Sejo Sekson: Život je luđi i od Nadrealista 1Foto: Miroslav Dragojević

„Većina ljudi tumači naš raspad u kontekstu političkog raspada, sad se sve gleda kroz tu prizmu. Razišli smo se 90. godine puno pre izbora i rata, iz nekih sasvim drugih razloga.

U doba kad smo se razdvojili, još uvek je bila jedna partija. Mi se kao bend nismo raspali iz političih razloga“, kaže za Danas Davor Sučić, poznatiji kao Sejo Sekson.

* Šta danas pokreće Zabranjeno pušenje nakon više od 35 godina na sceni?

– Uvek citiram komšiju koji za 35 godina braka kaže „da sam ubio čoveka, već bi me pustili“. Ušli smo u celu ovu priču iz ljubavi prema muzici, nismo očekivali da možemo postati „neki bend“ u konkurenciji Azre, Haustora, Dugmeta… To je tada izgledalo kao mission imposible. Radili smo to kao i svi mladi ljudi, pričali sa svetom. Očekivao sam tada da ćemo malo svirati posle prve ploče i onda će se to završiti. Valjda je tako i najbolje razmišljati, ali eto, nekad se to i otegne. Bunar kreacije još uvek nije presušio. Ja sam u bendu nekakav autoritet kao najstariji, ali sam uspeo da uključim i ostale članove u rad, da učestvuju sa svojim idejama, jer bend jedino tako ima smisla.

* Znači i dalje pokreće ljubav?

– Pa u rokenrolu i nema druge. Ko ulazi u rok muziku sa namerom da zaradi, mislim da nije na pravom putu. Rokenrol se voli i čovek se verovatno neće materijalno obogatiti, ali će se obogatiti kao čovek. U ovom poslu gravitira najveći broj nekih kvalitetnih i kreativnih ljudi. Meni je to okruženje sasvim dovoljno i jako se lepo u njemu osećam.

* Da li se u Jugoslaviji moglo bolje živeti od rokenrola nego u današnje vreme?

– Uvek se može živeti od muzike. Može se živeti i od čišćenja cipela, od svakog posla koji dobro i kvalitetno radiš. Ovaj posao je u stvari jako jednostavan. Treba ti dobar bend i 30 hitova, a dalje je sve šega. Razlika je što se u Jugi teže dolazilo do ploče. Ako tada postojeći izdavači nisu hteli izdati album, morao si menjati profesiju, nije bilo alternative. Danas postoji puno drugih kanala. Možeš uspeti sa spotom na internetu ili postaviti album na besplatni download. Možeš doći do publike bez da te veliki sistemi, izdavači i mediji podržavaju. Ali problem današnjih izvođača jeste što ih je puno i teško je biti primećen. U ono vreme muzika je bila mnogo ekskluzivnija i egzotičnija roba.

* Jeste li nostalgični za prošlim vremenima?

– Nemaš šta biti nostalgičan. Novo vreme, nove pesme. Uvek je u prednosti muzika koja ima neku „patinu“, starinu. Takve pesme imaju bolju prođu i više simpatija. Sve su pesme nekad bile nove, imale su isti težak put da ih ljudi prihvate. Današnje vreme je, za grupe koje i dalje rade, jedan novi izazov. Starijim bendovima se ništa ne prašta. Pesme poput „Jugo 45“ ili „Karabaja“ su imale puno teži zadatak.

* Rođeni ste Sarajlija, ali dugo živite u Zagrebu. Koje su to sličnosti, a šta su razlike između Sarajeva, Zagreba i Beograda?

– Ceo ovaj prostor za mene je kao mramorna ploča. Na njoj vidiš granice, a kad pređeš rukom apsolutno ne osetiš ništa. Živim sa dubokim ubeđenjem da se ovde radi o jednom narodu, jednom jeziku. Svaki prostor ima različiti mentalitet i to čini ovaj svet lepim i raznovrsnim.

* Ima li nade da u ovom regionu zavlada harmoničan odnos?

– Uopšte ne razmišljam o tome. Imam moju zemlju, koja se zove Sejolend, moj Skajp i Fejsbuk. Imam svoju malu državu i ljude koje volim, koji me ispunjavaju, sa kojima volim da razgovaram, od kojih volim čuti i kritiku. Ti ljudi mogu biti i u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu, to uopšte nije bitno. Moj svet je mnogo širi. Mislim da postoji mogućnost da živimo skupa, bez obzira šta „ovi“ odlučili. Naše telesno i fizičko biće, nažalost, verovatno neće doživeti da ovi moroni naprave neku političku integraciju ovog prostora, previše je tu pacijenata i bolesnika koji u tome imaju neki „lep“ interes. To što politički establišment misli da nas može držati u nekim svojim malim feudima govori nam da su u srednjem veku.

* Kako danas posmatrate projekat Nadrealista? Konkretno mislim na onaj skeč sa podelom Sarajeva.

– Da smo bili tako dobri prognozeri, verovatno bismo se obogatili na sportskoj prognozi ili bingu. Pokazalo se da i najluđe konstrukcije mogu da se dogode, da je ludilo bezgranično, da je život luđi i od Nadrealista. Mislim da je to istovremeno i razlog zašto se Nadrealisti ne okupljaju. Danas su puno bolji skečevi na dnevniku i u informativnim emisijama.

* Jeste li u kontaktu sa nekim iz prve postave?

– Sa svima, manje-više. Imali smo pre dve godine veliki koncert u Skenderiji. To nam je bila godišnjica, pa su svi došli, osim Neleta, koji ima poseban odnos prema Sarajevu i bendu. Ali to je već pitanje za njega.

* Da li se čujete sa njim?

– Pa ne više, on već 20 godina nije naš pevač. U međuvremenu smo uradili pet-šest ploča, snimili 40 spotova, odsvirali 1.400 koncerata, tako da jednostavno ono vreme je reklo svoje. Više nismo imali taj „reason to cry“ i on je otišao u neke druge vode.

* Zabranjeno pušenje se prvo zvalo Pseudobluz bend, zatim Pseudobluz zabranjeno pušenje, pa samo Zabranjeno pušenje. Kako se izgubio prefiks pseudo?

– Mi smo počeli svirati pre panka. Tada smo tražili neku svoju priču, neku svoju muziku. Svirali smo beskonačne kompozicije od po dvadeset minuta, nešto na tragu Pink Flojda. A onda je došao pank i videli smo koncert DŽonija Štulića. Idući dan smo se svi ošišali.

* Pesme Zabranjenog pušenja su oduvek opevavale lokalne heroje.

– Mi nismo bili fizički jaki, pa kad bi nas neko maltretirao, mi bismo govorili „da znaš da ćemo te opjevat“. To je bilo naše malo oružje. Onda smo skontali da mi drugačije ne znamo da radimo. Videli smo da ljudi to razumeju, da to za njih ima neku magiju.

* „Na estradi sve je lažno, na estradi sve je fol.“ Istina?

– Rok je religija, estrada je posao. NJome vladaju sasvim drugi kriterijumi. To je najbolje Rambo Amadeus opisao: „Estrada mi je majka, a biznis mi je ćaća, nastupam tamo gde se dobro plaća.“

* „Ko igra za raju i zanemaruje taktiku, završiće karijeru u nižerazrednom Vratniku.“ Je l’ ta filozofija primenjiva na sve sfere društva?

– Pa da, ta priča je zapravo o nama. Mi smo bend koji je bukvalno preko noći, iz garaže i studentskih klubova, došao na veliku scenu. Videli smo da nam tu, barem delu nas, nije mesto i zbog toga se i desio raspad. To je bila proročanska pesma. Pušenje se raspalo u vreme svoje najveće turneje, u vreme najvećih uspeha.

* Kako se desilo da se drugari iz gimnazije, iz istog benda, u vreme najveće slave razdvoje?

– Čini mi se da smo zaboravili šta smo hteli da kažemo.

* Najznačajniji trenutak u istoriji benda?

– Sad si me zatekao. Kada nas je Arsen Dedić pozvao na svoju godišnjicu. To mi je najveća nagrada od svih koje sam dobio. Koncert sa Arsenom za 50 godina njegove karijere mi strašno puno znači. Prvi put sam pomislio da sam zaista nešto uradio. I naravno, trenutak kad ti stara, koja se sve vreme sekira kad ćeš nešto ozbiljno u životu da radiš, kaže „danas sam te videla na dnevniku, ti si stvarno uspio u životu“.

* Na koje strane bendove ste se ugledali kada ste počinjali?

– Mi smo pank i rege generacija, pa bih rekao Kleš i Bob Marli. Ta muzika je nama značila. Strameru i Marliju sam jedinima, pored familije, zapalio sveću kada su umrli.

* Kolika je važnost postojanja festivala poput Beer festa?

– Na festivalima kao što je Beer fest ili Exit dolaze hiljade ljudi iz regiona da čuju muziku na svom jeziku, kako god ga mi zvali. Svi znamo da smo „ista govna“, što kaže Dubioza. Najsrećniji sam kada je na koncertu naša publika, kad ja mogu da odsviram tri sata. Festivali su dobri za ego i ceo bend se sa smeškom na licu vraća kući. Meni je to kao da sam nacrtao pola slike. Za bend koji postoji 35 godina i ima 11 albuma koncert od 60 minuta je premalo.

* Novi album?

– Uradili smo dosta materijala i sada smo u slatkoj dilemi da li ćemo izbaciti dva CD-a ili ćemo uraditi jedan dupli. Do idućeg leta bi trebalo biti sve gotovo.

Država ulagala u rok supkulturu

– Jugoslavija je posebna priča. To je bila država koja je finansirala rok muziku. Ovo niko neće javno da kaže, ali milioni su uloženi u omladinsku supkulturu, u časopise, klubove, festivale. To je bila šizoidna situacija da država finansira bendove koji pevaju protiv nje. To se nigde nije dešavalo. To je Jugoslavija. U njoj su se filmski reditelji tretirali kao veliki disidenti, a svi su snimali filmove iz državnog fonda. Bila je to zanimljiva situacija, koja je sa ratom i svim ovim događajima prestala – kaže Sejo Sekson.

Narodnjaci dočekali kapitalizam puno spremnije nego rokeri

– Danas je slobodno tržište, a narodnjaci su bili mnogo spremniji jer su naučili da šljakaju sami. U ono vreme oni su čak plaćali porez na šund, pa su njihova izdanja bila skuplja. Bili su ružno pače jugoslovenske kulture. Rokeri su imali svoje domove kulture, časopise u kojima se o njima pisalo, sve o trošku države. Jednu infrastrukturu koju danas nemaju. Ali ja sam optimista po pitanju budućnosti, mislim da za rokenrol ponovo dolazi neko bolje vreme – objašnjava Sejo Sekson.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari