Amer Obradovic/Foto: Marin MargetaSupruga mi zna reći da živim u prošlosti, pošto često gledam filmove i serije koje sam gledao i pričam priče koje sam više puta ispričao. Ali, to je zato što meni prošlost lijepo miriše. Nije ni ova moja bila idealna, daleko od toga, ali u njoj često kačim svoje sidro kako bih mogao nastaviti dalje.
A volim prošlost, valjda, zbog toga što sam ponosan na ono što sam radio, što sam volio ljude. Kada zavrtim film svog života ponekad razmišljam o alternativnim prošlostima, kako to nekada u svojim filmovima radi Woody Allen ili Quentin Tarantino. To jesu na neki način i snovi, koji, kako je to rekao veliki Victor Hugo, stvaraju budućnost.
***
Odrastao sam na selu u blizini Stoca, u Hercegovini. I tu se znalo kako stvari ferceraju. U proljeće rad na njivi – duhan se najčešće sadio u mom kraju. U jesen – grožđe i smokve. Zima me asocira na suho meso i pečene pole krompira u šporetu. LJeti – Bregava. A fudbal – uvijek.
***
Za djetinstvo me vežu šarene slike, pune boja, mirisa i zvukova. U mom selu živjeli su Bošnjaci i Hrvati. Družili smo se i kao dječak nisam primjećivao bilo kakve podjele. Zajedno smo igrali lopte, išli na Bregavu, zajedno nizali duhan…
***
Odrastati na selu je živopisnije i formativnije. Posebno u Hercegovini gdje sve životne pore moraju biti otvorene. Ako bi me pitali na što je najviše moje djetinstvo ličilo, onda bih rekao da je to nešto poput Toma Sawyera i Huckleberry Finna, samo je naš Mississippi bio manji.
***
Osamdesete su bile te zlatne godine, barem do ’88. i ’89. Kada je nacionalizam počeo da uzima primat. Stolac je mal grad, ali veliki u smislu kulture i historije. Zbog paleolitske pećine Badanj, pa do ilirskog grada Daorsona, stećaka na Radimlji, Boljunima, Gornjoj Bitunji, starog grada Vidoški, Begovine, Šarića kuća i ostale fantastične orijentalno-mediteranske arhitekture i prirodnog ambijenta koji je jedinstven, Stolac su s pravom nazvali muzej pod otvorenim nebom.
***
Kad sam prije dvadesetak godina, pored Bregave, radio intervju za „Dane“ sa Stevanom Tontićem, velikim pjesnikom, rekao mi je da mu je Stolac – grad bombon. E, u takvom gradu sam odrastao.
***
U četvrtom razredu Osnovne škole u mom odjeljenju bila su 43 učenika. A takvih je bilo pet odjeljenja, znači oko 200 učenika u jednoj generaciji, plus područne škole. Svih nacionalnosti, sa mnom su na školskim turnirima u ekipi igrali i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci, i oni, što bi rekao Rambo Amadeus – „najgori“ – iz mješovitih brakova.
***
A danas, u ovo vrijeme demokratije i slobode, u Stocu se upiše tridesetak učenika, i to se podijeli pa se u jednu školu upiše petnaestak Bošnjaka i petnaestak Hrvata. Valjda zato nije ni čudno što se ja lično često vraćam u prošlost, jer ovo današnje vrijeme ne obećava.
***
Završavao sam prvi Gimnazije kada je počeo rat. Sve je naglo popucalo. Poput staklene boce kad je lupiš o asfalt.
***
Rezervisti, dobrovoljci s četničkim oznakama, JNA, tenkovi, granate, HVO, šahovnice… sve je to poput požara protutnjalo za par mjeseci u mom rodnom kraju. Od aprila do juna 1992. Iskreno, u počeku smo mislili da će sve kratko trajati, a nažalost nije. Vrata pakla su se otvorila i trebalo je nekolike godina da se ponovo zatvore.
***
Rat je teško objasniti. To je stanje transa. Iz čovjeka izvlači ono najgore i, rjeđe, ono najbolje. Ali za mene kao šesnaestogodišnjaka, kad bi mogao opisati početak rata, vjerovatno je riječ „nemoć“ ona prava. Taman kada sam trebao poletjeti, let mi je prekinut. I sada kada gledam ili čitam budale koje svjesno ili nesvjesno huškaju na rat, nemaju pojma šta je to. Rat je u suštini poraz. LJudski, prije svega.
***
U ljeto 1993. HVO i Hrvatska vojska su etnički od Bošnjaka očistili čitavu južnu Hercegovinu koju su oni kontrolisali. Moj otac je završio u logoru u Čapljini, tamo je proveo više od pet mjeseci. Ja sam imao sedamnaest godina, i zvao sam se Amer, što je bilo dovoljno da također završim u logoru.
***
Proveo sam skoro 3 mjeseca u zloglasnoj Koštanoj bolnici u Stocu. Tamo su ubijali, mučili ljude i to nije lako bilo gledati očima djeteta. Tanka je linija da čovjek ne poludi, jer je logor trauma.
***
Za mene je najgore bilo što ne znaš hoćeš li živ dočekati sljedeći dan. To isčekivanje. U tom košmaru je jedino dobro što ti niko ne može uzeti snove, a ja sam sanjao slobodu. To iskustvo će odrediti i moj život, jer mi je sloboda nakon logora postala način života i promišljanja.
***
Sestra, koja je živjela od ’87. u Švicarskoj, me praktično otkupila od HVO-a i izvukla iz logora. Moj život je koštao nekoliko hiljada maraka u to vrijeme.
***
Bio sam u Zagrebu dva mjeseca kod brata od mog prijatelja koji je izašao sa mnom iz logora i tamo sam uspio dobiti pasoš. Međutim, nisam mogao ući u Sloveniju, ali me jedan slovenski carinik – brko, pustio da u vozu prođem granicu. Sažalio se na mene.
***
I Švicarsku granicu sam prešao ilegalno, preko žice između Coma u Italiji i Chiassa u Švicarskoj. Opet film. Odrastao sam na surov način. Ali sam iz pakla sam došao u bajku.
***
Nakon logora, živio sam u Davosu, u švicarskim Alpama. O tom gradu i tim predjelima je Thomas Mann napisao roman „Čarobni brijeg“. Sjajno sam dočekan, integrisan i tamo sam završio Gimnaziju, jednu od tri u čitavoj zemlji koja u svom prefiksu ima „Schweizerishe“.
***
Švicarci su mi pružili utočište i taj obrazovni sistem, ali i otvorenost i spremnost ljudi koji su mi pomogli da dobijem jednu širu perspektivu, onu koja može dosegnuti i preko Alpa.
***
Ali… Kada sam izlazio iz rata, mislio sam da se više nikada neću vratiti u svoju zemlju. Iako sam imao sve, u Švicarskoj nisam mogao pronaći slobodu. Ona je uvijek bila i ostala tamo gdje mi je grubo uzeta u ljeto 1993. Zato sam se morao vratiti u Bosnu i Hercegovinu.
***
Vratio sam se odmah nakon rata. Upisao sam studij historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Duh tog grada niko nije mogao ubiti. I ta sloboda koju je Sarajevo očuvalo me je uvukla u sebe.
***
Poslije sam završio i međunarodnu školu novinarstva i put me odveo u te vode. U DANIma sam radio kao novinar i kao urednik i to mi je najljepše životno iskustvo. Rad sa sjajnim ljudima, novinarima, urednicima… Bila je to redakcija puna duha, a pravili smo odličnu novinu.
***
Ta redakcijska atmosfera se prenosila na naše tekstove i mi smo vjerovali da možemo mijenjati društvo na bolje. Pa u to vrijeme mislim da smo to i činili. DANI su bili naša borba za slobodu. A sve nas je okupio Senad Pećanin, za kojeg je vlastiti sin tvrdio da živi u redakciji. Iako je bilo tu sjajnih, prekaljenih novinara i književnika, tu je bilo okupljeno čudno i raznoliko društvo, nešto nalik na kultnu Grupu TNT iz stripa Alan Ford.
***
Nažalost, nekoliko tih ljudi je umrlo, baš jučer je umrla naša sjajna drugarica i novinarka Snježana Mulić Softić, tako da se okupljamo na dženazama, ali uvijek s ponosom se sjetimo kultnih DANA. Danas nema medija kakvih je bilo nakon rata i počekom ovog vijeka. To je jedan veliki nedostatak za naše društvo.
***
Kada govorim o filozofiji slobode, najčešće spomenem slavnog psihijatra i pisca Viktora Frankla koji je preživio četiri koncentraciona logora. On je pisao o smislu, ljudskom dostojanstvu u najgorim mogućim uslovima, ali i o budućnosti, odnosno – da nam valja, kako reče moj zemljak Mak Dizdar u svojoj čuvenoj pjesmi – „preko rijeke“.
***
Sloboda ne smije stanovati u prošlosti. Ona mora biti stalni motiv. A moju filozofiju slobode sažet ću u jednoj priči. A dobro je se sjećam iako je prošla 31 godina.
Kad sam bio u logoru, vojna policija HVO-a bi nas često izvodila da nešto radimo. Jedne prilike su nas odveli u Uzinoviće, jedna mahala u Stocu, da ubacujemo neke stvari u vojni kamion. Ušli smo u avliju a meni je za oko zapeo grozd na odrnji…
***
Pitao sam vojnika koji nas je čuvao da li smijem da ga uberem – da, rekao je. I u tom grozdu je sažeta priča o slobodi i smislu za životom u tom najcrnjem zlu kojim smo bili okruženi. A ako bih morao uskliknuti, samo bih rekao: smrt fašizmu!
***
Pa da, ovdje živi taj zamrznuti konflikt, koji svima odgovara osim ljudima koji žive u Bosni i Hercegovini. Mi unutar zemlje nemamo dovoljno kuveta (snage) da to vidimo. Sami sebi smo najgori, a ovi što nas sa strane gledaju, gledaju, dakako, vlastite interese i ovu zemlju vide kao nekakav eksperiment koji je najbolje da ostane u epruveti, da ne bi ponovo eksplodirao.
***
Bojim se dok mi dođemo pameti, da će nas jako malo ostati ovdje. Svih naroda. Političke elite iz svih naroda grubo nas guraju u nestanak, zato što je njihova ideologija – nemogućnost zajedničkog života, a što je samo po sebi paradoks jer ovdje ljudi različitih religija i svjetonazora žive zajedno vijekovima.
***
Sve te nacionalističke poglavice pojest će zemlja bosanskohercegovačka, kao mnoge prije njih, ali posljedice njihovog etnonacionalizma će biti dugotrajne, bojim se.
***
Ali, ako me pitaš, dragi Rade, ima li ova zemlja budućnost, ko iz topa bih rekao – ima. Jedan od najvećih ljudi ove zemlje u 20. vijeku, fra Petar Anđelović, koji je bio provincijal u jednome od najsudbonosnijih razdoblja za Bosnu Srebrenu, za franjevce i zemlju, rekao je: „U najžešćim napadima na BiH, politikom i oružjem, nisam niti jednog trenutka povjerovao da ovu zemlju iko može ubiti…“ I ja mislim da Bosnu niko ne može ubiti.
***
Bosna i Hercegovina je oduvijek na mjestu gdje se prelamaju kulture, religije, tradicije. Tako je bilo još u rimsko doba, kada je Drina dijelila carstva. Rijetko koja zemlja u Evropi je imala obrise današnjih granica u srednjem vijeku, kako je to imala ova zemlja. Dugo su Sava i Drina granica. Una je došla nešto kasnije, a do mora smo odavno došli. To je taj prostor.
***
Mnogo je historijskih falsifikata i revizionizma, ali kada kažem da je Bosna i Hercegovina organska zemlja, mislim na njeno historijsko, kulturno i tradicijsko tkivo. Bosna je žilava, zato što su joj korijeni duboki.
***
Ako gledamo iz historijske perspektive, prije samo stotinjak godina, nije postojala država BiH u pravnom smislu, nije bilo ni ministarstava, ni vlade, ni skupštine. Jedan bošnjački političar, Mehmed Spaho, uspio je ugurati tzv. „turski paragraf“ u Ustav Kraljevine SHS da bi se sačuvalo kakvo-takvo administrativno jedinstvo kojeg su poslije poništili brojni nasrtaji na BiH, uključujući i sporazum Cvetković-Maček iz 1939.
***
I kad nije bila formalno-pravno država, Bosna je bila zemlja, živ organizam koji pobijedi sve svoje neprijatelje. I sada kada pričamo o Miloradu Dodiku, kao nekome ko stalno nasrće na vlastitu državu, uvjeren sam da će ga historija ocijeniti kao političkog patuljka za kojeg je Bosna nedostižni gorostas.
***
Ruska agresija na Ukrajinu traje više od dvije godine. Iz dana u dan gledamo stravične slike iz Gaze, terorizam protiv civila u Palestini. Čovječanstvo je svoj poraz doživjelo gledajući kako na hiljade djece biva brutalno ubijeno u Gazi.
***
Kada vojnik ratuje protiv vojnika, to je rat, ali kada neko raketama, granatama, bombama, projektilima, avionima, tenkovima, dronovima itd. ubija civile, posebno djecu i žene, to je terorizam, kako je to okarakterisao i papa Franjo. I baš kad pomislimo da sve ide dođavola, taj čovjek daje kakvu takvu nadu da nije sve izgubljeno.
***
Barem imamo čovjeka koji javno kritizira licemjerje vjernika poručivši onima koji ne žele istinski živjeti vjeru da radije žive kao ateisti. Zvuči nevjerovatno da je najveći katolički autoritet podržao blagoslov istospolnih parova, komentarišući kako ne treba gubiti vrijeme u moralnim analizama…
***
Franjo nije dovoljan za nevolju kojom smo okruženi. Dakle, svijet djeluje da ide bespovratno u propast. A nama na prostoru bivše Jugoslavije ta propast nije nešto novo.
***
Kao historičar, mislim da je na ovom našem prostoru ideja zajedničke države južnih Slavena najzdravija. Ovako podijeljeni, dok se glođemo između sebe, naša budućnost će biti trajna periferija modernog svijeta.
***
Kad utihne nacionalizam, a hoće jednog dana, uvidjet će se njegova pogubna zamisao da je drugo i drugačije – neprijateljsko.
***
Hajde da budem optimističan na kraju i da dadnem kredit budućim generacijama, da će biti pametniji od nas, jer naša budućnost – ako je i bude – mora biti zajednička.
O sagovorniku
Amer Obradović rođen je 1976. u Stocu. Kao sedamnaestogodišnjak 1993. bio je zarobljen u logoru HVO-a. Školovao se u Švicarskoj, gdje je završio gimnaziju. Nakon rata, u Sarajevu završio studij historije na Filozofskom fakultetu i Visoku školu novinarstva. Radio kao novinar i urednik u magazinu DANI, jednom od najboljih na prostoru bivše Jugoslavije. Učestvovao u brojnim mirovnim projektima u Bosni i Hercegovini. Bio zastupnik u Parlamentu Federacije BiH, radio na brojnim zakonskim rješenjima i inicijativama, najviše u vezi sa zaštitom kulturno-historijskog nasljeđa. Oženjen, ima dvoje djece. Živi više u Sarajevu, a malo manje u rodnom Stocu, u Hercegovini.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
