loznica protestfoto FoNet Marko Dragoslavić

Izgleda da Vučićevu vlast možemo da skinemo s vrata jedino i samo nekim novim zastrašivanjem građana, to jest isto onako kako je njegova autokratija i uspostavljena i kako se održava.

Junsko-julska društvena gibanja oko projekta Jadar i kompanije Rio Tinto upravo to pokazuju – narod se najlakše mobiliše širenjem straha od neke opasnosti, realne ili prividne, svejedno, to nije presudno.

Ponižavajuće je što nismo u stanju da jedan rudarski projekat odbacimo mirno, bez svađe i bez „Marš!“, kao što je i naša nacionalna sramota da jednog radikalnog populistu kakav je Vučić ne umemo drugačije da pobedimo osim populizmom.

Da li nam i posle njega sledi reciklaža autokratije – naredna sezona kolektivnog zatupljivanja i nacionalne hipnoze, a zatim, posledično, i nova opsada institucija strane nekog drugog političara i neke druge partije?

Ekološka odbrana Jadra i cele Srbije odavno predstavlja novi front protiv Vučića, ali zbog nje dolazi i do našeg ozbiljnog građanskog proklizavanja.

Nimalo nije sporna borba žitelja Gornjih Nedeljica protiv otvaranja rudnika litijuma u njihovom kraju, kao ni podrška koja im iz potpuno razumljive solidarnosti dolazi iz drugih delova Srbije, a ni to što taj talas narodnog nezadovoljstva opozicija pokušava da kanališe u svoju korist, ništa od toga nije upitno.

Vladica Cvetković
foto FoNet/Medija centar

Uostalom, slično se već dogodilo posle bezumnih zločina u maju prošle godine. Kao što vlast ni tada nije snosila neposrednu krivicu za bezumna masovna ubistva – ali je bila odgovorna za kultivaciju nasilja u javnom prostoru, pa su protesti bili opravdani – tako je i sada: ona nije kriva što jadarit postoji i što je ležište otkrila strana kompanija, ali jeste najodgovornija za to što nam je društvo razoreno nepoverenjem i što u njemu javna rasprava nije moguća.

Neposredne žrtve takve situacije jesu građani Gornjih Nedeljica, reč je o njihovim kućama, njihovoj zemlji, njihovim životima, i nije lako ni zamisliti kako su se osećali u atmosferi u kojoj svako sumnja u svakog i niko nikome ne veruje.

Na kraju, dogodilo im se ono što bi se desilo bilo kome da se našao na njihovom mestu – poverovali su jedino onima koji su ih plašili i uzbunjivali.

E, to su iskoristili uzbunjivači i zastrašivači svih vrsta, uključujući i neke političke i parapolitičke šićardžije, kojima je ovaj tekst i posvećen, iz prezira, naravno.

Pomenuti raspršivači kolektivnog straha, bilo da su akademske ili neakademske provenijencije, odradili su „lavovski“ posao.

Ispalili su kanonade dezinformacija ilustrovanih apokaliptičnim pustinjsko-marsovskim prizorima postrudarske Rađevine i začas je šansa da se o rudniku uopšte razgovara nestala bestraga.

Panični ekonarativ se potom veoma lepo primio kod tzv. slobodnih medija, što je ubrzo pokrenulo lančanu reakciju u glavama mnogih građana Srbije; došlo je do neviđene pojmovne strahoomraze: ljudi su počeli da se ježe čim čuju reči litijum, projekat Jadar, Rio Tinto, rudnik, geološka bušotina, da ne nabrajam dalje.

Kruna ovog antirudarskog ustanka bila je inicijativa za uvođenje moratorijuma na istraživanje i eksploataciju litijuma i bora u Srbiji – akcija koja je prema mom mišljenju izraz dubokog neznanja, građanske neodgovornosti i primitivne politike njenih umotvora.

Nažalost, širenje straha među građanima nije naudilo samo projektu Jadar, šteta za društvo je mnogo veća, jer su pri antirudarskom spinovanju upotrebljene i neke izvorno naprednjačke veštine javne komunikacije – ružni postupci za koje smo verovali da su rezervisani samo za Vučića i njegove saborce.

Reč je o lažima bez izvinjenja i optužbama bez epiloga. Objasniću.

Onako isto kako je Vućić imao (i ima) pravo da u svojim medijima izgovori sve što poželi, pa tako i da slaže i da tu laž nikada ne prizna, tako i svako ko je protiv eksploatacije litijuma ima danas priliku da u „slobodnim“ medijima napiše ili kaže šta mu god padne na pamet, niko ga neće pitati za izvor ili verodostojnost informacije, a kamoli da mu kasnije zatraži demanti.

Osobe sa akademskim zvanjem tek ne moraju ništa da dokazuju, štaviše, ono što one izgovore biće dalje masovno citirano i to uz napomenu da je to „stav struke“.

U tu paukovu mrežu neproverenih informacija čija se verodostojnost potvrđuje dopunama: „rekao taj i taj“ ili „rekla SANU“, uhvatili su se i neki koji u medijima obično govore promišljeno i uglavnom samo ono što dobro znaju, ni oni ovih dana nisu propustili priliku da o litijumu i priključenijem javno izreknu enormne količine gluposti – mislim kumulativno, naravno.

Vučić godinama kontroliše i usmerava narodnu volju putem laži i dekontekstualizovanih poluistina, sad smo krenuli da ga oborimo pomoću priče o litijumu iako je odnos javnog mnjenja prema toj temi kreiran u kompletno njegovom, vučićevskom maniru.

Biva li tako i, ako čak i biva, može li bez posledica?

S nadom da ipak može, usuđujem se i da iznesem predlog koji bi situaciju mogao da popravi.

Najpre da se odmah prestane sa divljanjem ekopopulizma u javnosti, a zatim i da se lepo demantuju sve do sada izrečene neistine.

Vučić se zbog svojih laži nikada nije izvinio, ali bi naši najglasniji ekozastrašivači (počev od onih sa doktoratima) to mogli da učine, makar da pokažu da se ne ponašaju isto kao on.

Recimo, to bi mogle da budu sledeće izjave:

1) napisao sam da se u Jadru planira ogroman površinski kop, a znao sam da je reč o podzemnoj eksploataciji, pogrešio sam, neću više;

2) izjavio sam da su sve evropske zemlje odustale od litijuma mada u Evropi postoji dvadesetak takvih projekata, obmanuo sam vas i molim vas da mi oprostite,

3) rekla sam da će iz Jadra biti raseljeno trista hiljada ljudi, slagala sam, izvinite, 4) na jednom skupu sam uporedio fotografije rudnika u Arizoni i one s predelima oko Cera i Iverka, takvo neanaloško poređenje je nestručno, nenaučno, tendenciozno i nepristojno, sad me je stid.

I tako dalje, ima dosta primera. Bio bi to veliki doprinos javnom dijalogu u Srbiji i to ne samo za pitanja rudarstva i zaštite životne sredine.

Uz ove laži bez pardona, antilitijumski populisti su primenili još jedan trik iz naprednjačke prakse, a to su tzv. nekonsekventne optužbe.

Reč je o ciljanim klevetama pojedinaca i grupa, koje se koriste isključivo u aktuelne svrhe i za trenutnu diskvalifikaciju, to su optužbe koje nemaju, niti su uopšte bile zamišljene da ikada dobiju pravni epilog.

Kada Vučić kaže da je Đilas ukrao 600 miliona i to na svojim naslovnicama objave grozni tabloidi, gomila funkcionalno nepismenih građana Srbije pomisli kako je to tačno ili makar moguće, a normalan čovek se prvo zapita, ako je istina, zašto ne hapse lopova?

Ista matrica važi i kada univerzitetske profesore koji su radili istraživanja za Rio Tinto, ili čitave fakultete koji su od kompanije primile neku donaciju, optužite za korupciju, a neretko i za izdaju Srbije.

Kleveta važi jednokratno, samo da biste naudili jednoj rudarskoj kompaniji jer vama zapravo nije ni bitno da li je korupcije stvarno bilo, vi nemate nikakvu nameru da je dokazujete, važno je da su vam mnogi ugrubo poverovali.

E sad, pomislite samo da ti profesori, koje optužujete kako im je važniji profit Rio Tinta od zdravlja srpske dece, da su to ljudi koji sa decom rade i decu uče, pa zar vam nije važno čemu ih uče ako su tako teško i beznadežno korumpirani? Zašto ih ne tužite, zašto ne pokrenete peticiju za ukidanje Rudarsko-geološkog fakulteta?

Nemam dokaza, ali ni gram dileme u vezi s tim da će nam ovi ekoprotesti, ako nastave ovako kako su počeli, sa sve jačom nacionalnom patetikom i retradicionalizacijom i u slici i u reči, doneti više društvene štete nego koristi, zato ne želim da budem deo toga ni u kakvom obliku.

Ne verujem u borbu protiv Vučićeve vlasti ukoliko ona ne predstavlja i akciju usmerenu i protiv svih budućih autokratija.

Narod možda ovako i možda uspemo da se odbranimo od ove autoritarne vlasti, ali hoćemo li ga tako odbraniti i od njega samog?

Autor je redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti i inicijator ProGlasa

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari