Hariz Halilović u potrazi za školskim drugovima u Potočarima: Đački sastanak!

Skoro svi su ovdje. Alfabetski rasuti, pa ih skupljam koračajući s kraja nizova uklesanih u kamenu. Zastajem. Čitam. Šutim.

Saib Ibrahimović, ispisan je ispod imena njegovog oca Sakiba. Kao i mnogi drugi očevi, sinovi i braća, ubijeni su u julu 1995. Razmišljam da li su ubijeni zajedno, na istom mjestu ili su završili na različitim stratištima i u različitim masovnim grobnicama?!

Siječe mi dah misao da su možda stajali jedan pored drugog, dok su vrele kugle hitale ka njima. Saib je moj prvi školski drug. Upoznali smo se prvog dana škole u prvom razredu.

Bili smo dodijeljeni jedan drugom kao školski drugovi. Nekim sličnim abecednim redom, kao što je redano i ovdje u Potočarima, stavili su nas istu đačku klupu. Prvu školsku godinu, dijelili smo tu klupu i (p)ostali pravi drugovi.

Saib je bio dobar fudbaler. Pogotovo golman. Birao me u svoj tim na velikim odmorima, a ja sam mu pomagao oko matematike i pisanja. Jedini je u razredu imao narančastu, odnosno crvenu kosu, lice posuto istobojnim pjegama i nebeski svijetloplave oči.

Kod Saiba sam, kao sedmogodišnjak, po prvi put u životu, išao samostalno u goste, na spavanje, jednog vikenda. Saib je živio u malom selu nedaleko od Drine, oko tri kilometra od moje kuće. Za mene je to bio izlet u jedan drugačiji svijet. Tada sam upoznao Saibovu familiju: oca, majku, nanu i njegovu mlađu sestru.

Upoznao sam i psa Pandžu, kratkonogog umiljatog jazavčara, na kojem sam mu ponajviše zavidio. Saibova mati je napravila krompirušu od narendanog krompira. I to mi je bilo novo otkriće: moja majka je sjeckala krompir u kockice.

Kasnije sam tražio da i moja mati pravi pitu od narendanog krompira. Nije to bilo isto. Niti sam ikada kasnije jeo onako dobru krompirušu kao kod Saibove kuće.

Ispred Saibovog imena u Potočarima, prisjećam se naših đačkih uspomena. Ne znam u koliko fragmenata u sjećanju još uvijek živi taj stidljivi dječak plamene kose? I u koliko dijelova je bilo razbacano njegovo tijelo u masovnim grobnicama?

Kad su ga ekshumirali, mogli su ga lako prepoznati po toj kosi  — samo jedan do dva posto ljudi na svijetu ima Saibovu boju kose. Uvijek kad sretnem te rijetke crvenokose ljude diljem svijeta, sjetim se Saiba, svog prvog školskog druga.

Nastavljam okupljati svoj razred. Tu pri kraju, na desnoj strani, pod slovom U je Uzunović Dahmo. I on je, kao i Saib, ispod imena svojeg oca Amila. Ista pitanja o njihovim zadnjim trenucima vrte mi se u glavi.

Dahmo je bio najveći među nama pa je već u petom osnovne izgledao kao gimnazijalac. Tako se i ponašao, bio je ozbiljan i odrastao. Ne znam kako je dobio nadimak Fićo, ali smo ga svi tako zvali.

Nije se ljutio i blagonaklono se odnosio prema nama kao djeci koja tek trebaju nadoći. Sjećam se da sam odlazio i Fićinoj kući, kao i on mojoj, iako smo živjeli nekoliko kilometara dalje jedan o drugog. Džananović Esnaf je bio iz istog sela kao i Fićo.

I on je ovdje, u lijevom dijelu spomen ploče. Prije nekoliko godina jedna plavokosa žena me zaustavila u Sarajevu i predstavila se kao Esnafova mlađa sestra. Sjećala me se iz osnovne škole — prepoznala me nakon četrdeset godina. Pričali smo o Esnafu. I nama.

Esnaf je bio plavokos, kao i sestra, sa zvrkom na čelu što ga je činilo uvijek prirodno začešljanim nastranu. Prepoznao sam Esnafa u crtama njenog lica, suze su bile njene. Sjedio u trećoj klupi do prozora s Esadom Hasanovićem. I Eso je ovdje u Potočarima. S ocem Hakijom. Eso je bio odličan fudbaler, možda i najbolji u razredu.

Avdić Fahrudin zvani Fajko je ubjedljivo bio najbolji matematičar u našoj generaciji. Imao je i odličan smisao za humor. Sjećam se njegove bijele glave kako viri iz plavog školskog mantila i dobacuje dosjetke u pravom trenutku.

Skoro po pravilu genocida, i Fajko je ubijen sa svojim ocem, čije se ime Mehmed, zbog abecednog reda, nalazi na 42. mjestu ispod Fajkinog. Avdići su među najbrojnijima ovdje u Potočarima.

Meni su samo ostale riječi kojima čuvam svoje školske drugove od zaborava, izvlačim ih iz masovnih grobnica i mezarja i vraćam u naše đačke klupe. Da ne budem sam. Da nisu sami.

Naš drug Sejdinović Selman je pod slovom S. Sa Selmanom sam dijelio istu klupu jedne školske godine. Bili smo i rođaci s majčine strane. Selman je u Potočarima s ocem Sejdalijom i šest godina mlađim bratom Sabitom.

Kad god pohodim naš ubijeni podrinjski zavičaj uvijek ih se sjetim dok prolazim pored zarasle ruševe njihove kuće u Sejdinovićima, selu pored Drine koje više ne postoji.

Rođaci Aljkanović Đemo i Ševal u dugom su nizu Aljkanovića. Đemo je tu sa svojim dvije godine starijim bratom Nijazijom, a Ševal s ocem Hasibom. Đemo i Ševal najčešće su sjedili zajedno u istoj klupi. Iako prvi rođaci, mnogi su mislili da su rođena braća. Džemo je bio odličan učenik, Ševal vrlo dobar. Obojica odlični drugovi svima.

Ovdje su i skoro svi naši učitelji i nastavnici: Halilović Jusuf, Džananović Mevlid, Džananović Zikret, Salihović Redžo.

I Hajrudin Bečić je tu. Moj komšija. Radio je kao nastavnik u našoj osnovnoj školi, a kasnije i kao profesor jezika u srebreničkoj gimnaziji. Nastavničku karijeru započeo je nekoliko godina nakon mog završetka osnovne.

Upamtio sam ga kao pedagoga od koga sam najviše naučio u tom periodu svog života. Hajrudin je pripadao generaciji s kraja 1950-ih. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, bio je u grupi mladića koje je Šipad stipendirao kao polaznike Srednje šumarske škole i Šumarskog fakulteta u Sarajevu.

Međutim, Hajrudina je zanimala književnost puno više nego drveće, šume i mahovine.

U Sarajevu se bavio pisanjem za razne časopise. Bio  je dio avangardne scene buntovnih studenata. Skupljao knjige koje je u torbama donosio i njima punio kućicu svojih roditelja. Za mene, dječaka koji je bio opsjednut čitanjem, Hajrudinova kuća je bila veća i važnija od Aleksandrijske biblioteke.

Kad sam u školi pročitao sve dostupne klasike i dječje pisce, Hajdrudinova biblioteka me je upoznala sa svijetom suvremene književnosti.

Prve romane Milana Kundere, one bijelih korica koje još ponekad vidim u antikvarnicama, pročitao sam upravo kod Hajrudina. Onda bih s njim vodio razgovore o pročitanim knjigama. Hajrudin bi me u tim diskusijama tretirao kao ravnopravnog sugovornika. Njemu sam jedinom na uvid pokazivao neke svoje napisane pjesme.

Davao mi je pohvalne komentare i rekao da u meni vidi budućeg pisca. Kada sam se pri kraju osnovne škole prijavio za srednju vojnu gimnaziju u Beogradu, odgovorio me od te namjere. „Vojna škola će ubiti pisca u tebi,“ rekao mi je tada. Da ga nisam poslušao, vrlo jer vjerovatno da bi me ta vojna škola ubila ovako ili onako.

Hajrudin je u toku opsade Srebrenice nastavio biti podrška i uzor učenicima kojima je predavao. Mnogi od njegovih učenika su ovdje u Potočarima. Ime jednog od njih nije na kamenoj ploči.

Ono što pouzdano znamo je da su 29. jula 1995. godine, službenici policijske stanice u Ljuboviji isporučili zarobljene Hajrudina Bečića i Muhidina Siručića takozvanom MUP-u RS, na graničnom prijelazu Bratunac – Ljubovija. O primopredaji zarobljenika napravljen je i službeni zapisnik broj 28-203/95, kojeg su potpisali Vidoje Radović i Zoran Sević. Po prelasku u Bratunac, Hajrudin i Muhidin ubijeni su. O tome nije napravljen zapisnik. Zapisnik o njihovim posmrtnim ostacima ekshumiranim u masovnoj grobnici će se napraviti puno godina kasnije.

Hajrudinov učenik Nedžad Avdić jedini je preživio vlastito strijeljanje. Kada je nedavno konačno napisao svoju memoarsku knjigu Ja, Haški svjedok, u njoj je bitno mjesto posvetio Hajrudinu Bečiću, svom ratnom profesoru jeziku u srednjoj školi u opkoljenoj Srebrenici.

Čitajući Nedžadovu vrijednu knjigu saznao sam za Hajrudinovu sudbinu. Zajedno s svojim kolegom  Siručić Muhidinom, srebreničkim profesorom matematike, Hajrudin je, nakon pada Srebrenice, nekako dospio na drugu stranu Drine, u Srbiju.

Možda su se bili pouzdali u neke predratne prijatelje i kolege iz Ljubovije ili su jedini spas vidjeli s te strane Drine? Možda im taj dio Podrinja na srbijanskoj strani učinio manje opasnim od neprohodnih šuma i planina prema Tuzli?

Njihove nade i namjere nikad nećemo saznati. Ono što pouzdano znamo je da su 29. jula 1995. godine, službenici policijske stanice u Ljuboviji isporučili zarobljene Hajrudina Bečića i Muhidina Siručića takozvanom MUP-u RS, na graničnom prijelazu Bratunac – Ljubovija. O primopredaji zarobljenika napravljen je i službeni zapisnik broj 28-203/95, kojeg su potpisali Vidoje Radović i Zoran Sević.

Po prelasku u Bratunac, Hajrudin i Muhidin ubijeni su. O tome nije napravljen zapisnik. Zapisnik o njihovim posmrtnim ostacima ekshumiranim u masovnoj grobnici će se napraviti puno godina kasnije.

Volio bih imati snage, vremena i znanja da opišem sve svoje školske drugove — onakve kakve ih pamtim, mimo abecednog reda — njihove osmijehe i naše đačke anegdote. Volio bih svoje napisane knjige dodati u onu Hajrudinovu biblioteku i zahvaliti mu se što me je nekad davno pustio u svoj svijet knjiga.

U tom svijetu satkanom od riječi, njegove me riječi nikada nisu prestale pratiti. A meni su samo ostale riječi kojima čuvam svoje školske drugove od zaborava, izvlačim ih iz masovnih grobnica i mezarja i vraćam u naše đačke klupe. Da ne budem sam. Da nisu sami.

Tekst je prvobitno objavljen na portalu istraga.ba

Autor je prof. dr. Hariz Halilović, rođen u Srebrenici 1970. Socijalni je antropolog pri Centru za globalna istraživanja na RMIT Universitetu, u Melburnu, Australija. Uz to je i gostujući profesor na Universitetu  Kalifornija, Los Angeles (UCLA).  Objaviljivao je radove u naučnim časopisima, kao i u brojnim zbornicima i knjigama te u svojoj nagrađivanoj knjizi “Places of Pain: Forced Displacement, Popular Memoryand Trans-local Identities in BosnianWar-torn Communities” (Berghahn: Oxford – New York, 2013/2015)