Dvanaest godina

Kraj jula obično nije atraktivno vrijeme za novine. Svi su na godišnjim odmorima i pokušavaju se rashladiti. Jedini „atraktivni“ sadržaji za novine su oni koji se tiču požara i općenito borbe protiv vrućine svake vrste – od globalnog otopljavanja do bijega uz kakvu bh. rječicu i savjeta za zdravlje u kojima piše da je bolje popiti voćni jogurt, nego se „ubiti“ mesom s roštilja. I sve bi bilo relativno potaman i nekako bi se dalo izdurati da nije jednog detalja.
Naime, na dan pisanja ovoga teksta podignuta je prva optužnica protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Budući da stvar sada stoji tako da je teško vjerovati da će oni biti uhapšeni, a postoji realna mogućnost da vas 12-godišnje dijete naivno upita – a ko su Karadžić i Mladić? – valja podsjetiti o kome se, zapravo, radi. To su ona dvojica za koje se osnovano sumnja da su u ratu u BIH od 1992. do 1995. počinili zločine nad pripadnicima drugih naroda.
U tih se 12 godina u svijetu dogodilo puno stvari i on više nikako nije isti: naprimjer, promijenila su se dva predsjednika SAD, od kojih jedan ozbiljno pretendira da bude proglašen najgorim u istoriji, sa scene je sišao jedan papa, a zamijenio ga je drugi, Rusija je krenula putem kapitalizma, Slovenija je od globalno ne baš bitne činjenice postala predsjedavajući Evropske unije, FK Sarajevo je osvojilo titulu prvaka BIH, a ne zna se gdje se vratio nekadašnji član Predsjedništva Borislav Paravac jer ta informacija, realno, nikome normalnom neće zatrebati.
Prije tačno četiri godine, u jednom intervjuu, Carla del Ponte se povjerila kako je njezin najveći životni poraz to što Karadžić i Mladić nisu iza rešetaka. Tada je Theodor Meron, još jedno iz kolektivnog pamćenja potpuno iščezlo ime, kazao da se Sud u Haagu neće zatvoriti dok oni ne dođu pred lice pravde. U međuvremenu, jedan od glavnih haških optuženika – Milošević – umro je iza rešetaka u pola suđenja a da mu se ništa nije uspjelo dokazati, a spominje se i datum zatvaranja Suda, bez ikakvih uvjeta. Od potpunog fijaska i prezira brani ga činjenica da iza rešetaka sjedi nekoliko opasnih tipova, ali u osnovi egzekutori, bivši i sadašnji službenici objavljuju knjige, zakletve, svjedočenja, šetaju se po konferencijama i ubjeđuju sve, a valjda najviše sebe, kako su, zaista, puno učinili.
Zato je teško povjerovati da iko izvana danas ozbiljno razmišlja o društvu u kojem živimo. Čast energičnim potezima Miroslava Lajčaka na početku njegovog mandata, ali zar je trebalo 12 (slovima, dvanaest) godina da se krene u razbijanje jedinog mogućeg obruča koji čuva Karadžića i Mladića? Poslovična i u osnovi naivna nesklonost teorijama zavjere koju ima ovaj hroničar tjera ga na neprihvaćanje teza o tome da između dueta Ratko – Radovan i tzv. međunarodne zajednice postoji nekakva nagodba. Jer, uhapsiti i ubiti Saddama ili stjerati u mišiju rupu Gadafija ispada „piece of cake“ kad se nešto hoće. U našem slučaju se, naprosto, neće. I valja nam se konačno s tim pomiriti. Javašluk prema nama je produkt činjenice da nismo važni.
Ali, lako za to. I nevažni žive. Valja pogledati u budućnost: zamislite novine za dvanaest godina, 26. jula 2019. Proći će tri olimpijska ciklusa, promijenit će se sve i svašta, možda će, što je teško vjerovati, i Bosanci i Hercegovci doći pameti, dijete koje danas ima šest godina završit će osnovno i srednje obrazovanje i biti na pragu univerziteta, a vjerovatno će biti fotografiran svaki dio oceana na svim planetama Sunčevog sistema. Novine će možda zabilježiti kako su od prve optužnice protiv Karadžića i Mladića prošle 24 godine. I dodati špekulaciju nekog ino-dužnosnika da se, ako nisu sahranjeni pod borovima na Palama, kriju na nekom od proplanaka u okolini istoimenog sela iznad Sarajeva.