Foto: Pixabay/Ponce_photography
PONEDELJAK:
Dolazimo s posla. Komšija kosi travu. A ona već podšišana ko na Vembliju, ne znam šta kosi, al’ ajde. Sva se zeleni preko ograde. Žena me nonšalantno pogleda, ništa ne reče, nije ni potrebno nakon trideset godina braka. Skrećem pogled na našu „livadu“. Maslačak na maslačku. Kad se malo izmaknem u stranu, prižmurim, pa pogledam iskosa, pejzaž (moja „trava“) mi izgleda isto ko Van Gogovi „Suncokreti“, sve se žuti. Ulazimo u kuću, a ja se s vrata bacam na trosjed. Da odmorim nakon napornog radnog dana.
UTORAK:
Dolazimo s posla. Komšija taman našamponiro auto, pa ga timari ko kakvog vranca. A bio mu ljubimac čist i jučer. Žena me nonšalantno pogleda, ništa ne reče, nije potrebno, sve je jasno nakon toliko ljeta u bračnoj zajednici. Gledam u naš „Subaru“. Neko od komšijske dječurlije napis’o „WASH ME!“ na prašnjavom gepeku. Ali kontam opet, šta ću ga prat’, „provući“ ću ga u praonici za deset dolara i biće ko komšijin. Ulazimo u kuću, a ja se s vrata strmoglavljujem na trosjed. Da odmorim nakon napornog radnog dana.
SRIJEDA:
Dolazimo s posla. Komšija obrezuje živu ogradu. Meni je jučer izgledala besprijekorno, ko nacrtana. Žena me nonšalantno pogleda, ništa ne reče, nije potrebno, čitamo se ko prijeratno „Oslobođenje“. Krišom bacam pogled na našu živicu. Ko Bosna! Sve strši. Svaka gran(čic)a svoju politiku tjera. Ulazimo u kuću, a ja se s vrata bacam na trosjed, ko onomad Enver Marić na stadionu pod Bijelim Brijegom. Da odmorim nakon napornog radnog dana.
ČETVRTAK:
Dolazimo s posla. Komšija mijenja ukrasne kamenčiće ispred kuće. Žena me nonšalantno pogleda, ništa ne reče, nije potrebno, telepatija na djelu. Gledam u naše „kamenčiće“. Ko da ih je, bože me oprosti, ovog trena Sava iz mulja izbacila. Ulazimo u kuću, a ja se s vrata lagano prizemljujem na trosjed kao „Apolo 11“ na mjesec onomad, 1969. godine. Da odmorim nakon napornog radnog dana.
PETAK:
Dolazimo s posla. Komšija upalio onu mašinu što pod pritiskom štrca vodu, pa pere beton ispred garaže. Žena me nonšalantno pogleda, ništa ne reče, nije potrebno. Dok joj pjevušim …uzalud saginješ glavu, sve ti vidim u očima…, posmatram naš beton. Uvatila se mahovina ko da smo u Amazoniji. Ulazimo u kuću, a ja se s vrata, vidjevši trosjed, obradujem istom ko bratu najrođenijem. Da odmorim nakon napornog radnog dana. A i vikend je!
SUBOTA:
Deset sati ujutro. Došla nam komšinica malo u posjetu. Aha, tu smo! Ja glumim idealnog muža. Pravim kaficu. Poslužujem kolač. Štipkam suprugu za obraz, govorim joj „hani“, dijelim komšinici par komplimenata zbog dobrog izgleda, diskutujem oko cijene paradajza na pijaci, predlažem joj da proba novo brašno za beskvasni kruh, na kraju joj ispričam dvije šale na koje se ona zakoceni.
Malo potom, kupim šoljice i prazne tanjiriće od pojedenih kolača i odlazim u kuhinju da ih poperem, pa da spremim u mašinu. Sve sa keceljom zapojasanom oko sebe. Kako se udaljavam čujem komšinicu kako govori ovoj mojoj:
– Kako si ti „laki vumen“, izvukla si premiju na lutriji, pored ovog tvog muža nikad nije dosadno. Duhovit! Džentlmen! Pažljiv! Radišan! A onaj moj… ne ispušta kosilicu i crijevo za vodu iz ruku. Nikad ga u kući. A meni dosadno po cijeli dan.
A moja draga… šuti, uzvrpoljila se, nervozno se smješka, a najradije bi eksplodirala kao Vezuv za ljetnih mjeseci.
A ja, čuvši sve te silne komplimente na račun moje malenkosti, slavim u kuhinji. Sve pazeći da me one ne vide, skačem ko Ronaldo kad dadne gol i vičem tiho „sijuuuuu“. Evo ti ga na, komšija, upravo si primio gol u gostima.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
