
Čuda se ipak ne događaju često // Revolucionar koji je učestvovao u rušenju jednog diktatora i koji se ponovo bori za slobodu ima tremu od vožnje na motoru // Divno je imati ovakvu decu // Nije lako u 60 godina ispratiti energiju mladih ljudi // Da li je moguće da će neko dići ruku na ovu decu u subotu. Ne, ne može. Takav monstrum se nije i nikada neće roditi
Petak, 7. 3. 2025.
Buđenje. Rano, pre prvih petlova. Slabo sam i spavao. Tek pred zvuk telefona. Nije mi teško. Nosi me nada. Godine stigle, ali energije još ima. Neizvesnost. U 05.00h pokušaj generalnog štrajka. Rudarska česma. Mesto za istoriju. Popih kafu na brzinu. Zaboravih u toj žurbi zastave koje su kod mene ostale od protesta u Nišu. Nema veze. One se viju u duši, srcu, mozgu…
Doduše, mozak mi govori jedno, a srce drugo… Ko da sluša mozak…
Poznajem ja dobro situaciju u Kolubari. Ipak želim da verujem u čuda. Čuda se ipak ne događaju često. Zato su čuda. Kod Rudarske česme Pera već drži jednu prepoznatljivu zastavu na kojoj se pominje Kolubara, novi sindikat u osnivanju. Stari je već duboko zaronio u bahanalije režima.
Mladi u Kolubari su neki drugi ljudi. Nisu to oni iz dvehiljadite… Oni ne čitaju knjige, ne slušaju rok muziku… Preplašeni, ucenjeni služe režimu. Ipak, nadam se čudu. Jedva dvesta ljudi. Najmanje iz Kolubare. A do juče su sa Perom i Vesnom jeli isti rudarski hleb sa sedam kora… Razočaran, potonuo… Samo na trenutak…
Nema odustajanja. Jeste sad teži cilj nego dvehiljadite. U stvari, možda i nije mnogo. Diktatorski režimi se teško skidaju.
Sunce se pojavljuje… Moram u rudnik. Jedva čekaju povod za još jedan otkaz.

U rudniku kao i obično. Dajem sve od sebe da taj rudnik radi, a opet sa druge strane molim Boga da moje reči stignu do ovih mladih ljudi koji uz taktove Cece i Jece leče svoje posrnule snove… Nisu oni krivi…
Prolazi još jedan dan. Pomešane nerealne želje i realna slika. Prelećem po društvenim mrežama. Tražim novi tračak nade.. Nalazim ga u nekim drugim mladim ljudima. Oni nisu kao ovi iz Kolubare… Studenti, kako to moćno zvuči…
Dolazi veče. Prebrzo. Moram se odmoriti za sledeći dan. Bitan dan. Svestan da će borba za slobodu biti duga, teška… Jedino ne sme biti neizvesna… Dobro mora pobediti zlo. Odlazim u san. Možda ću u njemu videti neku lepšu Srbiju…
Subota, 8. 3. 2025.
Još jedna teška noć. Rano sam legao da bih se odmorio. Zaspao, pa se probudio. Ustajao tiho, da suprugu ne probudim. I njoj je potreban san. Kroz šta smo sve prošli i kroz šta ćemo još… Dovoljno za roman. Za trilogiju. Gledam kroz prozor. Lepo je nebo. Zvezde se cakle. Mesec se negde sakrio iza susedne zgrade. Vraćam se u krevet, u san.
Telefon nas budi. Još jedno rano ustajanje. Obični smo ljudi. Na svojim leđima nosimo breme života, smrti, brige. O tome nikom ni ne pričam… A godine stigle. Sa njima i bolesti i nas i naših najbližih. Vozim suprugu na voz u 6h… Ima voz za Beograd. Majka joj je u domu za stara lica. U istom u kojem je bila i moja majka do pre godinu dana. Ponekad je sanjam.
Samo iz neke daljine kroz glavu prostruji eho njenog glasa: „Čuvaj se, sine, čuvaj porodicu…“ Probudim se, otvorim oči i stegnem srce… Treba ići za Beograd. Telefon stalno zvoni. Pozivi se nižu. Udruženi studenti i radnici. Pokušavam da odradim par vežbi koje mi je doktor savetovao. Rudnik ostaje tragove na duši, telu. Koliko puta sam se mokrog odela sušio na vetru.
Koliko puta se pekao na suncu bez kapi vode. Težak je rudarski život. Pretežak. Zamislite, moj životni san je bio da budem glumac. To i jesam. Glumac prvog prigradskog pozorišta „Puls teatar“. Zvanično postao i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Ali rudnik teče kroz moje vene. Spremamo se na put.
Ovog puta nisam razočaran što je rudara malo. Nisam ni iznenađen. Šta mene više još može iznenaditi. Susret sa studentima u Masarikovoj briše sve boli, razočarenja, svu muku nataloženu u mojoj duši iz proteklih godina. U koloni krećemo ka Trgu republike. Nas trojica smo na čelu kolone sa zastavama „Jedinstvo“ Kolubara. Nezaboravan osećaj. Među govornicima će biti kolega i drug Pera, bagerista u Kolubari. Bez i jedne mrlje u karijeri, koji je dobio otkaz samo zato što je javno podržao studente. Sad je jedan od onih koga obožavaju.
Mada nije učio da bude govornik već vrstan bagerista, snalazi se. Puno mi srce. „Ako neće Kolubara u Beograd, dođite vi u Kolubaru!“ Još mi odzvanjaju njegove reči. A studenti ga pozdravljaju u najdivnijem zanosu.
To je najmanje što mogu da učine za njega u ovom trenutku. Stiže vest da su na ulazu u Novi Beograd blokirani paori iz Vojvodine sa traktorima. Posle obraćanja Pere i ostalih govornika, krećemo njima u susret. LJubav, energija kakva se može samo osetiti, ne i opisati. Ovde niko ne ume da mrzi. Čak ni one ili onog koji nas svakodnevno vređa, ponižava. Nema veze. Studenti imaju dovoljno ljubavi za ceo svet.

Nalazim se sa sinom koji radi u obližnjem kafiću. Supruga je već tu. Ćerka je već od jutra tu sa svojim kolegama prosvetnim radnicima. Prolazi i ovaj dan. Dan borbe za lepše sutra. Valjda će doći i ono jednog jutra. Pakujemo se i hitamo ka našem Lazarevcu. Sa nama je i moj drug Preža, sa kojim sam rame uz rame na svim protestima. Valja se spremiti za novi dan. Život u Srbiji je pun izazova. Nema odmora. Nema stajanja. Ćutimo. Na licima vidim osmeh. To pozitivna energija pozajmljena od studenata piše po našim licima. Jedva čekam da ugledam oči svoje supruge koju na stolu čeka cveće. Misli da sam u svom ovom ludilu zaboravio i na taj 8. mart… E pa nisam.
Nedelja, 9. 3. 2025.
Ne treba više ni da stalno ponavljam kao papagaj o ranom ustajanju. U hodu jedem, kafu vrelu izručujem. U 8h krećem sa bajkerima put Gornjih Nedeljica. Svima je potrebna podrška. Svima je potrebna moja energija, valjda sam postao prepoznatljiv. Lakše je ljudima kad vide bar nekog iz Kolubare. Kako to odbiti. Navlačim na sebe bajkersku opremu koju mi je kum doneo. Jedva dišem u kacigi koju navlačim na glavu prvi put u životu. Na motoru se inače nisam vozio bar 35 godina.
Priznajem da imam malo tremu. Revolucionar koji je učestvovao u rušenju jednog diktatora i koji se ponovo bori za slobodu ima tremu od vožnje na motoru. To je samo trenutak. Pridržavam se saveta kako sedeti, kako se ponašati u krivini. Promiču sela, posejane i neposejane njive. Već smo u Valjevu. Nisam ni osetio. Sada sam već opušten. Ponavljam u sebi tekst monodrame „E ne dam bre“ koju igram godinu dana u pozorištu „Puls teatar“.
Da ne zaboravim tekst, nemam vremena da vežbam. Koristim ovu priliku, doduše malo specifičnu. Stižemo do Šapca. Benzinska pumpa OMV je mesto okupljanja. Koliko je tu motora. Ko će znati. Kakva su ti bajkeri sila! Da ti se koža naježi. Neko reče da će biti preko 650 motora. Krećem put Gornjih Nedeljica. Nepregledna kolona. Zvuk koji bi mrtve oživeo. Slično sam se osećao samo kad sam pešačio sa studentima od Orašca ka Aranđelovcu. Čoveku mojih godina, koji na svojim leđima nosi teret ratova devedesetih ne treba mnogo da zaplače. I dalje sam čovek od krvi i mesa. Skidam kacigu. LJudi poizlazili na kapije. I stari i mladi. Po tri, četiri generacije na jednom mestu. Kroz glavu mi prolete misao „kakvi divni ljudi, a ko zna kakav im je ološ na čelu mesne zajednice“.
Jedna mlada žena, držeći malog dečaka za ruku, moli da neko zastane. Naravno, staje cela kolona. Mali dečak, a veliko srce. Želi da se slika sa bajkerima. Ovog puta suze teku kao potoci. Stižemo u Gornje Nedeljice. Doček kao za oslobodioce. Istakoh brzo zastavu na kojoj le logo sindikata „Jedinstvo“ Kolubara u osnivanju. Nekako im lakše. Vidim ja. Pitaju, a kada će cela Kolubara… Šta da im kažem? Istinu. Da je Kolubara danas kao zgažena šljiva na asfaltu. Ne, ne to nikako.
Govorim im da ne brini, da je Kolubara uz njih, uz studenti, lepšu Srbiju koja je tu iza potoka. Počašćeni kao na krsnoj slavi. I onaj ko posti imao je da se prejede. Razmenjujem par informacija sa Zlatkom Kokanovićem. Još jedan rastanak sa obećanjem da se vidimo u slobodnoj zemlji. Krećemo kući. Čeka me novi naporan dan i još jedno rano ustajanje. Nive aktivnosti. Seme zla pustilo korenje. Moraš ga sa svih strana krčiti…
Ponedeljak, 10. 3. 2025.
Novo svitanje, novi planovi, nove akcije. Ustajanje u ranim jutarnjim satima postaje rutinsko. Ovoga puta pokušavam dati svoj doprinos i poneku ideju kako lokalnu vlast koja je od Lazarevca napravila „Bejrut“ malo prodrmati, podsetiti na velike propuste. U stvari, akcija je simbolična sa mirisom satire.
Lepimo plakate koji liče na poternice na kojima piše da se traži predsednik opštine i njegovi saradnici. U gradu u kojem niču novi problemi, oni ne rešavaju ni one koje su lično, bespotrebno napravili. Pre nekoliko godina su rasturili dva parkinga ispred opštine, planirajući tu nekakvu podzemnu garažu koja je već dugo jedno ruglo grada. Iskopana rupa i sve tako stoji. Zatvoren prolaz kroz okolne ulice. Blokiran deo grada, potpuno ludilo.
Ograde između kojih se provlače zaposleni u opštini, a bliži se proleće. Uskoro će početi restrikcije vode kao i uvek. Deponije smeća svuda. Raskopane ulice i radovi koji su počeli ko zna pre koliko godina. I ne vidi se kada će biti kraj radova. Gledam kako umire grad koji je imao sve uslove da bude jedan od uzornih gradića Srbije. Sedište površinskog kopa Kolubara. Zadnje pojavljivanje predsednika opštine je bilo posle prvog protesta, kada je izvređao i srednjoškolce i prosvetare i sve građane Lazarevca.
Svojom izjavom je omasovio proteste i procentualno broju stanovnika, Lazarevac je imao najviše probuđenih građana na ulicama od svih gradova u Srbiji. Os tada on nestaje sa političke scene. Verovatno je dobio takve instrukcije od nekog ili se uplašio. Volim svoj gradić koji je uvek imao bogat kulturni sadržaj. Prvo prigradsko pozorište, moćnu biblioteku, galeriju i muzičku školu. U crkvi Svetog Dimitrija sahranjeni su posmrtni ostaci svih poginulih u Kolubarskoj bici. To ga čini posebnim, jedinstvenim. To i obavezuje. Preci traže odgovornu i časnu vlast.
Ovaj dan koristim i za mali predah i sređivanje stana. Pomažem u tome ćerki koja će primiti studente, goste iz Užica, Čačka, Valjeva… Koji kreću ka Beogradu i ovde će prenoćiti i zajedno nastaviti put slobode. Gledam Katarinu kako sija, zrači… Osećam toplinu koja se prenosi na mene. Divno je imati ovakvu decu.
Utorak, 11. 3. 2025.
Navikao se organizam. Budim se u 6h. Tek u 9h imam zakazan intervju sa ćerkom jednog druga i kolege, za instagram stranicu „Sedam kora“, koja se bavi životom u rudniku i oko njega. Koristim priliku da se do tada malo razmrdam, pogledam informacije sa neta. Rano sam zaspao. Nije lako u 60 godina ispratiti energiju mladih ljudi. Biti svuda i na svakom mestu.
Eto, neka jeza prodrma telo kad ugledah šta se dešavalo ispred RTS-a… O onom šta je isprovociralo tu situaciju neću ni da pišem. Glupo je, sve je već davno rečeno. Beše mi krivo što nisam bio tamo da zaštitim tu nebesku decu. Dobro je, ipak je prošlo bez težih posledica. Pitam se od kakvog su sastava svi ti monstrumi koji mogu tu decu koja mesecima, sa ranama na nogama hodaju Srbijom budeći usnuli i uplašeni narod, nazivati tako ružnim imenima. Nemam odgovor. Valjda ga normalan čovek ne može ni imati.
Intervju je protekao u obostranom razumevanju, zakićen toplinom, nadom i željom za lepšim danima.
Ostatak dana je protekao u pokušaju da malo svoje telo rehabilitujem i dušu natopim slikama mladosti Srbije. Istovremeno me grize jedno pitanje. Da li će sve ovo dati rezultat? Da li ću dočekati da ova deca žive u lepšoj Srbiji? A lepa si, zemljo moja. Šljive procvetale, prošarale parkove i okolna brda. Proleće se šunja oko mojih rastrzanih misli.
Sreda, 12. 3. 2025.
Budim se naglo. Neki nervozni vrabac čuka u roletne. Da li je to dobar znak. Nadam se. Pun energije. Mnogo očekujem od ovog dana. Popodne stižu studenti iz Užica, Čačka, Valjeva… Hiljade ideja prolaze mojom umornom glavom. Znam da mnoge nisu realne. Nije greh sanjariti o lepim stvarima. Gledam kroz prozor. Moj grad je obukao svečano odelo. Verovatno nisam dovoljno veliki vernik, ali pomislih, Bože sačuvaj ovu decu koja žele dobro svakom čoveku, svakom drvetu, ptici u letu, ribi u reci…
Odlazim u Županjac kod svog druga, prijatelja Pere, čoveka koji ima scre veće nego bager na kom je proveo 35 godina. Čoveka koji je zbog tog velikog srca prvi u Kolubari dobio otkaz zbog podrške studentima. On organizuje doček studenata koji će na svom putu ka Lazarevcu proći kroz njegovo selo. Penjem se na autobusko stajalište. Dižem visoko zastavu Perinog sindikata „Jedinstvo“ Kolubara, u osnivanju. Vijori se. Čini mi se da se vidi i sa Rudnika, Maljena, Bukulje…
Ma samo da Peri bude lakše, da oseti da njegova žrtva nije bila uzaludna. Deca pozdravljaju zastavu. Znaju oni mnogo toga što mi mislimo da ne znaju. Žurim, ulećem u kola, tovarimo hranu i piće. Pravac Lazarevac. Idem po suprugu. Ćerka je već na ulici u ulozi redara. Primiče se vreme dolaska studenata i srednjoškolaca u moj grad. Dug je put. Mnogi su već dosta ranije zauzeli pozicije niz glavnu ulicu. Žele da budu što bliže onima koji probudiše nadu, Niz celu ulicu stolovi prepuni darova. Broj ljudi je sve veći.
Nikad veći u ovom gradu. Sa obe strane ulice. Sredina je ostavljena za spasioce, oslobodioce. Jedno žuto kuče, naš Žuća, neumorno šparta ulicom gore-dole. Zvuči neverovatno, ali i na njegovom kerećem licu sija osmeh. Nestrpljiv je. Osećaju životinje bolje nego ljudi nadolazeću pozitivnu energiju. Čekamo. Niko se ne žali što stoje već satima. I konačno, evo ih. Koračaju hrabro a mirno, dostojanstveno. Kao da je neko sve anđele sa neba spustio na ulicu mog grada.
Vatromet obasjava nebo. Pištaljke i trube rasteravaju oblake. Svi pružaju ruke ka njima. NJihov dodir je lekovit. Oni su sveci. Bog ih šalje. Opet plačem. Lakše mi. Nisam jedini. Svašta sam u životu doživeo. Mnogo toga i lepog, još više ružnog. Ne, ne. Ovo se ne može porediti ni sa čim do sada. Ako se zbog nečeg vredelo roditi i mučiti u ovoj napaćenoj zemlji, onda je to ovaj trenutak koji će za večna vremena biti ispisan na stranicama istorije ovog grada. Proleti mi opet kroz glavu strašna misao od koje se naježih. Da li je moguće da će neko dići ruku na ovu decu u subotu. Ne, ne može. Takav monstrum se nije i nikada neće roditi.
Četvrtak, 13. 3. 2025.
Noć puna utisaka od prethodnog dana donela je nemirnu noć. Nade i slutnje. Energiju i realnost. Jutro vetrovito. Nebo šareno. Još jedno ustajanje u svitanje. Ko zna koje po redu. Ispijam čaj i kafu. Za doručak nemam vremena, nešto ću usput. Sa suprugom i ćerkom žurnim izlazim iz stana. Treba ispratiti onu nebesku decu na dalji put ka Beogradu. Oni već spremni.
Osmeh im sija na licu. Kao da nisu mnogi od njih još noćas previjali stopala od žuljeva. Možda su im i masaže lazarevačkih fizioterapeuta prilično pomogle. Veliki broj građana ih ispraća. Ošpet najmanje radnika Kolubare. Učestvujem u anketi mladog studenta koji je u pratnji majke i žale se da niko nije hteo da učestvuje sem mene. Vidim, srce joj je puno. Ne treba meni mnogo. Odlučujem da krenem i ja sa njima do Tamnave, dela površinskog kopa gde radim.
Dvadesetak kilometara, šta je to za rudara šezdesetogodišnjaka. Iza nas ostaju soliteri. Sa nekih prozora mašu, sa nekih samo gledaju. Šopić. Selo pored Lazarevca. LJudi na ulicu slikaju, snimaju. Svi nude nešto od hrane, pića. Prosto je uvredljivo ne uzeti nešto od njih. Ređaju se mesta. Vreoci, Veliki Crljeni. Ista ili slična slika. Vetar pojačava i zastave se lepše vijore. Skrećemo prema Tamnavi. Na kružnom toku nas sačekuju brojni meštani Stepojevca. Kao da su razočarani što za Obrenovac nismo išli kroz njihovo mesto.
Njihovi transparenti ipak govore koliko je u njima ljubavi prema deci. Nastavljamo dalje. Počinju noge da bride. Izgleda da sam malo precenio mogućnosti jednog šezdesetogodišnjaka. Stižemo na most na Kolubari. Sećanja naviru. 2000, oktobar.
Kordoni, pendreci. Neki hrabri radnici Kolubare kojih, izgleda, više nema. Novinarka TV N1 kao da je osetila i tu me uključiše direktno u program. Stižemo i na mesto gde je planirana pauza. Ispred drobilane nas čeka prilično veliki broj radnika i građana. Puno mi srce. Nismo se izbrukali. Prilaze mi kolege, zdravimo se, grlimo…
Odjednom, sa zvučnika se začuše taktovi narodnog kola. Ta nebeska deca se hvataju ruku pod ruku. Ni to im nije strano. Priključuju im se i poneki radnici. Sa divljenjem primetih u kolu i suprugu bivšeg direktora.
Kako je život komplikovana pojava. Oporavljeni, okrepljeni, nastavljaju dalje. Žao mi što ne mogu dalje. Noge bride, umor stigao. A već sutra ujutru, sa grupom mojih sugrađana krećemo za Beograd. Na vreme. Ne sme se zakasniti. Nebeska deca zovu.
Autor je poslovođa u „Kolubari“ i jedan od vođa rudarske pobune u „Kolubari“ uoči 5. oktobra 2020. godine
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.