Cunami idiotizma sa društvenih mreža

Kasnim malo s ovom poslanicom, jer već 15 dana mislim šta bih napisao, da bude istinito, ali i konstruktivno istovremeno.

Godina 2021. je odguslala svoje, nije bila laka, mnogima kobna, korona je palila, žarila, kosila, odnijela sa sobom mnoge drage ljude, pobrkala nam lončiće, poslove, planove.

Nadajmo se da su joj ovo sada poslednji trzaji, budite oprezni još malo, nemojte da primite gol u poslednjim sekundama igre!

Međutim, nije pandemija korone najveća opasnost koja se nadvila nad svijet.

Pandemija paušalnih, površnih, odokativnih, lažnih informacija, već neko vrijeme anesteziraju naš zdrav razum tako da više ne možemo da odredimo šta je istina, šta laž, šta je dobro, šta je korisno, šta štetno, ko je dobar, ko loš, ko je ličnost za poštovanje a ko bitanga koja zaslužuje samo prezir i ignorisanje.

Kada na tu „infodemiju“ dodamo cunami idiotizama koji nas preplavljuje sa društvenih mreža, kombinovan bojnim otrovom koji bljuju šund mediji, za posledicu imamo da ljudi danas uglavnom misle – kako je čitav svijet pokvaren, loš, zao, pa i ako se pojavi neko ko svojom čistotom na tren zasvijetli u toj tmuši, brzo bude uvaljan u medijsko blato, prosto da bi se uklopio u generalnu sliku.

Ali šta ostaje od čovjeka ako izgubi sposobnost da oko sebe prepoznaje dobro, ako ne uočava oko sebe žive uzore, ljude kojima se iskreno divi i od kojih uči?

Ako je ova korona izazvala toliku plimu nesporazuma, kontroverzi, apsurda i bizarnosti, šta li tek možemo da očekujemo od većeg i zajebanijeg problema i izazova koji život na našoj planeti upravo postavlja ispred nas?

Globalno otopljavanje, i temeljno zagađenje planete ljudskom rukom su izazov, spram kog je korona mačiji kašalj.

Dva filma – Idiocracy i Dont Look up – koja sam pogledao skoro, govore o istoj stvari, o društvu spektakla i negativnoj selekciji kojom se dovode nekompetentni, nesposobni , nevaspitani, patološki ambiciozni ljudi na pozicije sa kojih mogu da budu samo kolosalno uspješne štetočine.

Zvuči vam poznato, iako niste gledali film?

Ko je odgovoran za ovaj apsurd?

Mi, obični građani svijeta, uljuljkani u nadu da će goruće probleme današnjice riješiti ipak neko drugi umjesto nas.

Na žalost, neće. Moramo mi. Inače ćemo zbog letargije, indolencije, kukavičluka ili puke lijenosti našoj djeci i unucima ostaviti prilično slabe šanse za opstanak.

Nikad nisam bio pesimista, i smatram da čovjek uvijek ima mogućnost da pravilno djeluje, samo ako prethodno pažljivo prouči mogućnosti.

Šta da se radi? Šta svako od nas, kao pojedinac treba da radi?

Mislim da treba da se uozbiljimo, da prije svega same sebe počnemo da shvatamo ozbiljno. Da sagledamo i prepoznamo naše lične prioritete i interese, zatim da sagledamo izglede i šanse za opstanak naših potomaka, koje upravo naša generacija svojim delanjem ugrožava.

Kako to da postignemo?

Prvo treba da prepoznamo u nama samima, bez straha, svoje sopstvene interese, pa tek onda da u komunikaciji sa drugima nastojimo da ih ostvarimo.

Kvalitetno, dvosmjerno komuniciranje, pregovaranje sa svojom okolinom, nadređenima, podređenima, prijateljima, rodbinom, da se ne prelazi olako preko nerazjašnjenih detalja. Jezik je i nastao iz potrebe za sporazumijevanjem. A možemo da se sporazumijemo samo ako imamo petlju da štitimo svoj integritet.

Vrijeme curi, ova godina isparila je kao prdež iz babinih gaća,

Pa odmah sada treba djelovati sadržajno, kvalitetno, konstruktivno , u skladu sa svojim uvjerenjima.

Svaki dan, svaki sat, svaki minut, svaki udah i izdah.

Ako nam ne pada ništa drugo na pamet, brojmo svoje udisaje. Postanimo svjesni vremena koje teče oko nas i kroz nas. Kontrolisanjem disanja zapravo kontrolišemo proticanje našeg vremena.

Odmah zatim treba da razumijemo da je uređeno, pristojno, etički prihvatljivo društvo jedini temelj na kom je moguće graditi ličnu sreću i zadovoljstvo, lična sreća je krov naše ličnosti, a temelji su pristojno društvo. I najljepši krov se kad tad uruši bez dobrih temelja.

Kontrolišimo šta se događa oko nas, naročito kad nekom damo pravo da odlučuje umjesto nas, počev od savjeta stanara u zgradi pa do državnog vrha. Podsjećam da je vlast ipak samo servis građana, i građanima redovno mora da polaže račune.

Jer svako od nas je zapravo gradivni element tog društva. Dakle, ako društvo ne funkcioniše kako treba, to samo znači da baš mi, kao pojedinci, nešto ne radimo kako treba. Treba promisliti, donositi odluke i sprovoditi ih.

Ja na primer, na početku svake godine, napravim spisak odluka, i nastojim da ih se držim. Nova godina, nove odluke. Dijelim ih sa vama, kao poklon za Novu godinu.

Ostatak Poslanice pročitajte OVDE.