Greške u koracima međunarodne zajednice: Uvlačenje Šmita i OHR-a u živo blato

Christian Schmidt je izgubio kredibilitet, a stepen povjerenja prema SAD-u i Velikoj Britaniji nikada nije bio na nižem novou unutar bošnjačke populacije.

Kada je u februaru započela agresija na Ukrajinu, barem dvije trećine Bošnjaka Rusiju je vidjelo kao ozbiljnu i potencijalnu opasnost za opstanak Bosne i Hercegovine.

Ali kada je 18. jula ove godine objavljeno da će OHR nametnuti izmjene Ustava BiH i Izbornog zakona i da to nametanje podržavaju Amerika i Britanija, Bošnjacima su Rusi prestali biti neprijatelji broj 1.

To mjesto je zauzela Hrvatska, članica NATO-a i EU. Istovremeno, OHR koji je garant stabilnosti Bosne i Hercegovine izgubio je svaki kredibilidet. Jer kada krenete da zakoračite, a ne spustite nogu, sigurno ćete pasti.

Histerija protiv OHR-a najveću će štetu napraviti Bošnjacima, koji, da se ne lažemo, uz mali procenat Srba, Hrvata i ostalih, nemaju alternativnu državu.

A upravo je OHR čuvar te države. Bošnjacima je OHR potrebniji nego Christianu Schmidtu ili američkom ambasadoru Michaelu Murphyu. Međutim, zapadnim silama u BiH su, isto tako, potrebni Bošnjaci.

I to oni i onakvi Bošnjaci koji u Sarajevu za načelnikla Općine Centar izaberu Srđana Mandića, a za državni parlament Predraga Kojovića i Sašu Magazinovića. No, da bismo imali to – moramo imati građansku državu. Ili barem iskrenu namjeru da želimo građansku državu.

Problem je nastao onog trenutka kada su međunarodni zvaničnici počeli podrazumijevati Bošnjake.

Izmjene Izbornog zakona i Ustava FBiH koje je Schmidt namjerava(o) nametnuti Bosnu i Hercegovinu odmiču od ideje građanske države. I prave veće podjele. To je, vidjeli smo proetklih dana, put koji vodi ka radikalizaciji Bošnjaka. A to ne treba ni Americi ni Evropskoj uniji.

Međunarodna zajednica je napravila nekoliko grešaka u koracima. Te greške bi u budućnosti mogle skupo koštati i međunarodne zvaničnike, ali i BiH. Slabljenje OHR-a znači slabljenje BiH.

A slabljenje građanske politike, pa makar bila i fikcija, radikalizira Bošnjake. Međutim, ako neko u Ustav želi da ugradi da će se za dvadeset, trideset godina 100 hiljada ljudi pitati isto onoliko koliko će se pitati dva miliona Bošnjaka, onda taj ne razumije ni Bosnu.

Od četiri zastupnika u Parlamentu Bosne i Hercegovine izabrana u Sarajevu – dvojica su Srbi. Načelnik Općine Centar Srđan Mandić, Srbin, potukao je Nedžada Ajnadžića, zlatnog ljiljana Armije RBiH.  I svi su izabrani dominantno glasovima Bošnjaka.

Onih kojima nije bitna nečija vjera, već činjenica da li volite ili ne volite Bosnu i Hercegovinu. E, tu BiH ubija Schmidtov prijedlog čije je nametanje prolongirano za jesen, pod uslovom da ga uopće bude.

Samo najavljivanje izmjena, produbilo je krizu. I umjesto relaksacije bošnjačko-hrvatskih odnosa, dobili smo nove tenzije. A puno ozbiljnijim posljedicama nego što se to sada može vidjeti. Prilikom pokušaja nametanja izmjena Izbornog zakona napravljeno je nekoliko grešaka u koracima koje su visokog predstavnika Christiana Schmidta uvukle u živo blato iz kojeg se teško može izvući neokrznut.

Ako upitate međunarodne zvaničnike u Bosni i Hercegovini zbog čega OHR ne koristi bonske ovlasti kako bi riješio slučajeve Sejdić i Finci, Zornić, Pudarić, Pilav i Šlaku, reći će vam da visoki predstavnik ne može mijenjati Ustav BiH koji je sastavni dio Dejtonskog mirovnog sporazuma.

To, međutim, obilato koriste Milorad Dodik i zvaničnici Republike Srpske koji tvrde da državno pravosuđe i Oružane snage BiH nisu sastavni dio dejtonskog Ustava.

A upravo je Zakon o Sudu BiH nametnuo OHR. Obrazlažući svoje stavove, međunarodni zvaničnici će reći da OHR može intervenisati kada su u pitanju entitetski ustavi.

Izbor predsjednika i potpredsjednika Republike Srpske i Federacije BiH vrši se na neustavan način, presudio je Ustavni sud BiH 26. marta 2015. godine odlučujući po apelaciji Željka Komšića.

No, odredbe na osnovu kojih se vrši diskriminatorski izbor entitetskih rukovodstava nikada nisu izbrisane. I to je jedina presuda za koju Ustavni sud BiH nije naredio brisanje spornih članova Izbornog zakona BiH i entitetskih ustava.

Umjesto relaksacije bošnjačko-hrvatskih odnosa, dobili smo nove tenzije. A puno ozbiljnijim posljedicama nego što se to sada može vidjeti. Prilikom pokušaja nametanja izmjena Izbornog zakona napravljeno je nekoliko grešaka u koracima koje su visokog predstavnika Christiana Schmidta uvukle u živo blato iz kojeg se teško može izvući neokrznut

Ova presuda nikada nije provedena. Ustavni sud BiH je, kako se može vidjeti, osporio Ustav Federacije BiH i Ustav Republike Srpske. Ali bez obzira na to što OHR može intervenirati u slučaju entitetskih ustava, visoki predstavnik nije namjeravao svojom odlukom nametnuti rješenja koja bi riješila i presudu Komšić.

Upravo je to jedan od argumenata koji idu u prilog brojnim što utemeljenim, što neutemeljenim optužbama da OHR-ov model ide u korist HDZ-a BiH.

Visoki predstavnik Christian Schmidt namjerava provesti presudu Ustavnog suda BiH donesenu po apelaciji Bože Ljubića. Mandati se više neće dijeliti po principu koji je 2002. godine nametnuo bivši visoki predstavnik Wolfgang Petritsch.

Ustav FBiH, naime, propisuje da svaki kanton daje po jednog delegata u Dom naroda FBiH iz reda svih konstitutivnih naroda pod uslovom da je takav prethodno izabran u kantonalnu skupštinu.

Christian Schmidt namjerava djelimično poništiti odluku svog prethodnika uvođenjem cenzusa. Tako bi se uveo cenzus za izbor delegata u Dom naroda FBiH, prema kojem narod kojeg u jednom kantonu ima manje od tri posto u odnosu na ukupan broj tog naroda na nivu Federacije BiH ne bi dobio mjesto u Domu naroda iz tog kantona.

Ovaj princip, dakako, ide u korist HDZ-a BiH koji će sada imati apsolutnu kontrolu u Federaciji BiH, bez ikakve opasnosti da sve druge partije zajedno dosegnu broj 8 u Klubu Hrvata koliko bi, nakon izmjena, bilo potrebno za izbor (pot)predsjednika Federacije iz reda hrvatskog naroda.

U nacrtu OHR-ove odluke piše da će se za izračun kvota za izbor delegata u Dom naroda FBiH uzimati posljednji popis.

No, i tu OHR postaje nedosljedan. Posljednji popis, odnosno onaj iz 2013. godine će se koristiti prilikom raspodjele mandata u Domu naroda FBiH. Na osnovu toga hercegovački Hrvati postaju zastupljeniji u Domu naroda FBiH što, rekosmo, direktno ide u korist HDZ-a BiH i Hrvata iz tri kantona pod kontrolom HDZ-a i još dva sa posebnim režimom. Istovremeno, popis iz 1991. godine ostaje prilikom obračuna raspodjele ministarskih pozicija u Vladi Federacije BiH.

”Minimalna zastupljenost u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine u prijelaznom periodu do potpune provedbe Aneksa 7. (1) Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (premijer/predsjednik Vlade i šesnaest ministara) sastoji se od osam ministara iz reda bošnjačkog, pet ministara iz reda hrvatskog i tri ministra iz reda srpskog naroda.

Jednog ministra iz reda ostalih može imenovati premijer/predsjednik Vlade iz kvote najbrojnijeg konstitutivnog naroda.

Vlada ima i premijera/predsjednika Vlade koji ima dva zamjenika, iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju iz reda ministara. (2) Nakon potpune provedbe Aneksa 7. najmanje 15% članova Vlade mora biti iz jednog konstitutivnog naroda. Najmanje 35% članova Vlade mora biti iz dva konstitutivna naroda. Jedan član Vlade mora biti iz reda ostalih”, navedeno je u poglavlju 2, član 4 Ustava FBiH.

Popis stanovništva

Dakle, primjenjujući popis iz 1991. godine, u Vladi FBiH su trenutno tri mjesta rezervisana za Srbe, pet za Hrvate i osam za Bošnjake, s tim da se Bošnjacima može oduzeti jedno mjesto kako bi se dodijelilo ostalima.

Ukoliko bi bio primijenjen popis iz 2013. godine, Bošnjaci bi dobili 10 ministarskih pozicija, Hrvati bi “pali” na četiri, dok bi Srbi imali samo dvije ministarske pozicije. Tako bi primjena popisa iz 2013. godine za pozicije u izvršnoj vlasti bila direktno usmjerena protiv Hrvata i Srba u Federaciji.

Kao što primjena popisa iz 2013. godine prilikom raspodjele mandata u Domu naroda hercegovačke Hrvate stavlja u nadređeni položaj u odnosu na sve druge narode u Federaciji.

O nedosljednostima OHR-ovog prijedloga mogao bih pisati unedogled.

Ali pravo je jedno, a stvarnost drugo. Amerikanci su pragmatici. Evropljani birokrate. BiH, nažalost, nikad neće postati 51. članica SAD-a. A ako ćemo realno, teško da će sa ovakvim ustavom postati i članica EU. I kojim putem sada krenuti?

Kolumna je prvobitno objavljena u sarajevskom Oslobođenju