Živim u zemlji sa mnogo pitanja a gotovo bez ijednog odgovora. I nije to nikakva elitna gnoseologija – muče me sasvim obična, ljudska i svakodnevna pitanja.


Da li pogibija Omera Mehića može da boli kao da mi je familija, a da to ne naljuti prvog ministra i aktuelnu vlast? Ili to vlast ima ekskluzivno pravo i na ljubav, kao što ima na istinu? Da li svako javno i dobronamerno ispoljavanje osećanja u Srbiji danas mora da se tumači kao atak na državu? Da li zaista moram da budem beslovesni pojedinac kojem nije dozvoljeno ni da sumnja, a da se kolektivna sumnja proglašava za nepatriotski, čak i paranormalni čin? Premijer reče da se u normalnim zemljama „nesreće ne koriste za hajke“. Mada se često poziva na Maksa Vebera, Vučić kao da ga nije čitao – Veber tvrdi da je radikalna sumnja u stvari majka spoznaje. Da li svaki naš stav mora da bude formiran javnim mnjenjem i zagađen talogom školovanja, da li uvek mora da postoji koristoljublje, licemerje ili autocenzura? Da li postoji dobronamerno i spontano, ili ćemo doveka morati da se dokazujemo i pravdamo neponovljivim srpskim vladarima?

Premijer reče da se u normalnim zemljama „nesreće ne koriste za hajke“. Mada se često poziva na Maksa Vebera, Vučić kao da ga nije čitao – Veber tvrdi da je radikalna sumnja u stvari majka spoznaje



Da li je zlonamerna moja tvrdnja da je slučaj „helikopter“ u stvari tragična legitimacija stanja u srpskom zdravstvu, gde se za banalne bolesti podižu helikopteri i oboleli voze direktno za Beograd? Da li vređam žrtve ako kažem da je neshvatljivo da je indikaciju za lečenje u Beogradu postavio ministar odbrane? Imam li pravo da ne verujem da je dežurni pedijatar u novopazarskoj bolnici tog kobnog dana u stvari pozvao Bratislava Gašića i zamolio ga za jedan helikopter? Da li ne volim Srbiju, ako pitam koliko je beba sa upalom pluća pre ili posle toga loše završilo u Novom Pazaru, gradu koji procentualno Srbiji daruje najviše novih građana? Ili sam drzak ako posumnjam da poginula beba nije jedina kojoj je u dugoj istoriji zdravstva Novog Pazara trebala mehanička ventilacija, a nije mogla da je dobije?

Da li je zaista „nedostojanstveno“ ako zamolim da se ne ulaže u Beograd na vodi nego u pedijatriju u Novom Pazaru, ili je već sasvim evidentno da aktuelnom insistiranju na neravnomernom regionalnom razvoju i beogradizaciji Srbije nema leka? Hoće li se sa 220 metara visoke kule Beograda na vodi dovoljno jasno videti da u Sandžaku nema bolnice koja bi lečila ozbiljnije bolesne bebe? I da li će sa te visine premijer Vučić najzad videti „smisao“ objavljivanja izveštaja o padu helikoptera?

Da li ja „progonim junake“ ako tri ministra (prvog, zdravlja i odbrane) pitam: da li je za amnestiju od odgovornosti dovoljna činjenica da je kobni petak bio trinaesti? I da li je vlasti poznata sintagma moralne odgovornosti, ako već nema osnova za krivičnom? Misli li premijer da mu je u „pravljenju normalne zemlje“ – poslu koji je sam sebi zadao, potrebnija pomoć neistomišljenika ili istomišljenika? Ako su u tom plemenitom zadatku „normalni“ samo oni koji misle kao on, bojim se da nam se ne piše dobro. Samo su se antičke tragedije završavale horskim pesmama, ova se naša mora završiti drugačije ukoliko sebi želimo dobro.

Hoće li se sa 220 metara visoke kule Beograda na vodi dovoljno jasno videti da u Sandžaku nema bolnice koja bi lečila ozbiljnije bolesne bebe? I da li će sa te visine premijer najzad videti „smisao“ objavljivanja izveštaja o padu helikoptera?

Skrivanje iza hrabrosti pojedinaca nije časno niti će njihova tragedija biti valjani štit od nemirnih snova. Red je da poginule definitivno sahranimo, kako je to bogovima bilo drago i u Antigoni i počnemo da pravimo državu drugačiju od one u ovoj Sofoklovoj drami. Državu bez strogog i apsolutističkog vladara, ma koliko on navodno pravedan bio. Bez vladara zbog koga kritička misao beži na Jutjub i Fejsbuk. Jadno je društvo koje svoje probleme rešava na društvenim mrežama, umesto u Parlamentu i na Univerzitetu.

Da li Srbija može da voli, da se raduje, da protestuje i sumnja, a da time ne postane manje vredna Srbija od one „normalne“ koja će se napraviti? Da li možemo postati društvo u kojem svaki ima jednako pravo na istinu ili zabludu, a da zbog toga Vlada ne organizuje vanrednu konferenciju za štampu? Da li moramo da sugerišemo pojedincu šta valja da misli ili mu možemo dopustiti da formira vlastiti sistem vrednosti? Da li je „ja“ rezervisano samo za njega? I da li sa „narodom“ mora komunicirati isključivo u trećem licu množine?

Karl Poper, otac liberalne misli, kaže da bez intelektualnog poštenja nema istinske filozofije i dodaje: „priče o duhu vremena su u dvadesetom veku često koristile birokrate kako bi prigušile kritike onih koji su se protivili njihovim vizijama. Pojedinci stvaraju duh doba u kojem žive, a individue ga menjaju“.

U svega nekoliko rečenica istrošio sam sve znakove pitanja koje sam ljubomorno sakupljao mesecima, a da nakon njihovog ispisivanja nisam postao nimalo spokojniji. Ako ih je zaista previše, molim odgovor samo na jedno pitanje: Da li smemo da letimo?

*Autor je profesor Medicinskog fakulteta u Nišu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari