Gromoglasna šutnja o Holokaustu: Autorski tekst Jaroslava Pecnika

S tom se velikom čašću i odgovornošću pred europskom/svjetskom javnošću znao (po)hvaliti premijer Plenković koji je stalno naglašavao kako nakon jednogodišnjeg hrvatskog predsjedanja ovom prestižnom udrugom, RH više nikada neće biti ista zemlja, budući će se konačno i u nas o temama Holokausta, ustaškog genocida nad Židovima (pro)govoriti otvoreno, na objektivan i kritički način, bez do sada tako prisutnih zadrški, ograda i(li) „figa u džepu“, a što je u posljednjih tridesetak godina u Hrvatskoj gotovo bilo pravilo.

Ujedno je prevladalo uvjerenje kako će se time stati na put sve agresivnijem revizionističkom iskrivljavanju i falsificiranju povijesnih činjenica i vrijednosti antifašizma, koje su, iako zapisane u preambulu hrvatskog Ustava, u javnom i političkom životu sustavno ignorirane i svijesno zapostavljane.

Prigodom nedavne ceremonije primopredaje predsjedanja IHRA-om (koje je od RH preuzelo Ujedinjeno Kraljevstvo), hrvatska je supredsjedateljica IHRA-e Terezija Ganza patetično naglasila kako je „naša država bila ponizna i počašćena što je tijekom prošle godine imala priliku voditi ovu organizaciju“ i kako će sama ova činjenica „imati trajan utjecaj na obrazovanje, sjećanje i istraživanje Holokausta u Hrvatskoj“.

Ali, iza svih ovih viskoparnih i lijepih riječi malo toga stoji, gotovo se ništa u Hrvatskoj nije pomaklo s mjesta, a o funkcioniranju IHRA-e tijekom protekle godine se zapravo „gromoglasno šutjelo“, tako da je i ono malo „zainteresirane javnosti“ za djelovanje ove organizacije moglo dobiti informacije tek „na kapaljku“, čime je jedna velika prigoda da se o planskom istrebljenju Židova, odnosno Holokaustu, a u sklopu toga i o ustaškom genocidu nad Srbima i Romima u razdoblju NDH otvori široka javna rasprava, po svemu sudeći propuštena i namjerno opstruirana.

Trebalo je, bilo je neophodno suvislo artikulirati, još uvijek brojna otvorena pitanja strašnih ustaških zločina nad Židovima i Srbima, progovoriti o „zaboravljenom“ genocidu nad Romima i Sintima, ili kako ga oni zovu Porajmos, odnosno Samudaripen, o čemu se najmanje zna, a samo u NDH ih je ubijeno preko 19000; ali se od svega toga, u ime „mira u kući“, u startu odustalo, budući je od tzv. Domovinskog rata i uspostave neovisne i samostalne Hrvatske 90-ih godina minulog stoljeća bio i (još uvijek) ostao dominantan nacionalistički narativ koji antifašizam izjednačava sa jugoslavenstvom i“srbokomunizmom“, dakle izdajom hrvatskih nacionalnih i povijesnih interesa, a za Titovu partizansku, narodnooslobodilačku vojska se tvrdi kako nije oslobodila Jugoslaviju, već porobila/okupirala Hrvatsku i umjesto Pavelićevog nacifašističkog, uspostavila novi totalitarni, komunistički režim, koji je žestoko obračunavao prije i iznad svega sa Hrvatima, te da su se ustaše, usprkos svemu, na pogrešnoj strani povijesti i možda na pretjerano brutalan način, ali za razliku od „antifašista“ ipak borile za „pravu“ stvar, tj. slobodu Hrvatske i Hrvata.

Ustaše su bile hrvatska vojska, dok partizani nisu bili nikakvi antifašisti, već ideološki „jugoslavenstvujušći“ staljinisti i titoisti.

A, Jasenovac je čista „komunistička provokacija i izmišljotina“; nije on bio nikakav logor smrti, klaonica Židova, Roma, Hrvata antifašista i Srba, kao najbrojnijih žrtava, već radni logor u koji su ustaše internirale neprijatelje hrvatske države, u kojem je istina bilo nepoželjnih incidenata i zlostavljanja, ali „prenapuhana“ brojka o osamdeset do sto tisuća pobijenih uznika/logoraša graniči s fantazijom i jasnom nakanom: optužiti i oklevetati Hrvate kao „genocidan narod“ i time ih ad aeternam programirano držati taocima velikosrpske povijesne laži.

Dakle, nije se diralo u sveprisutno revizionističko ruho; dapače zloglasni ustaški pozdrav ZDS (Za dom spremni), pod čijom su egidom (po)činjeni najgnusniji zločini doživio je svojevrsnu društvenu, čak službenu satisfakciju i afirmaciju; naime tijekom je Domovinskog rata 1991.-1995. rehabilitiran, jer su „naši dečki“ pod tim geslom ginuli za slobodu Hrvatske i time ga „djelatno oprali“ od neprihvatljivih sadržaja, tako da danas s pravom govorimo tzv. dvostrukoj konotaciji ZDS-a: onoj koja se obranom Domovine pretvorila u simbol otpora velikosrpskoj agresiji i ustašoidno, neprihvatljivoj koja se može (i ne mora) krivično (ne i kazneno) sankcionirati.

Naravno , sve su to ni malo naivne besmislice i jasno ilustriraju „stanje duha nacije“ koji se zapliće u nova „bespuća povijesne (neo)zbiljnosti“ i čini ovo nesretno društvo „bolesnim na smrt“, a da mnogi toga nisu ni svijesni, ili jednostavno, poneseni tupoglavim nacionalističkim elanom za to ne mare, naravno sve dok im se to ne obije o glavu.

Ne može se govoriti o genocide nad Židovima u NDH, a da se ne govori i o genocide nad Srbima i Romima, kao i zločinima nad Hrvatima antifašistima. I to je možda ono najžalosnije, što gotovo svi akteri aktualne političke scene, kao i dobar dio akademske zajednice ova pitanja izbjegavaju kritički problematizirati, jer navodno samo bespotrebno polariziraju hrvatsko društvo, ali se ne libe beskrupulozno ih zlorabiti tijekom izbornih kampanja i sličnih političkih promocija.

Dan antifašističke borbe, državni je praznik kojeg politika, posebice ona desne provenijencije sramotno ignorira; preko 2000 devastiranih spomenika antifašističkoj borbi prepušteno je zaboravu, usprkos preporuci Ministarstva obrazovanja, broj đačkih ekskurzija u Jasenovac je simboličan, o Holokaustu se uči u osnovnoj i srednjoj školi, ali veliko je pitanje sadržaja i načina pristupa nastavnika (kao i njihove educiranosti) obradi ovih tema…

Predsjedanje IHRA-om samo je potvrdilo poznate stvari: nismo dorasli i još smo daleko od pravog suočavanja s prošlošću, a antifašistički civilni sektor je preslab da bi se bez pomoći politike i šire zajednice izborio za istinu, a protiv ustašoidnih mitova i njihovih zagovornika snažno inkorporiranih u strukture vlasti i vladajuće poslovne, medijske i političke elite.

I utoliko je čelnica Documente Vesna Teršelič, na kraju hrvatskog predsjedanja IHRA-om, sa prostora nekadašnje zagrebačke sinagoge (koju su do temelja srušile ustaše) javno zatražila odgovore od nadležnih vlasti: zašto Ministarstvo vanjskih i europskih poslova nije objavilo preporuke stručnih tijela i skupine okupljene u IHRA-i; zašto je izložba fotografija o djevojčici, zagrebačkom plesno-glumačkom „čudu od djeteta“ Lei Deutsch, hrvatskoj Shirley Temple, koju su ustaše uhitile i deportirale u Auschwitz, gdje je (1943.) i umorena, bila predstavljena samo diplomatskom koru, a da na nju nisu bili pozvani ni mediji niti građani; zašto se šutke, bez medija obilježila obljetnica Kristalne noći/Kristallnacht (1938.), kome smeta govor o genocidu nad Srbima u NDH, itd.

Zapravo, jedina, „opipljiva“ korist od hrvatskog predsjedanja IHRA-om, iako i ona posredno, dogovor je (potpisan u Parizu) i to nakon 13 godina, da se obnovi zajednički postav (iz 1963. godine, a moderniziran 1988. i kao takav opstao do 2009.) sljednica bivše Jugoslavije u Bloku 17. Državnog muzeja Auschwitz-Birkenau, budući je kroz spomenuti Blok prošla većina deportiranih Židova, ali i ostalih uznika iz tadašnje Jugoslavije.

Pregovori između šest republika bivše SFRJ, započeti uz potporu UNESCO-a, još 2011. su zapeli, jer se nisu mogle dogovoriti oko načina financiranja postava i projekta, ali kada je austrijska vlada, na sramotu svih nas, ponudila da snosi polovicu od dva milijuna eura troškova, modalitet raspodijele ostatka troškova brzo je iznađen.

Ali, za to su vrijeme barem bila dogovorena muzeološka načela predstavljanja fenomena Holokausta i gle čuda, dok se pred domaćom javnošću stalno oteže i izmišljaju brojni prijepori, primjerice oko postava spomen područja Jasenovac, pred međunarodnom javnošću sve je išlo mnogo brže i lakše.

Istina, još slijede završna usaglašavanja/ratifikacija sporazuma i izrada vizualnog koncepta izložbe, ali to su ipak samo tehnikalije.

Međutim, općenito uzevši Hrvatska je ignorantski propustila veliku prigodu da o temi Holokausta progovori sveobuhvatno i na pravi način, te tako u vlastitioj sredini pokrene procese definitivnog suočavanja sa tamnom stranom svoje prošlosti.

Ali, čini se, to nije slučajno; to je slika našeg društva danas u kojem vlada posvemašnja ravnodušnost prema svim važnim povijesnim temama koje nas opterećuju, a frustrirane „domoljubne“ snage forsiraju „život u laži“, revidiraju prošlost i tako samo dodatno nanose i šire zlo na već i tako brojne i velike probleme hrvatske zajednice.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.