Žestoki obračun huligana u Atini – međudržavni skandal u kojem se iz fokusa (p)olako izgubila suština problema

I umjesto da se uzavrele strasti na obje strane stiša(va)ju, one kao da su izmakle kontroli, eskaliraju i čini se, prerastaju u međudržavni skandal u kojem se iz fokusa (p)olako izgubila suština problema sadržana u pitanjima: kako je moguće da je grčka policija, iako je na vrijeme bila obaviještena što se sprema; upozorenja su bila upućena iz RH, ali i iz Crne Gore i Albanije kroz koje je „navijački konvoj“ “BBB” prolazio, nije na vrijeme reagirala, da bi na koncu sve poprimilo nepotrebne političke konotacije kojima se, barem u nas u RH, siledžijsko ponašanje “zaraćenih” tabora pokušava „izokola, pa na mala vrata“, pretvoriti u obranu „naših malo žešćih momaka“ koji su pošli braniti „čast i boje“ svoga kluba, da bi isprovocirani ponašanjem grčkih huligana, koji su ih „vrijeđali“ da su nacisti, nasilnički reagirali.

NACIONALNA HOMOGENIZACIJA: Ali, kako ih drukčije nazvati kad na utakmicama svog kluba ili hrvatske reprezentacije dižu ruku na nacistički pozdrav, urlaju “Za dom spremni” ili “Ubij Srbina” i to vide i čuju preko TV ekrana svi gledatelji, samo ne i najviši dužnosnici RH iako se nalaze na stadionu.

Stadioni su nam postali poligoni za masovno iživljavanje nacionalističkih strasti i primitivizma, a to malo kome smeta, jer se sve to, u općem pogovoru prihvaća kao možda mala pretjerana, ali ipak poželjna mjera našeg domoljublja.

Osim toga, čista je laž da su “naši dečki” išli u Grčku navijati, jer su dobro znali kako im je zabranjen pristup na stadion, već su naoružani bezbol palicama prešli 1.500 km samo i jedino kako bi se (po)tukli, što već zadire u teško objašnjivu i razumljivu psihpatologiju tih mladića, kao i društva u kojem žive i koje to tolerira.

Ali, koga (uopće) briga za to, sada je važnije “spasiti” ih iz grčkih kazamata u koje su nakon tučnjave u Ateni potrpani i u kojima vladaju „neljudski higijenski i zdravstveni uvjeti“, a navodno im od tamošnjih kriminalaca prijeti i odmazda: silovanje, fizičko i psihičko zlostavljanje i maltretiranje, budući su grčki zatvori pretrpani, nedostaje čuvara, ali i volje da se unutar zatvorskog prostora “mješaju” u međusobne obračune suprotstavljenih krim-klanova.

Naime, poslije masovne tučnjave, atenska je policija uhitila stotinjak pripadnika “BBB”, koji će biti zatočeni sve dok traje istraga (trenutno „tapka“ u mjestu) okolnosti pod kojima je ubodom noža usmrćen navijač “AEK”.

Nakon prvog, početnog šoka i na grčkoj i na hrvatskoj strani došlo je do nacionalne homogenizacije; krivci se, u pravilu pronalaze na “suprotnoj strani”, ne i u vlastitim redovima; u nas “dobri poznavatelji” navijačke scene “upućeno”, naravno bez ikakvog pokrića, tvrde kako “naši” u tučnjavamo nikad ne koriste noževe, već samo šake (i bezbol palice), što je valjda humanije, tek rijetki upozoravaju da se tu ne radi ni o kakvim navijačima, već huliganima kojima je jedino i isključivo stalo do izazivanja nereda, ali kad se čitava nacija „digne na noge“ da (o)brani “naše dečke” i njihovu čast, malo je tko uopće spreman racionalno i kritički (pro)tumačiti stvarni sukus problema, jer to je zapravo u ovoj situaciji ravno „nacionalnoj izdaji“.

Poseban je problem kad “ulje na vatru” orkestrirano počnu dolijevati političari, u čemu prednjači hrvatski šef države Zoran Milanović, a “nezanemariv” je i doprinos premijera Andreja Plenkovića i njegovih ministara koji su nešto suzdržaniji; naprosto nitko ne želi ispustiti prigodu da efektno poentira i u ovoj lošoj predstavi istupi kao zaštitnik naših, u biti “oklevetanih” navijača kojima prijeti ničim zaslužena odmazda.

Milanović je u svom stilu optužio grčko pravosuđe da uhićene “BBB” drži kao ratne zarobljenike i poručio je i zaprijetio Ateni kako ćemo onda i mi, postupiti po ratnom pravu; uhititi stotinjk Grka koji trenutno borave u RH, jer su, recimo „bacali papiriće po trotoaru“, pa ih onda mijenjati za „našu djecu“.

Dakle, umjesto da pozove na zdrav razum, Milanović skandaloznim izjavama kako Grci protupravno drže “BBB” u zatvoru, te kako se tamošnje pravosuđe nalazi u posvemašnjem rasulu, samo diže tenzije i zapravo uhićenim Hrvatima ni malo ne pomaže.

PREDIZBORNI „ŠTIH“: Upravo suprotno, ali što mari, sve ove njegove izjave i onako imaju isključivo predizborni “štih”, a sve je ostalo sporedno.

Posebnu “draž” svemu daju prigovori s hrvatske strane glede “kaotičnog” grčkog pravosuđa; ponašamo se kao da živimo u uređenoj državi, neovisnog i nepristrasnog sudstva, u kojoj sve “štima”, iako je stvarnost posvema drukčija; naš je pravosudni sustav bolestan i izrazito korumpiran, nedvojbeno pod velikim utjecajem i kontrolom vladajuće politike i s njom “uvezane” mafije.

Istina, gotovo da nema države u svijetu koja nema i “svoju” mafiju, ali za razliku od ostalih, hrvatska mafija ima “svoju” državu.

Otkuda nam onda moralno pravo, prozivati Grke, kad je situacija u nas jednaka, ako ne i daleko gora? Pa, zar upravo “slučaj Mamić”, ne ilustrira najbolje kapilarnu, posvemašnju povezanost kriminala, korupcije, bussinesa, politike, pravosuđa i nogometa u Hrvatskoj?

Igrom slučaja, neposredno po pritvaranju stotinjak Hrvata u grčke zatvore, u Ateni je održan neformalni samit država Zapadnog Balkana koje apliciraju za članstvo u EU i europskih zvaničnika, na čelu s Ursulom von der Leyen, a među ostalim tu se našao i hrvatski premijer Plenković koji je iskoristio prigodu kako bi u pratnji svoja dva ministra (za vanjske poslove Grlić Radmana i pravosuđa Malenice) odvojeno razgovarao s grčkim kolegom Mitsotakisom o položaju uhićenih hrvatskih državljana u tamošnjim zatvorima, apelirajući da se prema njima postupa sukladno najvišim međunarodnim standardima, da se istražni postupak ubrza i „odvoji žito od kukolja“, jer „ne može svih stotinu privedenih hrvatskih navijača biti odgovorno za smrt grčkog građanina; uostalom oni i nisu išli u Atenu s namjerom nekoga ubiti.

Međutim, pojedini renomirani hrvatski odvjetnici upozoravaju kako u postupanju grčke policije i pravosuđa nema ničeg čudnog i dok se ne istraže okolnosti ubojstva, za sve, ma koliko ih bilo, za koje je utvrđeno da su sudjelovali u masovnoj tučnjavi, to je posvema normalna procedura.

NAŠI DEČKI: Vjerovatno je kako “naši dečki” nisu kanili nikoga ubiti, ali bez ikakve sumnje išli su u Grčku (na)praviti nered; uostalom to je znala i grčka policija, pa ipak ništa nije poduzela i po mišljenju hrvatske strane samim time snosi najveću odgovornost.

Ali, jednako tako to je znala i hrvatska policija, pa također ništa nije ništa poduzela, svi su znali da se “BBB” suprotno “UEFA” zabrani spremaju put Atene, međutim o tim “sitnicama” nitko ništa ne želi znati.

Osim toga, ministri iz Plenkovićeve pratnje posjetili su uhićene Hrvate u zatvoru kako bi ih priupitali za junačko zdravlje, što je samo po sebi nedopustiv skandal; istina, RH je dužna pružiti svojim građanima konzularnu i diplomatsku pomoć, ali ništa više od toga.

Ministarski posjet uhićenim huliganima je posvema neprimjerena politička poruka, ali u sakupljanju predizbornih poena, Plenković si ne smije dopustiti zaostajanje za Milanovićem.

A, iz klerikalno-nacionalističkog Mosta, kojem se ne može osporiti politička agilnost, saborski zastupnik Marin Miletić poručuje premijeru: „Učinite sve da se naši dečki vrate doma, da im se sudi u RH, u protivnom njihovi su životi u opasnosti.“

Na stranu što su to nerealni, populistički zahtjevi (ovise isključivo o odluci grčkog pravosuđa), ali zvuče efektno i primamljivo za „prosječno hrvatsko uho“.

I kako im onda odoliti i ne iskoristiti ih za sticanje jeftinih političkih poena? Naravno, Plenković se „čudi kao vlaška mlada“ što dio javnosti ministarski posjet atenskom zatvoru tumači “politički” i proglašava sve to pukim insinuacijama; naprosto ministri čine sve kako bi umirili „zabrinute roditelje“, koji se by the way baš i nisu iskazali u odgoju svoje djece, jer pristojni mladići nisu članovi huliganskih družina, ne sudjeluju u masovnim, dogovorenim tučnjavama i ne ponašaju se siledžijski.

Kada se sve „zbroji i oduzme“ atenski događaji, ponašanje “BBB”, ali jednako tako i ostalih navijačkih skupine u RH, poput Hajdukove “torcide”, „koje su i u “Domovinskom ratu” imali značajnu ulogu“, ili kad god zatreba humanitarnim akcijama pomažu ugrožene potresima, poplavama itd, uz druge, slične besmislene isprike nisu ništa drugo do tragikomična slika hrvatskog društva u kojem se nikad ništa do kraja ne želi riješiti.

Tu se dakle, da budemo jasni, ne radi ni o kakvom incidentu, akcidentu, zlosretnoj epizodi, već sustavu u kojem nećemo dugo čekati do nove, slične eksplozije. Ali, čini se da uživamo praviti se bedastijim no što u stvari jesmo.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.