Gospodine Suljagiću, može li se političarima zabraniti da drže govore? Skrnave to nepregledno šehidsko mezarje!

Ono je i danas svjedočanstvo o licemjerju i bezdušnosti, o zastrašujućoj neetičnosti tzv. međunarodne zajednice koja se zaklinje u ljudska prava i humanost.

Naime, to stratište epskih razmjera dato je na upravu onim institucijama koje su tu počinile genocid (Vojska i Policija RS). To je ruganje masakriranju hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka koji su tek trebali da kroče u život. Zar je moguće veće licemjerje i nehumanost?!

Druga forma stradanja Srebreničana jest obilježavanje godišnjice 11. jula 1995. Iz godine u godinu, tu se uporno i na isti način skrnavi to nepregledno bijelo šehidsko mezarje. Riječ je o praksi da na tome mjestu najveće patnje i mučeništva svake godine drže govore kojekakvi političari iz bijeloga svijeta, ali i oni domaći.

Na mjestu gdje vlada muk, skrušenost, kajanje – na tome mjestu brundaju njihove limuzine, oni se postrojavaju u prve redove i oni drže problematične govore. Oni su važniji od šehidskog mezarja!

Proizlazi da je cijela manifestacija radi njih: to im je prilika da sebe promoviraju, da ubiru političke poene, da papagajski izgovaraju olinjalu frazu da se nikada i nikome ne ponovi, a nisu u stanju učiniti ni toliko da tim prostorom ne gaze iste one čizme iz kojih su pobijeni toliki nedužni ljudi.

I tu Evropa usavršava svoje licemjerje i nehumanost: čak i načelnik Srebrenice je osoba koja negira genocid u Srebrenici, uinat Inzku, Schmidtu, svakoj vrsti etičnosti. I šta je neko preduzeo u vezi s tim?!

Na tome mjestu – simbolu ljudskog stradanja, ali i „ljudskog“ zvjerstva – trebalo bi zabraniti političarima da drže govore i da sebe promoviraju. Mogu doći, mirno i skrušeno se pokloniti ili dovu proučiti, ali ne i govoriti jer politika je kaljava, vjerolomna, nepouzdana, nedostojna toga mjesta. Politika je i u narodu sinonim za deficit karaktera.

U Potočarima imaju pravo da govore svećenici/teolozi, filozofi, pjesnici, jer je povod i taj jedinstveni prostor u skladu s njihovom etičnošću, mudrošću i uzvišenom emocionalnošću. I obrnuto: taj povod i prostor skrnavi se samoživošću političara i nagonom za samopromocijom. Oni Potočare pretvaraju u svojevrsni blasfemijski festival!

Svake godine, u Potočarima svjedočimo demoniji politike u svetome prostoru šehidskog mezarja. Tako se stradanje Srebrence nastavlja.
Šta mislite, gospodine Suljagiću, može li se osujetiti ta vrsta demonije?

 Autor je filolog, orijentalista, arabist, prevodilac, književni kritičar, član ANU BiH

Tekst je prvobitno objavljen na portal depo.ba