Zdravlje tela i duha 1

Na stotinak kilometara jugoistočno od Beograda, uz sam međunarodni autoput-Koridor 10, smešten je grad od dvadesetak hiljada žitelja, Velika Plana.

Iako je naselje tu postojalo od pradavnih vremena, zbog povoljnog geografskog položaja i klimatskih uslova, masovnije naseljavanje počinje tek od početka 19.veka. Porodice, rodbine, pa i plemena stižu najviše sa istoka (Vidin u Bugarskoj), juga (Kosovo i Metohija, Crna Gora), ali i iz drugih krajeva. Taj kraj, nazvan po tamošnjoj reci- Donja Jasenica predstavlja severoistočni krak Šumadije koju seče Moravska kotlina istočnim obodom, dok se na sever odatle prostire, zapravo, produžetak Panonske nizije, jer je do Dunava sve ravno. Naravno da u ovom kraju, koji mnogi zovu voćarskim, nema šta ne rađa, ali poljoprivreda nije jedino dobro koje ovo područje može da ponudi. Zbog veoma povoljne kontinetalne klime, valovitih brežuljaka, koji odslikavaju svu lepotu i prirodno obilje Šumadije, kao i nemalo kulturno-istorijskih sadržaja, ovde bi svakako trebalo razvijati turističku ponudu.

I tako, nađoh se jednog toplog julskog vikenda u Velikoj Plani da bih se s njom i njenim ljudima, tajnama, sadržajima, čudima bolje upoznao. Kažu da su najveće bogatstvo nekog mesta živi i večno živi ljudi. Neki od njih uđu u legendu još za života. Takav je moj domaćin Miloš Dilkić, jedan od najsvestranijih mojih savremenika, od onih koje ja poznajem. Pravnik po struci, pedagog, muzičar, animator i moderator u praksi, hommo ludens u suštini, on u naše vreme ostvaruje ideal renesansnog čoveka. Njegov program-povratka mladih na selo nije praznoslovna floskula, već je istančano osmišljeni skup aktivnosti koji će omladini iz gradova biti ponuđen dok borave u seoskim domaćinstvima, na njivama, u voćnjacima, po poljima kako bi se razvilo njihovo interesovanje za seoski život i mnoge njegove aspekte, a možda i pospešilo planiranje njihovog budućeg ostanka u nekom od sela Srbije. Inače se razne institucije ove države već godinama trude da mnogim podsticajima privole mlade naraštaje da se odluče za ovaj preokret, tako da se u poslednje vreme nude  kuće po selima Srbije za življenje i zemlja za obrađivanje, ukoliko bi se ugovorom propisao takav modus vivendi. Milošev program ne podrazumeva samo poljoprivredne delatnosti, već i one koje mi uprošćeno zovemo urbanim: muziciranje, pravljenje performansa, dramskih radionica, kreativnih igara. «Potragu za blagom», jednu od društvenih igara, koju Miloš praktikuje sa kolegom Igorom u raznim prostorima Beograda, igraću, prvi put , sa nekolicinom mladih meštana u selu Bresje, odakle su njegovi koreni. On mi lepo najavljuje da je to igra u kojoj stariji nisu favoriti u odnosu na decu, već je baš obrnuto, što se i ispostavlja kao tačno: moja, najstarija ekipa će ispasti autsajder u odnosu na mlađe koji su, brže od nas, pronašle nekoliko punktova u Bresju, odgovorile na analitička pitanja, vezana za njih i rešile rebuse da bi dobile, preko akronima, odgovarajuću reč – brest, iz koje je izvođenjem nastalo ime tog sela, koje se nalazi na pola puta između Velike Plane i Smederevske Palanke. Kasnije će svi učesnici dobiti nagrade i Miloševo muziciranje na guslama.Slušajući ga, shvatam da su mu stihovi, bez obzira što po formi podsećaju na deseteračku epsku narodnu poeziju, veoma avangardni i satirični. To izaziva pažnju i grohot publike, ali moraš nad izrečenim, to jest nad ispevanim da se zamisliš.

Miloš je i naš vodič po Planjanskom kraju. On je živa enciklopedija i svetionik svog zavičaja. Od njega saznajem mnoge zanimljive pojedinosti, recimo da je ceo kompleks grada u centru Velike Plane bila velika klanica čiji je posao krajem 19.veka pokrenula porodica Klefiš iz Nemačke, koja je iza sebe ostavila pravi mali zamak na ulazu u grad; na žalost ta gotska zgrada je danas zapuštena i zanemarena. Takođe, saznajem da se jedan deo grada zove Točak po istoimenoj spravi za mučenje koju su nekada koristili Turci, a potom režim knjaza Miloša protiv prestupnika i protivnika. A brdo Bugarija je dobilo ime po naseljenicima iz Bugarske, uglavnom iz Vidina, koji su nosili srpska imena i prezimena.

U centru grada je park i Kulturni centar „Velimir Živojinović Masuka“. Ovaj avangardni pesnik, prevodilac, profesor, dramaturg i upravnik pozorišta u Beogradu, Nišu verovatno je najznačajnija istorijska ličnost rodom iz Velike Plane.  Ispred Kulturnog centra „Masuka“ gde se svake kasne jeseni održavaju „Masukini dani“, čiji je domaćin lokalno amatersko pozorište, koje nosi ime po svom rodonačelniku, Miloš i ja izvodimo jednu pesmu mojih „Oraha“ za ljude, drveće i ptice.

Zahvaljujući Milošu obilazim jednog nedeljnog popodneva okruženje Velike Plane. Prvo idemo do manastira Koporin. Ova zadužbina Despota Stefana Lazarevića, izgrađena 1402.godine pleni i svojom najvećom svetinjom- moštima Svetog Despota, ali i zaista čarobnim prirodnim okolišem. Pored samog ulaza u manastir primećujemo veliki vinograd od 50 hektara, koji je u vlasništvu manastira. Usred vinograda je manastirski pirg. Od prodaje vina ubira se priličan prihod. Drvored i staza od kapije do ulaska u crkvu  su perfektno sređeni. Oko crkve nekoliko prigodnih objekata, a malo izvan tog kruga nova staza koja nas spušta do izvora svete vode koja je lekovita i tu se, naravno, okrepljujemo. Koporin se spori sa manastirom Manasija, takođe zadužbinom Despota Stefana, gde se zapravo nalaze njegove svete mošti. Crkvenjak nam objašnjava da je genetička analiza u inostranstvu dokazala da se pravi netruležni posmrtni ostaci sina Kneza Lazara i Kneginje Milice nalaze baš tu, u nevelikoj crkvi čije su originalne freske iz 14.veka delimično uništene „na turski način“- kopanjem očiju i lica na likovima svetaca. I svakog 15.avgusta, na praznik Svetog Stefana, koji je slava manastira, kovčeg sa Despotovim svetim moštima otvara se za narod. Tu se naročito mole parovi koji se muče sa dobijanjem potomstva.

Prevozimo se lokalnim brdskim putem, odakle puca na obe strane predivan vidik, pejzaž koji bi zasenio mnoge slike svetskih velikana, pun boja, preliva, u kombinaciji sa azurnim nebom posutim oblačićima kao šnenoklama. Sa tog puta skrećemo na potpuno sveži asfalt kojim se spuštamo u dobinu hrastove šume. Tu je Radovanjski lug, mesto na kojem je pre tačno dva veka- 26.jula 1817. godine ubijen vođa Prvog srpskog ustanka, Vožd Karađorđe Petrović. Nailazimo na Crkvu Svetog Aranđela Gavrila.Crkvenjak nam kaže da je ona podignuta nakon tog ubistva tako što je oltar podignut na mestu gde je bila koliba u kojoj je Karađorđa sustigao sudnji čas. Naime, on se, nakon sloma Prvog srpskog ustanka 1813.godine, sa grupom sledbenika evakuisao preko Austrougarske i dospeo je u Odesu, na teritoriju Ruskog carstva. Posle nekoliko godina Karađorđe odlučuje da se vrati u zavičaj. Stiže u Dragićevića lug, udaljen svega dvadesetak kilometara od njegovog rodnog sela Viševca, i menja mu ime u Radovanjski lug zbog sopstvenog radovanja što se vratio u svoj rodni kraj. No, njegov kum, ali i politički konkurent, vođa Drugog srpskog ustanka(1815.godine), knjaz Miloš Obrenović šalje plaćene ubice, koje će pogubiti onoga kome je i Njegoš posvetio svoj uvod u „Gorski vijenac“, a  Miloš Obrenović će njegovu odsečenu glavu, kao dokaz, poslati Turcima !

 Osim pomenute crkve, u Radovanjskom lugu nalazi se i grob u kojem je Karađorđe najpre bio sahranjen dok njegovi posmrtni ostaci nisu premešteni na Oplenac, u kraljevsku crkvu, kao i Karađorđev muzej. U kojem, pored ostalog, nalazimo takozvani Karađorđev top, načinjen od trešnjevog drveta. Primećujemo i obližnji  amfiteatar, u kome može da stane bar stotinak gledalaca. Neki meštanin nam kaže da je novi asfaltni put do Radovanjskog luga izgrađen, a amfiteatar obnovljen  zahvaljujući aktuelnoj premijerki Srbije – Ani Brnabić, koja je na tome istrajavala dok je bila ministar lokalne samouprave.

Stižemo uskoro i do Crkve Pokajnice. Nju je, po svedočanstvima i zapisima, sagradio jedan od Karađorđevih ubica Vujica Vulićević kao vid pokajanja zbog prolivene voždove krvi nedaleko odatle. Crkva je u sastavu ženskog manastira, svojim izgledom podseća na brvnaru, na jednoj od fresaka na oltaru stoji zapis o zadužbinaru. Vidi se da je ovaj obajekat pod brigom države, za razliku od nedalekog prostranog hotela, koji se pretvorio u ruinu, na žalost.

Miloš u Bresju ima porodičnu kuću i imanje. Tu borave njegovi zdravi roditelji i deda, a i sve okolne kuće pripadaju njegovim bliskim rođacima. Jedna od njih je teta Vera iz Bitolja, koja je nacionalnosti – Sarakačanka. To je narod, kaže ona, od koga su nastali današnji Grci, a nisu Cincari iako su živeli sa njima na istom području- takozvane Severne Grčke. To jest, Cincari su u prošlosti počeli masovno da pristižu iz Albanije gde je bila njihova država. Sarakačani i Cincari su stvarali mešane brakove. Tako se jedna Verina sestra udala za Cincara, jedna za Grka, a ona za Srbina. Eh, ta naša balkanska mešavina i stvaranje mostova, to je prava priča za strance, a ne stalne naše balkanske podele i porazi. Imamo mi mnogo lepih priča u ovom životu…

       U subotu 29.jula je na imanju preduzeća „Superior doo” u Bresju održana tradicionalna manifestacija –„Dani polja“, ali prvi put u spoju sa sajmom malih proizvođača  “Terra Madre Morava”, u organizaciji “Slow food Velika Plana” u saradnji sa YPARD Serbia i pomenutim „Superior doo” .  Uz izlaganje poljoprivrednih proizvođača iz centralne Srbije održana je jedna konferencija, okrugli sto, panel i nekoliko neformalnih sastanaka organizatora i učesnika ovog događaja. Centralna manifestacija je otvorena govorom domaćina, nekadašnjeg profesora Više poljoprivredne škole u Prokuplju- dr Iva Đinovića, zatim Ivane Radić Žan, Mikele Rumica iz Torina gde se nalazi sedište globalne asocijacije „Slow food”, kao i drugih predstavnika balkanskih zemalja- Makedonije, Bugarske, Rumunije, koji su predstavnici ove organizacije. Program otvaranja je začinio Miki De Deo Mihailović iz Bele Crkve, još jedan renesansni, lucidni stvaralac i predvodnik prve privatne firme za istraživanja u polju psihologije još u SFRJ – “Psihoinvest”, koji je od jedne Đinovićeve epske pesme iz 1972.godine, kada su obojica zajedno služili vojni rok u JNA, načinio malu monodramu.

 Ivana Radić Žan je doktorant agronomije i trenutno naš jedini predstavnik u organizaciji Young professinals for agricultural development(www.ypard.net).Ona je zapravo bila koordinator svih ovih dvodnevnih aktivnosti. Sa  svojim znanjem engleskog, francuskog, italijanskog jezika fascinira slušaoce. Njena stručnost se ne ogleda samo u obrazovnim titulama koje osvaja, poslovnim položajima koje zauzima, već mnogo više u otvorenosti uma, gipkosti komunikacije i umešnosti moderiranja razgovora. S obzirom da njeni roditelji, vremešni, a vitalni Toma i Slavica Radić predstavljaju firmu -„Domaćinstvo Radić“, normalno je da je baš njihov dom bio okupljalište više učesnika ove manifestacije gde smo se i upoznavali, i družili, i muzicirali, ali i uživali u gastronomskim specijalitetima ove kuće. Njihov ajvar  preskače sva ograničenja u uživanjima, a voćni proizvodi doprinose hedonističkom raspoloženju. Uz to idu i priče iskusnog i žovijalnog Tome Radića, koji je takođe svojevrsna hronika i mala enciklopedija Velike Plane. Od njega saznajem za sudbinu nekoliko važnih državnih preduzeća, ali i o lokalnom muškom rukometnom klubu, koji je u vreme Jugoslavije bio prvoligaš, a rukomet je bio Tomin sport. Upoznajem im i sina Vladu, koji lojalno prati sestru Ivanu sa Polom u koraku.

    Na toj konferenciji saznajem i značenje nekih termina, koji se koriste u agronomiji:

–          Biodiverzitet je očuvanje raznovrsnosti prirodnih vrsta;

–          Hibrid je ukrštanje semena radi oplemenjavanja vrsta biljaka;

–          Prezidijum  je proizvod od autohtonog voća, povrća koje je u prirodi područja, na kome nastaje, održivo;

–          Konvivijum je grupa ljudi okupljenih oko iste poslovne ideje, to je model, a ne pravna forma;

Tu takođe čujem mnoge zanimljive ideje, kao da je bavljenje poljoprivredom mogućnost očuvanja ravnoteže u prirodi, motiv vraćanja mladih u seoske sredine, a povezivanje poljoprivredne proizvodnje i gastronomije sa turizmom i kulturom je već neko vreme u svetu usvojen trend i na tome svakako i u tom kraju, i u celoj Srbiji treba poraditi, pogotovo zato što na tom planu ova zemlja ima šta da ponudi svima. Istaknute su i etape u toj izgradnji sistema: istraživanje, beleženje, predstavljanje i prodaja.

Mikele Rumic je, pored ostalog, autoritativno istakao:

– Jelo ne prodaje turistički aranžman, već ga prodaje priča, koja to jelo prati.

Priča se zaista širi tih dana u Velikoj Plani u beskraj. Promišlja se šta bi sve trebalo da bude simbol, amblem tog kraja. Da li je to neka voćka, da li je to neki čovek, grupa ljudi, građevina, ili neko umetničko delo? Miloš kaže da bi to moglo da bude nebo puno zvezda, koje gledamo izvijenih vratova, dok prvi petlovi kukuriču. Zato mi pada na pamet izraz – „Air Plana”, a Mikele se nadovezuje sa predlogom – “Fair Plana”. I jedno i drugo mi deluje dolično. Naš brainstorming je moćan, kovitlav i nepresušan. Kvalitetne ideje izronjavaju i u trenucima zabave, ne samo u poslovnim i privatnim razgovorima, osmišljavanjima, domišljanjima, kreiranjima kao da ne treba da se stavi tačka.

Zato su to oni natprosečni momenti kada je zaista sve smisleno i svrhovito.

Nad svim događajima na toj manifestaciji kristališe se veličina profesora Đinovića koji je čitav svoj radni vek posvetio oplemenjivanju sorti i stvaranju hibrida voća i povrća. Sa svojim timom on održava impresivni kolekcioni zasad voća i povrća. On svoja znanja i umenja rado deli sa mladim saradnicima. Osim Ivane Radić upoznajem i agronoma Ivana Tupajića, rodom iz Kosjerića, koji će nas uveseljavati svojim dosetkama, ne prezajući da pokaže svoju stručnost kada zatreba. On kao da je izašao iz Kočićevih ili Stankovićevih priča, ume da te iznenadi svojim lucidnim rečenicama, ili, pak, karnevalskim doskočicama.

Upoznajem tu još zanimljivih ljudi i svakome bih mogao da posvetim po koji red ili pasus. Koncentracija tih susreta i otkrića zaista je posebna. Radost sazna(va)nja je u punom zamahu. Ipak, fizička i vremenska ograničenja uobličavaju i ovu priču, koja pomalo liči i na bajku. No, svi imenovani junaci ove priče su ljudi od krvi i mesa, možete ih upoznati i vi, dragi moji čitaoci. Samo je potrebno da odvojite malo slobodnog vremena, uložite svoju volju, stignete u Veliku Planu i čarolija će biti pred vama. Tačnije, bićete, kao ja, usred nje!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari