Bumerang na Pantovčaku 1Foto: Freeimages/cierpki

Slabije upućeni domoljubi (dakle ne i aboriđini) vjeruju da se svaki bumerang vraća onome koji ga je bacio.

Da to nije tako svjedočim ja, koji sam se po povratku iz Australije (prije četrdeset godina) jedno vrijeme mučio, na livadi povrh Praljkove kuće na Kraljevcu u Zagrebu, bacajući golemo urođeničko oružje posve bezuspješno. Prokletnik, nije mi se vratio nijednom jer nešto u svemu nije valjalo – ili moja ruka; ili njen nevješti pokret (izbačaj); ili samo krivo drvo (ćuskija, batina zvana bumerang); ili braća Crnogorci (članovi kulturno-umjetničkog društva „NJegoš“ iz Perta ili Adelaide, koji su mi spravu poklonili).

Za razliku od tog davnog neuspjelog bumerangiranja (kaže li se tako na novohrvatskom?), danas jedno drugo i drukčije u potpunosti uspijeva. Onaj Komšić (Željko?) mogao bi odmah u aboriđine, umjesto našeg Vognera ili bar do njega. Jer bumerang što ga Komšić hita (hiće?) ne lijeće samo povrh kengura (klokana) nego i povrh ovdašnjih urođenika, da ne kažem domoljuba. O čemu se radi i kako je to moguće?

Vjerujem da će se i najzaboravniji sjetiti (iako se o tome u hrvatskoj javnosti slabo govori a snažno šuti) kako je Franjo Tuđman (tj. njegovi seizi: Smiljko Sokol – umalo ne napisah Šagolj, zatim Šeparović, možda Tomac ili Crnić itd – sve go sudac do suca Ustavnoga suda) kako je, dakle, taj slavni ansambl maestralno izbacio srpski element iz hrvatskog Ustava, odmah po preuzimanju vlasti od kilave stranke bezopasnih namjera (čitaj Račana, Sardelića, Domitrovića, Eme Derosi, Stipe Ivaniševića itd). Srbi su, ne zaboravimo, sve do tada, preko stotinu i kusur godina (od patrijarha Rajačića a sa izuzetkom države Ante Pavelića) u svojoj hrvatskoj domovini bili, kako se to modernim jezikom kaže – konstitutivni narod da bi prvi hrvatski predsjednik, odnosno (odlukom haškog suda) ratni zločinac i vođa udruženog zločinačkog pothvata, Franjo dr Tuđman, šibicarskim manevrom pretvorio taj narod u manjinu. To mu je potom omogućilo da izađe iz Jugoslavije budući da Srbi, ta sad manjina, svojim glasovima to nisu mogli spriječiti. Jasno je valjda i posljednoj budali da Srbi u Hrvatskoj (kad bi ih se pitalo) nikad ne bi glasali da izađu iz Jugoslavije te ih se stoga to i nije pitalo. Veliki meštar sviju hulja ovim je nevidljivim a podlim manevrom njihovu volju (njihov ustavni položaj) izigrao i omogućio svu potonju tragediju.

Zar je ovo što se danas s Komšićem događa nešto bitno drugačije? Bumerang se, naime, vratio i lupio po prstima (ili u glavu) onog koji ga je prije tridesetak godina hitnuo. Zar jednim maherskim glasanjem (pardon glasovanjem) sad Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu pretvoreni u manjinu čiji se glas ne može čuti, a još manje uvažiti? Zar sad oni nisu bačeni u položaj u kojem su Srbi u Hrvatskoj bili trideset godina ranije? I sad nakon svega, kad je postojeće stanje teško ili nemoguće promijeniti, hrvatsko zemaljsko glavarstvo (predsjednica, premijer i svi ostali, sve tuđmanoid do tuđmanoida) kuka, bugari i nariče nad lukavstvom i marifetlukom, nad bumerangom koji se vratio! Drvena močuga, doduše, možda nijednom klokanu neće otfikariti glavu, ali će mnogog natjerati u bijeg, negdje preko granice i slavna će zapadna Hercegovina, ta naša mila škutorija, malo pomalo opustjeti. Možda jednog, ne tako dalekog dana osvane pusta kao Lika, Kordun, Banija i sjeverna Dalmacija, kao krajevi dakle sa kojih je bumerang za Oluje otjerao Srbe.

Čujem (a i vidim) da kardinali Komarica i Puljić vape i tuguju nad propašću Bosne Srebrne. I meni je žao jer je to bilo djelo nastalo kroz stotine godina najvećma marom i trudom časnih i čestitih ljudi, bosonogih fratara o kojima je Ivo Andrić sa simpatijom pisao. Nažalost, sadašnji su crkveni glavari kasno zakukali, a i ironija sudbine je htjela da u časovima kad jača Široki Brijeg (Grude, LJubuški, Posušje…) slabe, gasnu i venu Fojnica i Kreševo. Zašto je to tako jednog će dana objasniti neka nova pamet, bitno drugačija od današnje koja je do ovog jada dovela.

Da čitalačku masu ne bih ostavio bez poante, odat ću tajnu te ću otkriti šta je bilo s bumerangom, onim kojim sam vitlao iznad Pantovčaka. Našao sam ga na koncu u jednom žbunu gdje je izgleda pogodio nekog čovjeka skrivenog po zadatku središnje agencije za kontrolu bumeranga. Udaren u glavu i dobrano krvav, tip nije bio pri punoj svijesti i samo je nesuvislo trabunjao: „Tko je jamio, jamio je! Tko je jamio, jamio je!“ U tom času ja još nisam znao da je to legendarno geslo nove hrvatske vlasti pa sam pozvao pomoć i kad je stigla, ostavio sam nesretnika u bunilu, a zakrivljeno drvo sam poklonio mom drugaru Dini inače vrlo sličnom nekom sredovječnom aboriđinu.

Autor je književnik

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari