studenti, protest, generalni štrajkFoto: FoNet / Zoran Mrda

,,Razmišljajući tiho u sebi,
Napravio sam jednu mašinu,
Tralala, lala, lalala
Lala, lalala
Koja skida glave!“
,,Ima ljudi čiji je život trag u vodi…“

Pekić nas posmatra, kao da je i dalje deo ovog ludog sveta. A može biti i da je njegova misao ostala večna i često nas opominje.

U godini borbe, kada svaki dan predstavlja zasebnu bitku, neki su odbili da podignu koplje. Neki neprimetni ljudi, koje ne poznajemo, nikada nismo čuli za njih, ali znamo da su poput parazita koji žive na račun drugog.

NJihovo postojanje ne možemo dokazati, jer sem disanja i drugih bioloških procesa nemaju drugu funkciju. NJihovi životi nemaju duhovnu dimenziju, a isto tako nemaju ni sposobnost mišljenja. Ti nemisleći, bezlični i mlaki ljudi postali su najveći problem ovog društva. Oni odbijaju da misle, njihove reči nisu njihove, a ni životi…

Dok nas brod vodi po nemirnom moru, a kormilo istorije upravlja ne znajući pravac, čekamo obalu i posmatramo kako ti isti ljudi postaju deo tog mora zaborava, koje je iza nas.

„Ima ljudi čiji je život trag u vodi. Nevidljivi su, nečujni, nestvarni, bez otisaka u peščanoj pustinji čovečnosti. Ne znamo odakle su među nas došli, a kad odu, zašto su i kuda otišli. Dok su bogovi zemljom greli, tako smo ih prepoznavali. Kad nas napustiše, od njihovih moći ljudi naslediše jedino sposobnost da žive, ali da ne budu. NJihovo je biće Voda. Voda je njihov Element. U vodi njihova priroda i sudbina“

Postoji li i danas čovek koji jede smrt?

Pitam se da li i dalje postoji neki pisar poput Žana-Luja Popjera, koji jede sudske presude? Da li je isti taj pisar pojeo i svu sudsku dokumentaciju koju studenti traže. Možda mu i to nije bilo dovoljno, pa je umesto salate, koja mu je zafalila, pojeo i deo novca za rekonstrukciju nadstrešnice u Novom Sadu?

Da li taj nezasiti pisar jede presude, tužbe, žalbe, prijave i sve što je u vezi sa pravdom, zakonom i dostojanstvom, sve ove godine. Možda mu je tragedija u Novom Sadu bila samo desert posle višegodišnjih obilnih obroka.

Da li će se taj pisar još uvek sladiti presudama, ne znamo. Hoće li odgovarati, ni to ne znamo. Ostaje samo nada, nas studenata, svih mislećih ljudi, građana ove zemlje, kao i borba koju smo započeli. Pisari više neće jeste presude i dokumenta!

Za kraj još jedna Pekićeva misao:

„Ako neko ljubav prema svojoj zemlji, partiji, pokretu, ideji, stavi načelno iznad istine o njoj, ma kakva da je, to nije pravi patriotizam, to nije pravi borac jedne ideje. To je moralna kukavica u potrazi za alibijem“

Inspiracija za tekst: priča ,,Čovek koji je jeo smrt“, iz zbirke ,,Novi Jerusalim“, Borislava Pekića

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari