Aforističari postaju negativni junaci bojkotom Aleksandra Baljka

Znajući da smo mi, aforističari, ljudi koji, za razliku od Disove pjesme „Možda spava“, nikad ne spavamo, a pritom smo budni širom otvorenih očiju, jer stojimo na vječnoj straži ljudskosti, spremni da targetiramo sve mane i poroke čovjeka i društva, žigošemo sva skretanja sa pravog puta Balkana i širih prostora, pri čemu nam ništa ne smije biti „ravno do mora“…

Upravo zato što nikad ne spavamo, i upravo zato što to činimo širom otvorenih očiju, kako Dis lijepo reče u jednom stihu iste pjesme, „izvan svakog zla“, ne mogu da vjerujem u neke glasine da su i UKS i BAK, to jest ugledni aforističari iz tako uglednih institucija, tokom žiriranja, elegantno prećutali, i čak vješto sklonili knjigu aforizama jednog od najvećih srpskih i svjetskih aforističara, Aleksandra Baljka, na konkursu za pomenute dvije nagrade.

Čak je i sam Baljak napisao protestno pismo za „Danas“, što me još više navodi na zaključak da Crna Gora nije, kako sam to davno rekao u Skupštini CG, najveća „zemlja čuda“, jer je u ovom bizarnom slučaju književna Srbija i te kako nadmašila.

Ali, i pored sasvim jasnog protestnog pisma Baljka u medijima, još uvijek ne mogu da povjerujem u ono što ću možda na kraju i morati, pa pitam javno – da li su se to kolege aforističari, skrajnuvši sa konkursa knjigu Aleksandra Baljka, nekadašnjeg osnivača BAK-a, i njegovog dugogodišnjeg predsjednika, okrenuli protiv tog vrhunskog aforističara? I protiv samih sebe, jer im tako nešto apsolutno ne dolikuje.

Dakle, ako se ta ujdurma i zaista desila, da li su članovi ta dva ugledna žirija postali upravo oni negativni junaci koje oni, kao aforističari, upravo prozivaju u svojim aforizmima tokom svih ovih godina? I da li su se tako našli u začaranom krugu iz kojeg nema izlaza, bez pravog koraka…

Baljak tvrdi i da neki članovi žirija nijesu bili obaviješteni o tome da je njegova knjiga uopšte i prispjela na konkurs, čime galimatijas postaje još veći…

Sve to su vrlo neprijatne optužbe koje idu na adresu žirija, jednog ili oba, koje, ako su tačne, žestoko diskriminišu njihov dignitet, i ukazuju da u Srbiji ima nešto trulo u državi aforističarskoj. U kojoj nemamo Dance nego Danajce.

Zato molim sve moje uvažene kolege iz oba žirija, među kojima ima i onih koji su zdušno glasali prije neku godinu da postanem laureat dva navedena ugledna priznanja, da rad oba žirija vrate na fabrička podešavanja, da obnove žiriranje, pa kom opanci, kom obojci, kom jedna, kom druga, ili obje nagrade, ili nijedna.

Svojevremeno je naš duhovnik velikan, miropočivši mitropolit Amfilohije rekao: „Sujeta je najveće zlo.“

A ne bih volio da u krugovima aforističara stanuje upravo ta – kleta sujeta, netrpeljivost, grupašenje, revanšizam i slični „dometi“ demokratije i književnih odnosa među velikima.

Želim da se članovi oba žirija izmire sa sebi ravnim, to jest, briljantnim Aleksandrom Baljkom, i da, shodno svom visokom nivou, obnove proces glasanja, tokom kojeg će biti analizirana i njegova knjiga aforizama „Nemam reči“ (Arhipelag).

Jer, u protivnom, na ćutanje oba žirija – ja neću imati riječi…

Uz nadu da neću završiti za sve ovo što pišem na Arhipelagu Gulag.

Nećete valjda, poštovana gospodo, dozvoliti da lično dolazim iz divne nam Podgorice u Beograd, da vas ja mirim, od kojeg ste, svi vi, i bolji i viši, ali vas po ovom pitanju upravo ja dopadoh kao Kanjoš Macedonović, dok ostalo pleme naše aforističarsko „snom mrtvijem spava“.

Zato molim oba ugledna žirija, ljude i umjetnike u njima, da ovaj problem riješe kako to i dolikuje čestitim aforističarima, jer će u protivnom biti u obavezi da u sljedećim aforizmima prozivaju sami sebe okrećući oštricu satire na sebe, a to nikom od nas ne trebuje.

Da nam se bumerang vraća, i da nam neko kaže da mi nemamo pravo nikog da kritikujemo kroz aforizme sve dok prvo dobro ne vidimo sami sebe, gdje smo i kakvi smo…

Uz sve ovo, kao olakšavajući momenat postoji i često prisutna rasijanost u radu svakog žirija, pa eto fine prilike da se, u ponovnom procesu odlučivanja o dobitnicima tako dvije ugledne nagrade, svi bolje koncentrišete i ne ostavite nikakvu omrazu, kako to mi u Crnoj Gori kažemo.

Posebno ne kod povrijeđenog u duši Aleksandra Baljka. Tim prije što su aforističari Srbije danas najmoćniji u svjetskim okvirima, a imaju sreću da među njima stvaraju čak dva kralja aforizama, dva Aleksandra Velika – Aleksandar Čotrić i Aleksandar Baljak.

U svakom slučaju, svak ima pravo na grešku, pa i mi, bezgrešni aforističari i naši žiriji…

Očekujući lijepe vijesti o obnavljanju žiriranja za oba priznanja.

Autor je profesor i aforističar

(dobitnik nagrada, među kojima su, pored priznanja „Radoje Domanović“ i „Rade Jovanović“, i nagrada „Tipar“, regionalna godišnja nagrada za najbolju knjigu u oblasti humora i satire na Danima humora i satire „Vuko Bezarević“ u Pljevljima, zatim nagrada „Branko Ćopić“, „Marko Miljanov“ i druge)

P. S. A nagrade ovog nivoa navodim upravo u znak odbrane i potvrde da u ovom mom dopisu ne postoji ni trunka zle namjere, jer sve aforističare Srbije, te i članove oba žirija, a pored njih i Radivoja Lala Bojičića, i dragog Sava Martinovića, i sve ostale, doživljavam kao svoje iskrene prijatelje i vrhunske umjetnike.

Zato i ponavljam da smo makar mi, aforističari, „izvan svakog zla“. Pa onda to i dokažimo na konkretnom primjeru…

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.