Car Incko je go

Dakle, visoki predstavnik bi sve da smiri, sve da vrati „u normalu“, pa dalje, tako veli, kako bi dodatno trebalo ojačati „pravnu državu“. Na samom kraju intervjua (u kojem se zalaže za dodatno jačanje policije, tužilaštva, vojske, demokratije, pomirenja i drugih pseudoliberalnih instanci-floskula) on spominje i obrazovanje. Potom, jednom čistom psihoanalitičkom simptomatologijom visoki predstavnik razotkriva temeljnu strategiju i „traumu“ OHR-a (i tzv. „međunarodne zajednice“) kada kaže da „dugo ljudi nisu protestirali jer im je mir poslije rata sa više od 100.000 mrtvih bio važan“.

Koja se to „skrivena tema“ i kakva se ideologijska „trauma“ ovom rečenicom razotkriva? Sasvim je jasno, je li, logično je, da tamo gdje se rat spominje u dnevnopolitičkim „prepucavanjima“, on, faktički, nije završen; gdje se god mir svakodnevno spominje, jasno je da nemir kontinuirano vlada; tamo gdje se svako malo kroz javni i politički diskurs spominju i broje mrtvi (a ne čini se to kroz naučni, niti kroz atropološki, viktimološki, historijski ili statističko-populacioni) jasno je kako taj diskurs ničemu drugome ne služi nego tek ideologijama koje se preko političke nekrofilije uspostavljaju na ovim prostorima već najmanje pola stoljeća; potom je i jasno da se „rješavanje“ socijalnih i egzistencijalnih problema kroz etnonacionalističku prizmu (čitaj: daytonsku) nužno ne razrješuju ni ekonomska, niti bilo koja druga društvena pitanja; i, ne i posljednje, sasvim je jasno da etničke teritorijalizacije „neprirodno“ skrivaju moguće ekonomske i interesne reteritorijalizacije…

Ako sada zaobiđemo sva moguća sociopolitikološka i ideologijska definiranja OHR-ovih političko-strategijskih aktivnosti od njegova ustoličenja do danas, i razotkrijemo tu istinu/traumu koju Valentin Inzko i OHR skrivaju, onda je najjednostavnije reći ovako: Bosna i Hercegovina ne smije biti slobodna zemlja! Neki će reći da je to tako zbog šapa koju su na nju već spustili bjelosvjetski neoliberalni lešinari, neki drugi će reći da je njena nesloboda uvjet za rasprodaju (čitaj otimačinu) njene „porodične srebrnine“ (vode, energije, telekoma, ljudskih resursa, itd), neki bi opet rekli da Bosna i Hercegovina ne smije biti slobodna da bi se kao „final solution“ svih balkanskih problema lakše moglo rasparčati između Srbije i Hrvatske (ovih su dana učestali sastanci srpskih političkih elita s obje strane Drine, SDP-ov premijer Hrvatske je bio s HDZ-ovcima u Mostaru). Činjenice su, dakle, neumoljive: sada je jasno da je od svoga uspostavljanja OHR u Sarajevu samo zato kako bi se ta suštinska istina/trauma prikrila. Inzko je ovih dana „eskalirao“, to jeste, on je andersenovski razotkrio kako je car međunarodne zajednice go.

Sada postaje jasno zašto OHR nikada nije reagirao na aparthejd u BiH, na lokalne, etničke i političke fašizme, na prava manjina, nikada nije reagirao na štrajkove gladnih, na šatorska naselja, nije reagirao na „ustavne“ i neustavne nasrtaje na državu BiH od strane svih nacionalističkih elita, nije reagirao ni na šta. Nije, jer mu to i nije (bio) mandat. Po njima (OHR-u), Bosna i Hercegovina treba biti u trajnom stanju ni rata ni mira, ona treba ostati upravljana političkim idiotima koji su je sve više i više zaduživali kod MMF-a i svjetskih monetarnih parazita, ona mora trajno ostati na aparatima, sve dok joj se oni ne isključe. E, te su aparate ovih dana građani, a ne etničke elite riješili preuzeti u svoje ruke.

OHR-ov „grijeh nečinjenja“ bio je, zapravo, „taktika skrivanja“. Aparthejd, naci(onali)zam, pokradene tvornice, uništen obrazovni sistem, siromaštvo, trebali su održavati, dakle, služiti „miru poslije rata“, miru kao tinjajućem ratu. Kao što neoliberalni vampiri moraju svoju žrtvu prvo umiriti, tako je OHR umirivao BiH. Svi ti Inzkovi domaći „hateri“ što s visine pljuju po „žrtvi“, svi ti domaći pseudointelektualci zaposleni kod OHR-a, sa plaćama od 5.000 do 6.000 KM, dvije su decenije radili samo i jedino na tome. Onda kada je trebalo poraditi na nužnoj denacifikaciji društva, kada je trebalo poraditi na lustraciji, kada je trebalo zdravom društvenom tkivu omogućiti da prodiše i počne stvarati nove vrijednosti, OHR-ovci su sa silnim novcima jačali represivne društvene aparate, policiju, vojsku, sudstvo i tužilaštvo. Pri tome, logično, kriminala je bilo sve više, nepotizam i korupcija su jeli ono malo zdravoga i mladoga društvenoga tkiva, osione SDP-ovske birokrate su se spominjale Kragujevca, Drugoga svjetskog rata i partizanske borbe, a javni emiteri svako malo puštali partizanske filmove. Da je OHR ikada mislio nešto ozbiljno u korist stanovnika ove zemlje uraditi, prvo bi, sa tim istim silnim novcima, poradio na pomoći oživljavanju i dinamiziranju privrednoga života, na pomoći pri ustavnoj i obrazovnoj reformi sistema, te obnovi same srži humanističkoga obrazovanja uopće.

A i ako bi, kako to Inzko priželjkuje, „EU trupe“ i došle u BiH, kojega bi to đavoljega smisla moglo imati? Recimo, da ove moćne (ne treba ih potcjenjivati!) političko-kriminalne etno-elite u Federaciji i u RS uspiju socijalne nemire prevesti u etnonacionalne i etnosocijalne sukobe (sjetimo se kako je Milošević „pljuvao“ po „slovenačkim frižiderima“), ako bi se iz ovih „dječijih revolucija“ (zbog JMBG-protesta i velikog broja beznadežne djece u demonstracijama), dakle, ako bi se iz njih ponovo raspirio međuetnički ili međunacionalni rat (Srbija, Hrvatska), EU trupe bi „imale smisla“, ali samo u tome da sve vrate na status quo, upravo na ono protiv čega su demonstranti i ustali.

Jedan drugi način animiranja „EU trupa“ moguće je zamisliti kao dio pripreme terena za Dayton II, što bi značilo da one moraju s oružjem „poraditi“ na tome da se ukinu entiteti, da se smanji broj ili sasvim se ukinu kantoni, da se kreiraju ustavne preferencije za mogućnost artikuliranja građanskoga, ne primarno etnički razdijeljenoga društva, da se uradi već spominjana denacifikacija obrazovnoga sistema itd.

A nije li sve sa puškama i EU trupama i počelo? Osim Inzka, o tome, očito, sanjari i predsjednik RS-a Milorad Dodik. Naime, i on, kao i sva sila bosanskih demonstranata, misli da je ovakva BiH neodrživa.

Naravno, svako iz svojih razloga tako misli!

Autor je književnik, redovni profesor na Univerzitetu u Tuzli