Engelberg (1): Sećanje na davna detinjstva 1Foto: Tihomir Popović

Došavši sa građanskog severa Švajcarske, iz Bazela ili Ciriha, u Lucern, putniku se čini da je došao do kraja prohodnog i naseljenog sveta.

Iznad grada izdiže se piramida Pilatusa, predalpskog masiva koji zaklanja pogled prema jugozapadu. Istočno od njega: nešto pitomiji masiv Štanserhorna, stenoviti, nemarno obrijani Birgenštok, zabrinuto nagnut nad plavetnilom Lucernskog jezera, a zatim švajcarski gorski venac dokle god pogled seže. Bedemi Alpa naoko su neosvojivi, poput nekadašnjih carigradskih zidina. No, kao i u stari grad Konstantinov, tako se i u ovo alpsko utvrđenje može prodreti. Engelberška Aa – reka starodrevnog imena čije praznačenje nije ništa drugo do „voda“ – našla je put kroz vrleti i sada mami putnika iz pitome i razbaškarene jezerske doline prema maglovitim, tvrdokornim i pretećim visovima kantona Nidvalden, Obvalden i Uri.

Prvi put sam pošao uz reku Aa jedne zime koja se u dolini Lucerna jedva primećivala. Bila je to uobičajena Jesen Srednje Evrope, godišnje svedoba jedne pomalo umorne civilizacije. Hladnoća bez mraza, vetar bez reskosti i tek poneki nesigurni zrak sunca između malaksalih kiša i neme trke poslovnih ljudi po mostovima grada. Pogled je padao na pune kafee i drhtave krajičke mladih ljubavi. Tišina ovelegrađene srednjoevropske palanke. Nešto tako stvarno, tako elementarno kao što je sneg, bilo je te zime, i ovde, na pragu najviših planina Evrope, samo sećanje na davna detinjstva. Po takvom vremenu ušao sam jednog januarskog dana u Lucernu u voz ulickan i savremen, voz kakav bi mogao prevoziti putnike iz jednog predgrađa Berlina, Pariza ili Londona u drugo, ali nikako ne iz predvorja Alpa u tajni predeo iza njihovih bedema. Ipak, upravo to se dogodilo.

Diveći se alpskim livadama i prkosnim stenama Pilatusa u vrtoglavim visinama sa desne strane i ledenim obalama jezera sa leve, krenuo sam ka surom srcu planina. Uspon je bio primetan, mada ne nagao. Napustio sam urbanu Švajcarsku: i onu slatkasto restaurisanu, poznatu nam iz njenih srednjovekovnih gradova, i onu surovo-funkcionalnu iz bezimenih, žalostivih predgrađa. Dok se voz uspinjao uskotracnom prugom kroz sve užu i mračniju klisuru reke Aa, imena mesta su postajala sve slikovitija. Dalenvil, Volfenšisen, Grafenort i, konačno, nakon duge vožnje kroz alpski tunel nalik tajnom prolazu, Engelberg: Anđelov Breg, Angel-Brdo, Angel-Planina. Stanica Engelberg kraj je pruge. Nedaleko od nje, jedna alpska dolina završava se strmom liticom zasluženog imena: Kraj Sveta. Ovo je unutrašnji konac puta, iza Engelberga počinje tajna.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari