Minhen: Nostalgija za mirisom knjiga 1

Bibliofilska fantazija je od vajkada prizivala legendarni miris prašnjavih knjiga u antikvarijatima i starim knjižarama.

Taj miris požutelih stranica je izraz najdublje nostalgije koja se iz generacije u generaciju ne samo među knjiškim moljcima nesvesno čuvala i negovala. Ali u radikalnom obrtu sa analogne kulture čitanja i epohalne cezure koju elektronska knjiga prouzrokuje, ta kultura kolektivnog sećanja biva sve bleđa. To izložbi o kojoj je ovde reč daje posebnu dimenziju. U okviru serije nazvane Rikošet prikazuje se u minhenskoj uglednoj galeriji-muzeju Vila Štuk „multisenzorijalna“ izložba naslovljena „Biblioteka mirisa“, japanske istoričarke umetnosti Hisako Inue.

Ona je u pripremi za ovu izložbu birala knjige iz antikvarijata, buvljih pijaca i iz privatnih knjižnica. Umetnički koncept se sastoji u knjizi na olfaktoričkom nivou, oslobođene vizuelnih komponentni kao i na apstrahovanju njenog sadržaja. Širina prikazanih knjiga: među njima su i jedna Biblija i jedna „Vesela knjiga“ prikazuje opštu vezu ljudi sa knjigom. Haptički, auditivni i vizuelni utisci ističu vezu između ljudi i knjiga. Umetnica poziva posetioce izložbe na interakciju: tek se kroz participiranje u mirisanju, slušanju, gledanju i opipavanju, izložba otvara u potpunosti. Značajna olfaktorička percepcija je u tesnom spoju sa osećanjima i sećanjima.

Još je Imanuel Kant pisao u „Antropologiji u pragmatičnom pogledu“ iz 1789. g. o mirisu kao najosnovnijem među svim čulima. Mirisi izazivaju naše implicitno sećanje i mogu da izazovu stanja koja su mnogo intenzivnija od stanja izazvana samo gledanjem ili slušanjem. Kada se jedan određeni miris oseti, priseća se na neki konkretni događaj i on se u ovom kontekstu još zove „Prust – efekt“ po epohalnom romanu Marsela Prusta „U potrazi za izgubljenim vremenom“. Ovakav efekat podstiče doživljaj „totalnog sećanja“ na vreme detinjstva. Taj efekat naglašava situativni i epizodični karakter sećanja putem mirisa.

U Japanu postoji jedna tradicionalna kultura sećanja na mirise. Inue to vidi kao deo japanske tradicije ceremonije mirisa, kao jedinstvene forme kulture mirisa, koja je pod imenom kodo poznata kao „osluškivanje mirisa“. U kontekstu te Hisako Inue nudi u okviru ove izložbe radionice u kojima uvodi posetioce u metode ceremonije mirisa kao komunikativnog modela modernog rituala japanskog ceremonijalnog mirisanja.

Hisako Inue (1974) živi i radi u Jokahami u Japanu. Od 2004. je docentkinja na univerzitetu u Kangavi. Ova izložba otvorena je do kraja januara.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari