Ko ne voli Tita, taj nije Srbin! Ovo je nedavno izjavilo jedno biće odavde iz Beograda, staro svega 12 godina.
Ime mu ne navodim da me ne bi tužio neko ko štiti maloljetne, jer se i takvih ovdje nađe.
Citirana izjava, inače, može se uzeti kao životni kredo našeg druga Svetozara Ora, general-potpukovnika JNA, prvoborca, osnivača i predsjednika Društva za istinu o NOB-u i Jugoslaviji.
Jer je on bio upravo to – Srbin, a Titov vojnik od rane mladosti, jedan od naših najmlađih vojskovođa.
Svetu Ora, slobodan sam reći, ništa nije moglo pokolebati u njegovim uvjerenjima, a naročito ne u onome na čemu je najviše insistirao – na nužnosti borbe protiv četništva i ustašluka, zla koje je njegovoj generaciji nanijelo mnogo muka i svakovrsnu pogibelj.
Dva puta ranjen u borbi, onako stamen i stasit, mogao je svim vojskama svijeta poslužiti kao slika partizana, one vojske čija borba zahtijeva kad se gine da se pjeva.
Ni sad u desetoj deceniji nije odustajao da mlađima ukazuje na nesporno, da razlikuju laž od istine.
Uzbudilo ga je, recimo, kad je neka neznana noćna banda nedavno nasrnula na spomenik Blagoja Parovića, poginulog u redovima boraca protiv Franka.
Njima i mrtvi, nevini i nedužni jednako smetaju – znao bi reći.
Mislim da raspad Jugoslavije, kao definitivnu činjenicu, nikad nije prihvatio. Mislim takođe kako bi mu bilo draže da mu je kovčeg na posljednjem ispraćaju bio omotan onom Titovom zastavom, crvenom, sa petokrakom.
Autor je književnik
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
