i podlije, rekao bih, nego što su na njega kidisali za njegova života.

Knjigu Radivoja Cvetićanina “ „Konstantinović. Hronika“, “ koju večeras – posle Sarajeva, Beograda, Tuzle i Subotice – evo i u Novom Sadu promovišemo, smatram krunskom potvrdom moga citiranog predviđanja.

U znak zahvalnosti za podršku njegovom petogodišnjem radu na knjizi, njen uviđavni autor se postarao da je Milica Konstantinović i ja dobijemo doslovce istog dana kad i on sam, dakle prvih dana ovogodišnjeg juna; tako sam imao privilegiju da budem jedan od prvih čitalaca toga voluminoznog dela. Već nakon prvog iščitavanja knjige, onog „na preskok“ (koje neki zovu i „vertikalnim čitanjem“), nisam izdržao da se ne javim mejlom kako samom piscu tako i nekim mojim i Konstantinovićem prijateljima, pre svega onima iz „Saveta za negovanje misaonog nasleđa Radomira Konstantinovića. “ Jednostavno, morao sam da im predočim „da se, sa radošću i uzbuđenjem, usuđujem da kažem – „Cvetićaninovom knjigom smo dobili prvi i pravi monumentalni pisani spomenik Radetu Konstantinoviću“. „Dodao sam još da je „knjiga pisana znalački dopadljivo, a vrlo dokumentovano, da pleni stilom elegantno jednostavne lepote i prividne lakoće kazivanja o životu i delu jednog od najslojevitijih stvaralaca naše savremene književnosti, filozofske i estetičke literature i naše savremene kulture u celini“.

Sada, nakon brojnih promocija i vrhunski merodavnih osvrta na knjigu, znam da nisu bile ni ishitreni, niti egzaltirani ni ti moji prvi sudovi o knjizi, a ni i zaključna misao toga mejla: „Autor knjige, naš drug Rade Cvetićanin – i da do sada ništa značajnije nije objavio (a, srećom, znamo da jeste) – postaće, uveren sam, po njoj trajno prepoznatljivo ime naše književne esejistike i kritike, a knjiga “ „Konstantinović. Hronika“ „nezaobilazno štivo za razumevanje dela i lika Radomira Konstantinovića: u istoriji naše pisane reči uopšte, i u svom vremenu. Kao i za razumevanje složenih i dramatičnih duhovnih kretanja tog kontroverznog i stvaralački plodnog vremena.“

Bile su to, verovatno, i prve pisane refleksije na knjigu, koje su –osetio sam to iz tih dana čestih razgovora sa njim – logično obradovale i osokolile pre svega njenog autora, tada još ustreptalo radoznalog kako će knjiga kojoj se toliko posvetio odjeknuti kod prvih čitalaca. A krajem jula, nakon što sam knjigu pomno, kako se to kaže – „na olovku“ – pročitao, napisao sam autoru i jednom članu Saveta – inače, velikom znalcu Konstantinovićevog opusa: „Sada, kada sam tu knjigu-planinu pomno, od korica do korica, pročitao, smem pouzdanije od onih prvih povoljnih impresija da kažem – „dobili smo sjajnu i Konstantinovića dostojnu knjigu. Delo po sebi „- ona Konstantinovićevo delo, vreme i život u celini na mnogo načina osvetljava potpuno novom svetlošću, ne retko i za mene – koji je verovao da ga dobro poznaje – u najlepšem smislu neverovatnom … Cvetićanin – o kome kao intelektualcu od prvog susreta imam lepo mišljenje, a vremenom, što smo se intenzivnije upoznavali i sretali, i sve bolje – ipak me je ovom knjigom ne samo pozitivno iznenadio, nego – što se kolokvijalno kaže – „zadevetio“! Odavno posle grozničavog čitanja toliko opsežnog teksta nisam ostao – „bez teksta“ i zažalio što sam knjigu već dočitao“.

Citiram ovde odlomke svojih prvih ocena Cvetićaninove knjige ne iz narcisoidne potrebe da se njima naknadno javno razmećem, nego zato što su te ocene par letnjih meseci strujale u sve razuđenijoj internet komunikaciji, pa je uljudno da ih ovom prigodom i javno obznanim. A neke u daljem večerašnjem kratkom izlaganju i domislim i – koliko to vreme i prigoda dopuštaju – i razvijenije obrazložim.

Počeću jednim, možda prividnim, ali važnim „paradoksom: „Pažljivo tragajući za odgovorom na pitanje koje je – sudeći prema njegovom intervjuu nedavno, povodom knjige, datom“ „Slobodnoj Evropi“ “ – autor knjige postavio pre svega samom sebi sebi. A on glasi: „šta je to Rade Konstantinović „kao ličnost, a šta njegovo delo kao celina? Crnački rudareći dok nije naišao na zlatnu žicu vlastitih istina u odgovoru na to pitanje, Cvetićanin je, uz obilje drugih izvora, kontaktirao i ljude za koje je znao ili slutio da Konstantinovića dobro lično znaju – od njegove druge supruge Milice, preko Bore Ćosića, Peđe Neškovića, Miloša Stambolića, Filipa Davida, Latinke Perović i drugih, sve do mene. I, evo tog pomenutog paradoksa: bar što se mene tiče, čak i kad je reč o drugoj polovini Radetovog života – kada sam ja sa njim ne samo par godina radno tesno sarađivao, nego skoro četiri decenije i najprisnije intelektualno drugovao i porodično i na sve druge načine intenzivno prijateljevao – „daleko je više Cvetićaninova knjiga otkrivala Radeta meni, nego što sam ja njenom autoru pomogao u njegovim tragalačkim nastojanjima da ga otkrije! „

Zašto? Pa zato što su sva prijateljstva, ma koliko bila prisna, iskrena, duboka i postojana, ipak i uvek parcijalna već zbog ograničenja koja determinišu svakoga od nas; svedena, dakle, na nas tako determinisane. Ta zakonomernost važi, dabome, i za prijateljevanje „Cvetićanina-čoveka“ sa Konstantinovićem … Ali, “ Cvetićanin –autor „je tu neminovnu ograničenost prevazilazio upravo zato što je u tumačenju ličnosti, života i dela Radomira Kostantinovića „tragao za istinama o njemu dosledno konstantinovićevski: „onako kako je sam glavni junak njegove knjige tragao za istinama o pojavama, ljudima i tendencijama koje su njemu bile zazov. Dakle, „temeljno analizirajući celovitost bića i vivisecirajući duh vremena u kome je Konstantinović živeo, i delotvorne, pa i tvoračke interakcije njegove ličnosti na sve ono što to biće određuje i označava, i na one koji tvore i/ili bitno utiču na duh vremena koji to biće i izražava, i njime je determinisano. „Pri tome se odrešito sam određujući prema nizu kontroverzi epohe o kojoj piše, prema složenim duhovnim tendencijama i ličnostima o kojima piše, iznenađujući i prijatelje i čitaoca neomeđenom širinom vlastite akribije, inače toliko neophodnom za njihovo razumevanje, kao i fascinirajućom sigurnošću književno-istorijskih i estetičko-filozofskih kriterija kojima ih samosvojno, i bez ikakve suzdržanosti, valorizuje.

I još jednu bitnu vrednost svoje knjige ostvario je Radivoj Cvetićanin služeći se znalački konsekventno konstantinovićevskim metodom dok piše upravo o delu Radomira Konstantinovića: baš zbog toga što do minucioznosti temeljito analizira i sve što čini ogromni Konstantinovićev stvaralački opus, kao i najveći deo refleksija njegovih savremenika na ono što je Konstantinović plodno objavljivao, njegova je knjiga jedinstvena na ovim prostorima i književnoistorijsko delo neprocenjive vrednosti.

A zahvaljujući tom istom pristupu i metodu, koji bih se usudio da u dve reči svedem na sintagmu „konstantinovićevski o Konstantinoviću, „Cvetićanin je uspeo da uveri čitaoca u onu veliku istinu o delu junaka svoje maestralne hronike, do koje mu je veoma stalo: a to je – da „Radomir Konstantinović, „kako to Cvetićanin ovih dana višekratno naglašava i u razgovorima o knjizi i povodom nje – „nije čovek jedne knjige, “ odnosno – „da je njegov misaoni sistem iznimno polifon, a njegova misao apsolutno otvorena. „

Što je još značajnije: pristupajuči ličnosti i delu Konstantinovića na taj način, autor nam je podario vlastito samosvojno delo koje odlikuje ista ona otvorenost misli, i ista onakva slojevitost njenih poruka, zbog kojih on visoko vrednuje ukupni Konstantinovićev stvaralački opus.

Ono, pak, po čemu se knjiga „„Konstantinović. Hronika“ „bitno razlikuje od svega što je napisao Radomir Konstantinović jeste „sasvim samosvojan stil „kojim je ona napisana. To je stil kratke rečenice, jasnih iskaza i briskantnih pronicanja i uočavanja, majstorskog baratanja rečima, stil galski i duhovit, i elegantan, a vrlo dubokouman.

Stil je to koji pleni svojom dopadljivošću, ali koji disciplinovano služi leporekom iskazivanju najsloženijih istina. Siguran da Cvetićanin nikada nje imao prilike da, kad je o pisanju i stilu kazivanja reč, čuje savet koji je moj ugledni profesor prava, Konstantinović-otac, davao mlađima – „da pisati i kazivati valja tako da mislima bude prostrano, a rečima tesno – „vratio sam se, u pokušaju da proniknem u genezu toga jedinstvenog stila autora knjige “ „Konstantinović. Hronika“ „- vratio sam se ovih dana ranijim knjigama Cvetićanina. Sa zadovoljstvom sam otkrio da je taj stil sazrevao u meri u kojoj je „Cvetićanin – daroviti publicista, „već kao mlad smatran istinskom vedetom naše novinarske elite, izrastao u rasnog pisca Cvetićanina, što posle ove knjige Radivoj neosporno jeste. Taj se stil, na primer, jedva nazire u njegovoj zapaženoj opsežnoj studiji/predgovoru knjige Miloš Crnjanski“ „Nova Evropa“, “ čiji je Cvetićanin priređivač. On je već uveliko osvojen u Radivojevim maestralnim ambasadorskim zapisima „“Zagreb indoors“, “ ali bi on verovatno i tu ostao nezapažen od čitalačke publike i književne kritike da tim stilom, usavršenim, a raskošne lepote, nije napisana knjiga “ „Konstantinović. Hronika“, “ koja ingeniozno, uspešno i razumljivo, govori o delu jednog od pisaca koji je bezmalo sva svoja dela pisao skoro hermetički teško čitljivim jezikom.

Najavljen u pozivu kao izdavač, iako to već par godina nisam, skoro da sam obavezan da naglasim i ovo: knjiga Radivoja Cvetićanina, kojoj su ovih dana neuobičajeno laskave komplimente dala najumnija imena naše savremene duhovne stvarnosti, bila bi – i da njeno prvo izdanje nije skoro rasprodato – već zbog takvog pozitivnog odjeka razlog za istinski ponos njenih izdavača. Uz knjigu Latinke Perović „“Dominantna i neželjena elita“ „Cvetićaninova knjiga je, po mome skromnom sudu, najznačajniji poduhvat renomiranog “ „Dangrafa“. „Toplo se, stoga, nadam da će – ohrabren ovim uspesima – imati izdavačkog nerva i poslovne hrabrosti da – u saradnji sa istim koizdavačem, šabačkom“ „Fondacijom Vinaver“, „koja to – koliko znam, i sama to planira – podari našoj kulturi kritičko izdanje sabranih dela Radomira Konstantinovića. Po znamenitom Bori Ćosiću, ne samo klasika naše moderne književnosti, nego i“ „najvažnijeg pisca savremene srpske književnosti“. „

Još bih, pri samom kraju ovog osvrta – kao jedan od onih javnih delatnika koji uporno nastoje da Konstantinovićevo delo bude sistematično proučavano, odgovorno valorizovano i delotvorno promovisano – sa žalošću ukazao na gorku istinu: pojavila se Cvetićaninova hronika o Konstantinoviću u momentu kada ovom državom suvereno i sve bahatije samovlasno upravljaju kreature iz falange agresivne i beskrupulozne jugend-garniture nekadašnje zlosrećne nacionske crno–čemerne koalicije Milošević-Šešelj. Taj kukavni podmladak onih jahača apokalipse koji su najodgovorniji za najsramnije i najcrnje decenije naše novije istorije, sve čini da u zemlji ponovo trijumfuje barbarogenijski duh antikonstantinovićevske Srbije. Nemam vremena, a nema ni potrebe da to dokazujem i potkrepljujem, pogotovo pošto se samo dan-dva pre ovog mog obraćanja vama i javnosti postojano arogantni šef ove države drznuo da za velikana nacije proglasi nikog drugog do notornog nazadnjaka i jednoga od korifeja zloguke šoveno-mrzačke mitomanije Branu Crnčevića.

A ni u godini kada je vlast na svim nivoima – od lokalne u Subotici i Beogradu, preko pokrajinske u Novom Sadu, do republičkog ministarstva za kulturu – birokratski nadmeno, bez reči suvislog objašnjenja, odbila da finansijski podrži doslovce sve projekte i aktivnosti vezane za ime i delo Radomira Konstantinovića. Do koga cinizma to ide upečatljivo pokazuje odluka Upravnog odbora Pokrajinskog zavoda za kulturu da – sledeći nalog zlosrećnog pokrajinskog sekretara za kulturu Štatkića – ove godine odustane od dodele nagrade “ „Biće i jezik“, „namenjene mladim stvaraocima, kao i naprasno ignorisanje bilo čega u vezi sa Radomirom Konstantinovićem od strane RTV, odmah nakon uspostavljanja naprednjačke uprave nad tom TV. A ona je – kao i Zavod – ugovorni medijski sponzor aktivnosti „Saveta za negovanje misaonog nasleđa Radomira Konstantinovića. „

U takvim okolnostima, već je sama pojava tako razgovetno modernizacijski i antitradicionalistički usmerene knjige, kakva je “ „Konstantinović. Hronika“, “ i sve afirmativno i slobodarsko što je na njenim promocijama rečeno, hrabar koliko i grlat čin pobune protiv reinkarnacije gazimestanske Srbije i njoj imanentnog barbarogenijskog duha. Pobune koja je, zapravo, na tragu onog Konstantinovićevog sarajevskog “ „urlika životinje u njemu“ „protiv genocidne miloševićevske politike.

Radivoj Cvetićanin je svoju voluminoznu, a zavodljivo izazovnu knjigu podelio na dva dela, analizirajući u prvom delu život i delo Radomira Konstantinovića do pojave kultne Radetove knjige „“Filozofija palanke“, “ a u drugom od njene pojave. Nisam siguran da je ta, inače nadaleko čuvena esejistička knjiga bila baš toliko prelomno važan momenat u životu moga prijatelja, ali u tvrdnju koju ću sada izreći sam više nego uveren: od pojave dela Radivoja Cvetićanina “ „Konstantinović. Hronika“, „za koje slutim da je na putu da i samo postane kultno, sve intenzivniji „javni govor o velikanu pisane reči Radomiru Konstantinoviću deliće se na onaj do pojave te knjige, i onaj nakon nje. „

Već brojna nova kardinalna pitanja koja je, sudeći po onom što je izgovoreno na dosadašnim promocijama i povodom njih, to sa puno verovatnoće nagoveštavaju. U vremenima koja dolaze Konstantinovića će, sigurno, tumačiti, analizirati i promovisati ne samo različito, nego i bitno drugačije nego što to vispreno, umešno i uspešno čini knjiga Radivoja Cvetićanina. Ali, uveren sam da niko više neće moći da to čini bez uvida u Cvetićaninovu „Hroniku“.

I, sasvim na kraju: već tokom čitanja prvih poglavlja Cvetićaninove knjige, setio sam se jedne metaforične anegdote sa estradnim i celinom sjajnim pesnikom Branom Petrovićem, kao njenim glavnim akterom. Naime, u Novom Sadu su – samim početkom šezdesetih godina, koliko se sećam u kasno proleće – organizovani „Stražilovski susreti mlade jugoslovenske inteligencije „na inicijativu beogradskih „Gledišta“ i “ „Vidika“, novosadskih „Polja“, „slovenačkih “ „Perspektiva“, „zagrebačkih “ „Razloga“ i „Naših tema“, „i drugih. Vatreno se – i teorijski, i politički –jedne godine raspravljalo dva puna dana o temi “ „Politika i kultura“, “ a možda i „“Umetnost i politika“. „S obzirom na „učevnost“ teme, pa i same rasprave, skoro svi smo se pomalo iznenadili kada je za govornicu izašao žovijalni koliko i harizmatični Brana. On je teatralno svoj – jezikom i stilom kazivanja neuobičajen, ali veoma duhovit, celovit i promišljen govor – otpočeo pitanjem: “ „Šta bi o velikom ustaniku i vojvodi Milenku Stojkoviću i njegovom velikom junaštvu znali budući naraštaji da nije bilo slepog guslara Filipa Višnjića da ih opeva?“ „

Pa, parafrazirajući ga, možda i nategnuto, držim da je u knjizi “ „Konstantinović. Hronika“ “ i njenom piscu Radivoju Cvetićaninu, veliko delo gorostasa naše pisane reči Radomira Konstantinovića našlo tome delu doraslog i samog gorostasa dostojnog, a vidovitog i lucidnog ne samo hroničara, nego i biografa, analitičara i tumača.

Živan Berisavljević – čiju reč izgovorenu u Novom Sadu 27. oktobra 2017. na promociji knjige Radivoja Cvetićanina „Konstantinović. Hronika“ donosimo u celini na ovim stranama, bio je bliski prijatelj Radomira Konstantinovića, i izdavač Konstantinovićevog remek-dela, romana „Dekartova smrt“. Harizmatični vojvođanski političar, prve posle-partizanske generacije, Berisavljević je sklonjen sa političke scene u naletu Miloševićeve antibirokratske revolucije, 1998. Sada je potpredsednik Saveta za negovanje misaonog nasleđa Radomira Konstantinovića.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari