Ilija, sećamo se

Obrnimo se malo oko sebe i učas ćemo opaziti čitavu klapu diplomiranih šmiranata i šmirantica koje u naravi ne bismo angažirali na nekoj privatnoj zabavi ni da nam izdeklamiraju koju pjesmu Tina Ujevića…

Nasuprot tome stoji gigantski glumački dar Danila Bate Stojkovića, kojemu je čuveni i legendarni Dobrivoje Dobrica Milutinović nakon njegovog nastupa 1953. godine na Pašinom brdu u komadu „Krčma na glavnom drumu“ Antona Pavloviča Čehova, čestitajući mu, bio rekao: „Ti si, sine, još u majčinoj utrobi postao glumac.“

A Bata Stojković tada nije imao ni 19 godina, s obzirom na to da je rođen 11. kolovoza 1934. u Beogradu, pa mu ovaj eulogij upravo nastaje u povodu 90. obljetnice rođenja. Milutinovićev profetski dobronamjerni refleks, srećom, obistinio se, pa je dobri Bata doista razvezao, rasplamsao i rasplesao talent svojega glumstva u svim smjerovima i za sva vremena.

Taj je endemični nerv nosom iskusnoga kazalištarca bio prepoznao i Tomislav Tanhofer, redatelj i profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, koji je skupa sa Silvijem Bombardelijem u to doba bio pokrenuo i Splitske ljetne priredbe, danas Splitsko ljeto. Bata Stojković će, pak, 1959. diplomirati kod Josipa Kulundžića igrajući Đorđa Crnojevića iz drame „Jelisaveta“ Đure Jakšića i Kapetana vatrogasca iz „Ćelave pjevačice“ rumunjsko-francuskoga genijalca teatra apsurda Ežena Joneska.

I onda će, štono riječ, sve nakon toga postati povijest. Već tada će početi igrati na daskama Jugoslavenskog dramskog pozorišta, eda bi 1962. postao stalnim članom glumačke filijale unutar ansambla Ateljea 212. Preciznije govoreći, još 1956. igrao je na pozornici JDP-a jednu epizodnu ulogu sluge u „Makbetu“ Vilijama Šekspira…

Pa će, kako je i red i praksa, doći u kazalištu prokuhanom glumcu i izazovi za snimanja do na film. Bit će to crnovalni film „Izdajnik“ (1964.), nažalost pre-pre-prerano preminuloga i dokraja nerealiziranoga redatelja Vojislava Rakonjca Kokana, poznatoga i kao drugog muža glumačke dive Milene Dravić. Iste godine sudjelovat će na setu snimanja i filma „Čovek iz hrastove šume“ Miodraga Miće Popovića, zajedno s Mijom Aleksićem.

Nakon Stojkovićevog nastupa 1953. u komadu „Krčma na glavnom drumu“ Antona Pavloviča Čehova, čuveni Dobrivoje Dobrica Milutinović rekao mu je, stisnuvši mu ruku: „Ti si, sine, još u majčinoj utrobi postao glumac“

Ama, ne hoteći glisirati baš po svakom faktu nepisane bibliografske taksonomije s enciklopedijskim ambicijama, ipak nije moguće zaobići ni nekolicinu filmskih ostvaraja što ih je ovaj bogomdani glumac bio ugradio u fundamente svoje buduće fascinantne karijere. Opazivši ozbiljnoga profesionalca što je u stanju, da prostite, od govna napraviti pitu, Batu Stojkovića počeli su uzimati redatelji svi od reda.

Neka vrsta audicijske regrutacije i scenskoga krštenja bila je uloga Bubuleje u seriji „Diplomci“ redatelja Nebojše Komadine i scenarista Siniše Pavića (1971.), ime koje uloge ugradit će se u njegov nadimak zapamćen do naših dana. Neposredno nakon toga uslijedili su neminovni angažmani u projektima također umjetnika zapetih za uzlazne visine, makar i na višim, režiserskim razinama, pa je Bata zaigrao kod buduće ikone Aleksandra Đorđevića, tumačeći sporednu ulogu u filmu „Majstor i Margarita“ (1972.), prema romanu Mihaila Afanasjeviča Bulgakova, za koji je glazbu bio napisao veliki Enio Morikone.

Ta je dekada bila urezana u dršku kolta nedeklariranoga kauboja Bate Stojkovića kao inicijalna odskočna daska nakon koje je, možda i nehoteć, ispisao najvažnije pagine historiografskog ljetopisa na ovim prostorima. Naslovi „Čuvar plaže u zimskom periodu“ (1976.) i „Pas koji je voleo vozove“ (1977.), pa „Nacionalna klasa“ (1979.) Gorana Markovića ili „Poseban tretman“ (1980.) Gorana Paskaljevića, nagovijestili su kako se unutar artističkoga habitusa ovoga glumca nalazi tijelo prototipa antičkog tumača dostojnog Eshila i Euripida, Aristofana i Sofokla…

Taj su nesvakidašnji dar nanjušili i detektirali Dušan Kovačević i Slobodan Šijan, izvanserijski pisac i genijalni redatelj koji to još možda tada i nije znao, pa su Batu Stojkovića uključili u prvu svoju nesvjesnu atomsku bombu: film „Ko to tamo peva“ (1980.). Kovačević je već bio donekle afirmiran nekolicinom kazališnih komada što su podraškali zanimanje publike, ali juvenilnom Šijanu ovo je bio debi u svoj svojoj razotkrivenoj nagosti; međutim, i na sreću po sve nas, uspjeli su stvoriti film što do danas zrači neprolaznom radijacijom. A velike zasluge za to ima baš Bata Stojković, s onom njegovom musavom ulogom prozelitskoga germanofila, spadala i zanovijetala koji svima na tanane čupa živce.

Kovačević i Šijan neće ga zaobići ni kad budu doskora radili drugo čudo od filma, „Maratonci trče počasni krug“ (1982.), gdje će čangrizavi Bata, kao jedan od izdanaka familije Topalović, upravo briljantno odigrati rolu jednog od muških u nizu obiteljske loze bez ženskih… A tek lik Ilije Čvorovića u masterpisu „Balkanski špijun“ (1984.), koji je najsofisticiranije odigran karakter u jugoslavenskoj kinematografiji općenito.

Svi znamo sve napamet, pa bi bilo naodmet izdvajati koju od općepoznatih replika. Osim pokloniti se završnom monologu! Sve isto možemo primijeniti i na film „Varljivo leto ’68.“, gdje gorljivi marksist prolazi teške trenutke pri odgoju svojega nestašnog sina, a mi svi pamtimo didaktičke sugestije servirane u vidu psalamskih antifona: „Mesi, mesi, neće ništa da ti škodi!“

Nema ničeg divnijeg od otajstva kad se uspostavi i fiksira gotovo posvećena suradnja na relaciji autora i izvođača: kad je poštar u kongenijalnosti suživotne suradnje – sâm tekst! Tako je mnoga literarna misao ili društvena poruka Dušana Kovačevića, baš u osobi Danila Bate Stojkovića, dobila nenadmašnog i blagoslovljenog tumača okrunjenog svemirskom aureolom i zemaljskom dijademom.

Bila je to neka vrsta ekstenzije korelacije što ju je autor imao s reproduktivcem Zoranom Radmilovićem, kad mu je bio povjerio svoj diplomski rad, a koji će ovdašnji puk – dok bude i svijeta i vijeka – pamtiti kao nadnaravnu kazališnu čaroliju imenom „Radovan Treći“ Dobro, slavni „brk“ Radmilović sasvim izvantjelesnom interpretacijom oživotvorit će i Kovačevićev lik imenom Bili Piton u „Maratoncima“, koji brk brončanom trajnošću bdije i ovog časa nad urnom njegovom u kolumbariju u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu, nekako baš preko puta obiteljskoj grobnici Bate Stojkovića.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

A kad je Bata Stojković umoren bolešću najposlije i otpočinuo, svega četiri dana nakon što je odigrao svoju zadnju predstavu, kultnu „Korešpondenciju“ koja se dovinula skoro do 300. izvedbe, tvorac njegovih najvažnijih likova i prijatelj Dušan Kovačević održao je topao govor na komemoraciji u Zvezdara teatru, gdje je Bata igrao u njegovom remek-djelu „Profesionalac“.

Pa neka Kovačevićeve riječi zaključe i ovaj napis, u kojim riječima nije nedostajalo ni uzvišenosti ni duhovitosti, iako su nastale i izgovorene u bolnom povodu i žalobnom trenutku: „Dragi Bato, danima pokušavam da ti kažem nešto nalik na oproštaj, a da se ti ne namrštiš ili nasmeješ. Beograd je imao velikih glumaca, ali nikada nekoga kao što si ti. Prošao si našom scenom kao oluja. Našim prijateljima koji te čekaju reci da smo bolje nego što jesmo.“

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.