GLAVA: U celoj ovoj situaciji oko Kosova, u kojoj predstavnica jednog „raštimovanog broda“ sa svojih problema skreće pažnju štimujući jedan drugi, mali, da me ne čuju ovi iz DSS, beznačajni plutajući brod, meni baš ništa nije ni za smeh, ni za likovanje. A naročito mi nije smešno, to što zatrpani milionima izjava-stavova stručnjaka za Balkan, kojih, ispade, ima više nego nas Balkanaca, pojma nemamo o čemu se u tim ponudama i kontraponudama, u stvari, radi i koje su im stvarno posledice.

Ali Mlađa Dinkić ne bi bio to što jeste, kad nam se i u ovoj prilici ne bi našao – i za suze i za smeh. Pred polazak naše delegacije u Brisel, Dinkić je dao da se zna da prošlonedeljeni krug dijaloga između Prištine i Beograda smatra toliko sudbonosnim da je spreman da tamo otputuje i sam. Pozvan-nepozvan. E, ako mi dotad nije bilo do smeha, otad mi je, bogami, bilo do straha. Samo nam je još to nedostajalo da se Mlađa Dinkić, zvani subvencija, licem u lice, sretne s Hašimom Tačijem, zvanim ekonomija. Na platformi Kosovo je Srbija, a Brezovica investicija. Možda bih otprilike mogla i da izračunam koliko bi miliona evra subvencija za rezultat imao susret kosovske nezaposlenosti i Mlađinog rešenja za sve probleme. Ama, bolje-ne. Ali Mlađu je u Briselu predstavljala Suzana Grubješić i ona se založila za radikalni pragmatizam (u prihvatanju onoga što nam se nudi), jer je „DATUM šansa da se kroz pregovore transformišemo u modernu i uređenu državu, a uspostavimo vladavinu prava i pojačamo privredu“. E pa ja prihvatam poziv na radikalni pragmatizam i, poučena dvanaestogodišnjim iskustvom sa ovakvim i sličnim obećanjima Miroljuba Labusa (ako ne glasate za DOS izgubićemo Kosovo, a napustiće nas i Crna Gora) Mlađana Dinkića i drugih stranačkih drugova Suzane Grubješić, odgovorno tvrdim da nema nijednog dokaza da se u ovom obećanju Suzane Grubješić nalazi bilo šta više od birokratsko-političke floskule. Obećanje je uvek bilo isto, samo su se na mestu reči DATUM smenjivale neke druge, takođe prikladne reči-floskule. Od 5. oktobra 2000. godine do danas Srbija nije postala ni modernija ni uređenija država, pravo je, paradoksalno, njome vladalo više pre tog datuma nego posle (ko ne veruje uverio se valjda oživljavanjem dosijea o otmicama 2001. i 2002.godine), a o stanju privrede lepše bi pevale desetine hiljada novonezaposlenih građana nego ja. Srbiji je ovih dana trebala GLAVA da izvaga koliko bi je dodatnih kompromisa koštao ovaj DATUM-kompromis koji se od nje sad zahteva. Ali Srbija takvu GLAVU-nema.

U MUZEJU: Opet ću da se vratim na profesora Ljubu Jurčića, koga sam citirala u prvoj rečenici. Između ostalog i zato što on dolazi iz Hrvatske, koja je praktično poklonila Sloveniji pola milijarde evra da bi je pripustila u EU i od koje nije traženo da sredi svoja susedska granična pitanja, nego su ta pitanja ostavljena za posle. „Svet nije u krizi, već Evropa. Danas se na Evropu gleda kao na muzej, na Aziju kao industriju, Ameriku kao na šoping centar, a na Afriku kao resurs za nacionalni park i zoološki vrt. Evropa više nije lider sveta, a čini se da se Brisel digao iznad evropskih država, vozi po svome i ne vidi specifičnosti država i nacija… Pravda je uvek na strani većih i jačih. Mi ne živimo mnogo u Evropi. Problem smo samima sebi i devedeset odsto rešenja i za Hrvatsku i za Srbiju jeste u nama. Taj veliki talas mi jednostavno ne osećamo, mi plivamo po svom, a oni koji stvaraju talase su drugi igrači: Kina, Japan, Amerika. A EU je raštimovani brod“ (Novosti). A da pomenem i Sloveniju. Sad se svi pitaju kako je đak za primer (čak i u socijalističkoj Jugoslaviji) odjednom kandidat za magareću klupu. Kako? Lepo. Odlazeći guverner centralne banke Slovenije odriče svaku krivicu te instucije jer „Slovenija je podelila sudbinu svih perifernih država evro-zone“. I zbilja: najpre su je zasipali jevtinim kapitalom, koji se ne odbija nego se slavi, kao donacije kod nas, a kad je izbila kriza kapital se iz tih malih, perifernih država hitro povukao. Kuda? U svoje nacionalne, velike i jake države. Dakle, budimo radikalno iskreni: nije tačno da mi odlučujemo o tome hoćemo li da se grčimo na putu za Brisel, ili nećemo. Nije tačno. Nije to izbor nego zadatak. I kad bi se kojim slučajem ovaj naš skup obimom povećih, ali pameću i autoritetom omanjih glava, osmelio da u utorak (dan D) Evropi kaže NE, Ketrin Evropa bi ih pomazila po sve okruglijim glavama i zaključila: dakle, DA. Jer, Evropa i kao raštimovan brod još je u interesu velikih i jakih i sve dok je tako, mi smo tu samo tržište koje Evropa u stvari ništa i ne pita. I ako pita, pita one koji samo klimaju glavom, ne smeta joj, sve dok u pravilnim razmacija klimaju, ni ako između dva klimanja nešto maznu: jednom pare, drugi put čoveka za pare.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari