Svet nastaje kad se Bog umori 1

Dešava se da Boga namuče njegova svetlost i tišina, muka mu pripadne od beskonačnosti.

Tada kao ogromna, preosetljiva ostriga čije telo, tako nago i delikatno, oseća i najmanje treperenje delića svetlosti, grči se i ostavlja za sobom malo mesta gde se u isti mah, ni iz čega pomalja svet. Najpre svet podseća na plesan, nežan je i beo, ali raste brzo, nit po nit se spajaju tvoreći snažnu oplatu. Na kraju se stvrdne i onda počinje da dobija boje. To prati nizak, jedva čujni zvuk, tmola vibracija koja pokreće atome u nemirni trepet. Baš iz tog pokreta nastaju čestice, a zatim zrnca peska i kapljice vode koje dele svet napola.

Sada smo na strani peska.

Jentinim očima vidimo niski horizont i ogromno nebo, zlatno i narandžasto. Veliki krtolasti kumulusi plove na zapad, još nesvesni da će za koji čas otići u provaliju. Pustinja je crvena i u njoj čak i najmanji kamenčići bacaju duge, očajničke senke kojima pokušavaju da se zakače za čvrstu materiju.

Konjska i magareća kopita gotovo da ne ostavljaju tragove, klize po kamenju, podižu malo prašine koja se odmah sleže i prekriva svaku nastalu brazgotinu. Životinje idu sporo, oborenih glava, umorne od celodnevnog putovanja, kao u transu. NJihova leđa već su navikla na tovar koji im uprte svakog jutra, posle noćne stanke. Samo magarci svakog jutra dižu dreku, razdiru zoru dernjavom punom žalosti i začuđenosti. A sad su čak i oni, rođeni buntovnici, potpuno zamukli, računajući na skori odmor.

Između njih se kreću ljudi, vižljasti iza tovarom izobličenih, nadutih životinja. Kao kazaljke na satu lišene svog cifarnika sada samovoljno odmeravaju odbačeno, haotično vreme, koje ne stiže da obuzda nijedan časovničar. NJihove senke, duge i oštre, bodu pustinju i začikavaju sumrak koji lagano pada.

Mnogi imaju na sebi dugačke svetle kapute, na glavama turbane, nekada zelene, danas izbledele od sunca. Drugi su se sakrili ispod šešira sa širokim obodima i njihova lica se nimalo ne razlikuju od senki koje baca kamenje.

To je karavan koji je pre nekoliko dana krenuo iz Smirne i uputio se na sever, preko Konstantinopolja, a zatim i preko Bukurešta. Uz put će se razdvajati i spajati. Deo trgovaca napustiće karavan već za nekoliko dana, u Stambolu, ovi će preko Soluna i Sofije u Grčku, u Egejsku Makedoniju, drugi će ostati s karavanom sve do Bukurešta, a treći će ići do kraja, duž Pruta do poljske granice, i preći će je, savlađujući plitki Dnjestar.

Na svakom stajalištu treba rastovariti životinje i pregledati ono što je uredno zapakovano na kolima. Ima tu i lomljivih stvari, kao što su dugačke turske lule; svaka je složena zasebno i dodatno umotana u platno. Ima takođe i nešto turskog oružja i paradne konjske opreme, ima ćilima i tkanih pojaseva kojima gospoda plemići vezuju svoje skerletne župane.

Tu je i bakaluk u drvenim sanducima, brižljivo sakriven od sunca, sve i svašta, čak nedozreli limunovi i pomorandže, da bi put što duže izdržali.

Jedan Jermenin, neki Jakubovič, koji se karavanu priključio u poslednjem trenutku, vozi na zasebnim kolima luksuznu robu: sagove, tepihe, turske ćilime. Sada strepi zbog te robe, žesti se za svaku sitnicu. Već je bio gotov da se ukrca na brod, i za dva dana sve to preveze iz Smirne u Solun, ali pomorska trgovina danas je opasna – na moru je lako postati nečiji zarobljenik, priče o tome kruže neprestano, čim se karavan zaustavi da se odmori pored vatre.

Nahman Samuilo ben Levi iz Buska upravo je seo držeći u krilu pljosnatu kutijicu. Prevozi duvan nabijen u tvrde paklice. Nema toga mnogo, ali računa na veliku zaradu, jer je duvan kupio jeftino i dobrog je kvaliteta. Ima još kod sebe, u specijalno sašivenim džepovima, i druge sitne, ali dragocene stvari: prekrasno kamenje, pretežno tirkiz, kao i nekoliko drugih, dobro ispresovanih štapića smole za pušenje, koja se dodaje u lulu i koju tako voli Mordehaj.

Spremali su karavan dobrih nekoliko dana, a još je trebalo i trčati po turskim uredima da bi za obilat bakšiš dobio ferman – naredbu turskim vlastima da na putu propuštaju karavan.

Zato je tako umoran i taj umor teško popušta. Najviše mu pomaže prizor kamene pustinje. Izlazi iz kruga karavana i udaljuje se daleko od ljudskog brbljanja. Sunce je već tako nisko da kamenje baca ispred sebe duge, tamne senke, poput zemaljskih kometa, sazdanih, nasuprot tim nebeskim, od senki, ne od svetla. I razmišlja Nahman, koji svuda vidi znake, kakvu to budućnost najavljuju ta zemaljska tela, kakvo nose proročanstvo. A pošto je pustinja jedino mesto na svetu u kojem se vreme vraća, pravi omče i skače u dalj, kao ogroman skakavac, nekim očima se tamo daje uvid u budućnost. I baš tako Nahmana vidi Jentino oko. Nahman je već star, suv kao saraga i pogrbljen. Sedi kraj malog prozora odakle dopire bleda svetlost, od debelih zidova vuče hladnoća. NJegova ruka koja drži pero, vidno drhti. U malom peščaniku pored mastionice prosipaju se poslednja zrnca peska: samo što nije iscurelo, a Nahman i dalje piše.

Istina je da Nahman ne može da se suzdrži. To je kao svrab, posustaje samo onda kad metežnost misli pretače u rečenice. Škripanje pera ga umiruje. Trag koji ostavlja na listu hartije puni ga miljem, kao da jede najslađe urme, kao da drži u ustima rahat-lokum. Tada se sve slaže, razotkriva, uređuje. Jer Nahman je uvek imao utisak da učestvuje u nečemu velikom, neponovljivom i jedinstvenom. Da to nikad više neće ponovo nastati, i nikad tako nečeg nije ni bilo. I još: da to sve piše za one koji se još nisu rodili, jer oni će želeti da znaju.

Sa sobom uvek ima pribor za pisanje: tu pljosnatu kutijicu, drvenu, možda neuglednu, ali u njoj je papir dobrog kvaliteta, bočicu s mastilom, pesak u zatvorenoj kutijici, zalihu pera i nožić za njihovo oštrenje. Nahmanu ne treba mnogo, seda na zemlju, rasklapa kutijicu koja se pretvara u nizak turski stočić, i spreman je da piše.

Od kad je ipak počeo da prati Jakova, sve češće susreće njegov nezadovoljni, prekorni pogled. Jakov ne voli škripanje pera. Jednom mu je virio preko ramena. Dobro što je Nahman u tom trenutku svodio račune. Jakov mu je zabranjivao da zapisuje to što on govori. Nahman je morao da ga uveri da to ne radi. Ali stalno ga je mučio – zbog čega?

– Kako to? – upitao je jednom. – Mi pevamo: „Daj mi govori, daj mi jezik i reči da bih mogao da kažem istinu o Tebi.“ A to je iz Hemdat Yamim.

Jakov ga je prekorio:

– Ne budali. Onaj ko hoće da osvoji tvrđavu, ne služi se samo pričom, isparljivom rečju, on mora na nju da krene s vojskom. Tako i mi – moramo da delamo, a ne da govorimo. Malo li su se naši preci napričali, okapavali nad rukopisom? I šta im je pomoglo to brbljanje, šta je iz toga proisteklo? Bolje se vidi očima nego što se govori rečima. Ne trebaju nam mudrijaši. Vidim li te da pišeš, zveknuću te po glavi, pa ćeš se otrezniti.

Nahman tera po svome. NJegov glavni rad je Životopis Presvetog Šabataja Cvija (neka je ime njegovo blagosloveno!). Piše ga reda radi, jednostavno, iznosi činjenice, poznate i manje poznate; neke preuveličava, ali to nije greh nego zasluga – bolje će se pamtiti. Odozdo, na dnu kutijice, ima i drugi zamotuljak – to su stranice svojeručno ušivene debelom dretvom. Restlovi. Piše ih u tajnosti. S vremena na vreme prekida, jer ga muči jedno: onaj, ko to bude čitao, mora znati ko je to pisao. Iz slova uvek stoji nečija ruka, iza rečenica izviruje nečije lice. I iza Tore proviruje nekakvo prisustvo, veliko, čije pravo ime je, kao i čitav svet, sazdana od Božjeg imena. Svaka reč je NJegovo ime, svaka stvar. Tora je izatkana od imena Boga poput velike Ariga tkanine, mada je u Knjizi o Jovu napisano: „Nijedan smrtnik ne zna njen poredak“. Niko ne zna šta je osnova a šta potka, kakva mustra se vidi na desnoj strani i u kakvom je odnosu prema mustri s leve strane.

Rabi Elezar, vrlo mudar kabalist, shvatio je već odavno da su nam delovi Tore dati u pogrešnom redosledu. Jer da su dati onako kako treba da budu, svako ko poznaje njen poredak, momentalno bi postao besmrtan i sam bi mogao da oživljava umrle i čini čuda. Zato – da bi se održao red u ovom svetu – ti fragmenti su pomešani. Ne pitaj ko ih je pomešao. Još nije vreme. Samo Svetac može da ih postavi u prvi red.

Nahman vidi kako iza njegovog Životopisa Presvetog Šabatija Cvija, iz štosa listova hartije povezanih dretvom, pomalja se on sam, Nahman Samuilo ben Levi iz Buska. Vidi svoju figuru: sitan, oniži, neodređen, večito na putu. I samog sebe zapisuje. A te beleške naziva rastlovima, okorcima od drugih, važnijih radova. Zrnca – eto šta je naš život. NJegovo pisanje na poklopcu kovčežića rasklopljenog na kolenima, u putnoj prašini, neudobno, u suštini jeste tikkun, popravka sveta, krpljenje rupa u tkanini ispunjenoj šarama koje naležu jedna na drugu, punoj vitica, vezova i pruga. Upravo tako treba shvatati tu čudnovatu radnju. Jedni leče ljude, drugi zidaju kuće, treći proučavaju knjige i premeštaju reči nalazeći u njima pravi smisao.

* * *

I tako, da bi stvorio svet, Bog je morao da se povuče sam u sebe, da ostavi prazninu u svom telu, prazninu koja je postala prostor za svet. Iz tog prostora Bog je nestao. Reč „nestati“ potiče od korena „elem“, a mesto nestanka naziva se „olam“ – svet. Kazivanje o tome kako je Bog nestao, dakle, smešteno je i u samom nazivu sveta. Svet je mogao nastati samo zato što ga je Bog napustio. Nešto je najpre postojalo, a onda je tog nečeg ponestalo. To je svet. Ceo svet je manjkavost.

U izdanju Službenog glasnika

Izdavačke kuće Službeni glasnik i Paideia iz Beograda objavile su monumentalno delo poljske spisateljice Olge Tokarčuk „Knjige Jakovljeve“ (preko 760 strana). Radnja ovog romana dešava se sredinom 18. veka uoči podele Poljske između tadašnjih velikih sila i nestanka poljske države. Takarčukova slika svet koji obeležava delikatan suživot više različitih kultura, mnogojezičnost i koegzistencija hrišćanstva, judaizma i islama. U feudalnom, rigidno hijerarhizovanom društvu religijski ključ determiniše ljudske sudbine, ali se iz različitih segmenata tog društva javljaju novi umovi koji teže promenama. Priča otpadnika od jevrejske vere Jakovu Franku i njegovim pristalicama postaje univerzalna povest o društvenoj i religijskoj emancipaciji.

U dogovoru sa izdavačem Danas donosi odlomak iz ove knjige. Izbor i oprema teksta redakcijski.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari