Fašističke budale ruše partizanske spomenike: Dnevnik Hrvoja Zovka

Dok iskaču naslovi dobrovoljnih davatelja tuđe krvi poput „Val nezadovoljstva zbog imenovanja Tonina Picule za izvjestitelja za Srbiju. Vučić i Brnabić ogorčeni vijestima iz Bruxellesa; nama dali Hrvata! E svaka vam čast!“. Na skupu CRTA-e nailazim samo na dobrodošlicu, koju osjećam i u cijelom gradu. Volim doći u Beograd, u kojem sam nekad – u Ulici majke Jevrosime – i živio. Naravno da sam se susreo s Branislavom Grubačkim Gutom, jedinstvenim čovjekom u svakom pogledu, zatim sa Senkom, Đorđem, Feđom, Banetom, Dušanom… Svi redom beogradski prijatelji koje je uvijek lijepo vidjeti. Uvijek je samo problem premalo vremena za sve drage ljude. Zbogom Beograde, do nove prilike. Prelazeći preko Gazele, čovjeka zazebe srce kada vidi koliko je projekt Beograd na vodi uništio jedan od najljepših pogleda na svijetu. Sada umjesto jedinstvenog pogleda na stari Beograd gledate u uniformirane zgrade kakvih ima po cijelom svijetu. Neprocjenjivo!

Subota, 26.10.

Povratak u Zagreb i odmah odlazak s mojom Tamarom u centar grada. Lijep dan je idealna prilika za šetnju. Ipak, vikendi su za mene kao stvoreni za odmor, da čovjek ne radi ništa i, ako je doma, da se prebacuje s kauča na kauč. Toliko mogu nakon napornog tjedna.

Nedjelja, 27.10.

Naporan dan u sportskom smislu. Dinamo nakon odlične utakmice u Ligi prvaka i pobjede u gostima od 2 – 0 na Maksimiru popio četiri komada od Osijeka, koji je zasluženo pobijedio. Da mi kao navijaču dan bude još gori, pobrinuo se i Manchester United, koji nakon odlaska Alexa Fergusona 2013. godine izgleda kao obećanja ovdašnjih političara: evo samo što nam nije krenulo. Imao sam 12 godina kada je došao stabilizacijski plan Milke Planinc i obećanje o boljem životu. Još ga čekam. Užasno me ubija u pojam to što je United tako loš i bezidejan i što je postao predmet zafrkancije. Istu tu nedjelju Večernji list, s kojim sada surađujem, objavljuje moj intervju s Radomirom Lazovićem iz Zeleno-levog fronta, koji je izjavama da je izbor Picule dobra vijest za Srbiju i da je za njega Hrvatska prijateljska zemlja, zabio glogov kolac u srce režimskih medija.

Kako drugačije protumačiti histeriju zbog tog njegovog intervjua? S obzirom na to da su svi objavili isti tekst u kojem im se pričinjavaju ustaše i srbomrsci, jasno je da je „urednik“ tog pamfleta napisao jedan tekst i poslao ga svima na objavu. Mala poduka za urednika/urednicu iz sjene; možeš biti Hrvat, a da nisi kvisling, i to je odličan osjećaj. To je isto kao što mi ovi razni profesionalni utjerivači Hrvatske lijepe etikete da sam četnik, mrzitelj svega što je hrvatsko, a pritom ih izluđuje moje ime, mjesto rođenja Imotski i činjenica da navijam za Dinamo. Kad me ta ekipa želi kao uvrijediti, kažu: A ćaća mu je dao ime u dobroj vjeri. Pa moj stari Mirko je bio ono što sam i ja, čovjek koji nikoga ne mrzi, ali idiote prezire.

Ponedjeljak, 28.10.

Prvog dana u tjednu čitam vijest u Slobodnoj Dalmaciji da je ponovo razbijena spomen-ploča Prvom splitskom partizanskom odredu. Nije ovo prvi put, vandalizirana je već u nekoliko navrata. Čini se da je nečim udarena jer se kamen raspuknuo, a od udarca se dio i odlomio. Što normalan čovjek može reći fašističkim budaletinama nitko od njih u godinama u kojima bi se to očekivalo a koje su to učinile? Te bi Hrvatine, da nije bilo partizana, danas vikale „Viva la Grande Italia! Per I’ Italia per il Duce“! Ovakvi su tipovi živi dokaz da postoje ljudi koji mogu živjeti bez mozga.

U Hrvatskoj traje kampanja za predsjedničke izbore, a u nju se od prvog dana aktivno uključio premijer Andrej Plenković, koji svakodnevno vodi ratove s predsjednikom Zoranom Milanovićem. Svaki dan jedan od njih dvojice krene s paljbom prema onom drugom. Politički sukob dvojice najvažnijih političara odavno je postao osoban i teško ga je izbjeći.

Premijer se uključio u kampanju ratujući s predsjednikom i zbog razloga što Draganu Primorcu, kandidatu kojeg podržava HDZ, zasad ide jako loše. Obračun kod O.K. Corrala je mila majka za ovaj hrvatski politički derbi. Isti dan kolegice i kolege s N1 u Zagrebu slavile su 10 godina ove televizije. Odlazak na njihovu feštu se podrazumijevao. Taman u hotelu pokraj Doma sportova u kojem su svojedobno svirali i Rolling Stonesi. Deset godina ustrajne borbe za pošteno i vjerodostojno novinarstvo. N1 je radio posao javnog servisa, koji ljudi plaćaju, a od kojeg zauzvrat dobivaju političku propagandu vladajućih. Građani i građanke plaćaju HRT, a gledaju N1. Čestitke kolegicama i kolegama s N1 u Zagrebu, Beogradu i svim centrima. Sretno i u idućih 10. Naravno da zagrebačka fešta nije mogla proći bez kolegica i kolega iz susjednih zemalja.

Utorak 29.10.

Cijeli dan bio sam u Istri, a odlazak u taj dio Hrvatske uvijek je dobra stvar. Ovaj put sam s kolegicama Ivom Borković i Chiarom Bilić u ime Hrvatskog novinarskog društva bili u Vodnjanu, Umagu i Puli, kod gradonačelnika i župana. Došli smo kao svojevrsni akviziteri, podružnica Istra. Predstavljali smo lokalnim i županijskim vlastima HND-ove modele financiranja medija koji jamče fer i transparentnu dodjelu javnog novca za lokalno novinarstvo. Radimo posao države koja se ne miješa u svoj posao, nego je ostavila sve na milost i nemilost lokalnih šerifima. Sat vremena razgovaramo s istarskim županom Borisom Miletićem, objašnjavamo, uvjeravamo, a on nakon svega kaže Ivi: „Pa dobro, predložite nešto, pošaljite mail“.

Srijeda 30.10.

U svakodnevnom stresu koji nam priušti ova novinarska profesija ne stignemo, a trebali bismo, razmišljati o sebi i svom zdravlju i kako sve u sekundi može nestati. U četiri dana troje naših kolegica i kolega umrlo je, nitko od njih u godinama u kojima bi se to očekivalo. Čovjek se počne pitati čemu sve ovo. Je li vrijedno? Na kraju tužnog dana u kojem je otišao kolega Marko iz Slobodne Dalmacije, dva dana prije njega i Biljana iz Novog lista, a prije nje i Alen čija je zadnja redakcija bila Rovinj FM, gledam kako moje kolegice i kolege izvlače na površinu nezgodne detalje za predsjedničkoga kandidata Dragana Primorca. Samo dajte, kolegice i kolege, bez milosti prema bilo kojem političaru.

Četvrtak 31.10.

Ispast će da se opet bavim predsjedničkim kandidatom vladajućih Draganom Primorcem, ali moram jer iz mene sada progovara nogometni navijač. Večer prije u intervjuu za RTL na pitanje Dinamo ili Hajduk, stiže odgovor: „Kao pionir Hajduka sam počeo svoj put, ali toliko puta sam se radovao uspjesima Dinama. Izašao na Maksimir i igrao kao na Poljudu.“
Eto, ni na to ne želi odgovoriti. Stiže novinarsko pitanje, a Primorac opet: „Ako vam je Hrvatska u srcu… Zoran Milanović je ekspert za podjele, za lijeve i desne, sjever i jug. Taj film kod mene nećete gledati.“ Pa ne mogu vjerovati da netko nije u stanju reći za koga navija. Teško da će mu hajdukovci i dinamovci pohrliti davati glasove nakon ovakvih izjava. Kako bi bilo da netko u Srbiji kaže da je i za Zvezdu i za Partizan, da zapravo navija za Srbiju?! Tako je i bivši predsjednik Ivo Josipović, ako se ne varam 2011. godine, na sto godina Hajduk tumačio kako voli Hajduk, a da mu nije mrzak ni Dinamo. Meni su mrski takvi odgovori. Kad se ne želiš zamjeriti nikome, obično se zamjeriš svima.

Autor je predsednik Hrvatskog novinarskog društva

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.