Foto: Privatna arhiva Na današnji dan, prije tri decenije, Rajko Dukić je u Sarajevu organizirao prve barikade. Ali i tada, mnogi Bosanci i Hercegovci, nisu vjerovali da im se sprema – nestanak. Još tačno mjesec dana nakon prvih barikada koje je postavio Karadžićev SDS, širom BiH su organizirani koncerti za mir.
Zabludu nisu razbile ni bijeljinske fotografije Rona Haviva na kojima se vidjelo kako Arkanovac šutira ubijenog bošnjačkog civila. Onda je na red došao Zvornik, pa Bratunac, Srebrenica, Višegrad, Foča… Mobilnih telefona i društvenih mreža tada nije bilo. Genocid nad Bošnjacima u Podrinju nije se prenosio uživo.
Žive lomače iz Višegrada, u kojima su Osvetnici Milana Lukića spalili 140 žena, djece i staraca, nisu bile dovoljne da se svijet solidariše sa Bosnom i Hercegovinom i sa narodom čiji je nestanak nekoliko mjeseci ranije najavio Radovan Karadžić.
Iako međunarodno priznata država, Bosna i Hercegovina nije imala pravo na odbranu. Uvoz oružja je bio zabranjen. Svijet je promatrao masovno klanje u živom TV prijenosu.
Ubrzo su došli i snimci prijedorskih logora i slike slične onima iz Aušvica. Došle su i bijele trake koje su Bošnjaci, poput Jevreja tokom holokausta, morali nositi na svojim rukama. Četiri godine svijet svijet je gledao sarajevsku opsadu, svakodnevno ubijanje djece, raketiranje bolnica.
Četiri godine svijet je gledao kako golobradi mladići, bez ikakve vojne opreme, sa sačmaricama i improviziranim puškama stvaraju Armiju i brane međunarodno priznatu državu.
Posljednjih dana cijeli svijet se divi hrabrosti Ukrajinaca. Pišu se priče o molotovljevim koktelima, o hrabrim Ukrajinkama što stoje na braniku otadžbine, dijele se snimci golorukih civila kako stoje ispred ruskih tenkova, braneći tako svoje gradove. Svjedočimo kako se ruska tehnika povlači pred civilima.
Ali sada se vratimo u ’92. Možete li zamisliti bošnjačke civile u, recimo, Višegradu kako goloruki stoje ispred jedinice Milana Lukića i kako se, pod pritiskom civila, Osvetnici povlače? Ne možete ni zamisliti, jer to nije bilo moguće. Milan Lukić je civile spaljivao žive. Žene je odvodio u hotele gdje su vršena masovna silovanja.
Da li vam je poznata Zekira Begić? To je ona trudnica koju su strijeljali u Bratuncu, pa joj, onda, za svaki slučaj, pucali i u stomak da ubiju bebu skoro spremnu za rađanje. Našli su je u grobnici Suha. U tu su grobnicu bačeni brat i sestra zagrljeni, u toj je grobnici pronađena dječija flašica za mlijeko i još nekoliko djece.
Čuli ste, vjerujem, i za Zaklopaču i ubijanje djece u tom selu između Vlasenice i Milića. Milićima danas, trideset godina naklon početka rata, vlada Rajko Dukić koji je na današnji dan u Sarajevu postavio prve barikade. Na čelu Vlasenice je optuženi ratni zločinac Mićo Kraljević, čovjek koji je desetine Bošnjaka odveo u logor Sušica. Zapadne diplomate u BiH decenijama su insistirale da se sa Kraljevićem i njemu sličnim vodi „dijalog“.
Kada je Milorad Dodik rušio institucije i najavljivao separatizam, zapad nas je uvjeravao da se s njima mora pregovarati i da se svi suzdrže od „oštre retorike“. Deset godina se politička kriza u BiH pokušavala ravnomjerno rasporediti na „tri nacionalizma“.
Možete li zamisliti, sada, da su zapadne diplomate u Ukrajini pozivale separatiste iz Donbasa da se „vrate za pregovarački sto“? I pritome izjednačavale krivicu službenih vlasti iz Kijeva sa krivicom Putinovih paravojnika iz Luhanjska i Donjecka.
Možete li zamisliti da se onom ruskom oficiru koji je naređivao raketiranje obdaništa dopusti da, u suverenoj Ukrajini, bude, recimo, gradonačelnik tog grada čije je stanovnike raketirao?
Nezamislivo.
Ukrajinci se, zaista, herojski bore za svoju državu. I cijeli svijet je, potpuno opravdano, stao na stranu Ukrajine. Bitka za Kijev odredit će budućnost svijeta. Vladimiru Putinu podrška dolazi iz Nikšića, Beograda i Banja Luke … Iz istih je gradova dolazila podrška Milanu Lukiću i sličnim osvetnicima koji su četiri godine ubijali i žive spaljivali bošnjačke civile. Podrška im je dolazila i iz Moskve. Bosanci i Hercegovci su ovo zlo na svojoj koži osjetili prije trideset godina. I prvi su mu se suprostavili. Goloruki. Bez Javelina i drugih modernih oruđa i oružja. Suprostavili su se srcem.
Danas to isto zlo pokušava pokoriti Ukrajinu. Bosanci i Hercegovci su, svjedočim, i danas svim svojim srcem protiv tog zla. Ukrajina se, na sreću, ima čime braniti. Bosna i Hercegovina je svoje oružje morala zarobiti.
O svakoj civilnoj žrtvi iz Ukrajine, danas glasno govori cijeli svijet. O spaljivanju bošnjačke djece u Pionirskoj ulici govorili su rijetki svjetski zvaničnici. Danas je, naravno, drugo vrijeme. Rat se vodi uživo, i svi vidimo sve. Vidimo herojski otpor dobro naoružanih Ukrajinaca.
Jučer je obilježen Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Prvog dana marta 1992. godine Bosanci i Hercegovci su rekli da žele nezavisnu državu. Trideset godina kasnije, Ukrajinci brane svoju nezavisnost. I brane svjetski poredak.
Kolumna je objavljena u sarajevskom Oslobođenju
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
