Ima li još Jugoslavije ili nema?

U godinama poslije rata, u skoro poluvjekovnom i najdužem miru u slobodi, 1945-1991, narodi Jugoslavije slavili su ovaj dvodnevni državni praznik, vidali ratne rane i radovali se uspjesima obnove i izgradnje zemlje, materijalnom i društvenom napretku.

Te republike više nema, ni njenog praznika.

Stvorili su je, kao što znamo, i razvili ujedinjeni i zbratimljeni jugoslovenski narodi pod vođstvom Partije i Tita, a razbili isti ti narodi (koji više, a koji manje), razjedinjeni i zavađeni pod nedoraslim vođstvom Partije i države, ali poslije Tita.

Ne bih, u ovoj prigodi, podsećao na poznata dostignuća NOB i SFRJ, ni na tragično razbijanje Jugoslavije jer će o tome Društvo za istinu organizovati poseban okrugli sto tokom juna iduće godine, već bih samo ukazao na odnos država nasljednica i drugih činilaca prema Jugoslaviji koje nema (i ima).

Otuda i prvo pitanje: ima li još Jugoslavije ili nema?

Poslije svega što smo doživjeli i vidjeli oko razbijanja SFRJ, stalno se postavlja to pitanje. Odgovori su različiti, a dva dominiraju: nema je i ima je.

Nema je kao države, međunarodnog subjekta, saglasno stavu nadležne Badinterove komisije i želje njenih razbijača da sa Jugoslavijom nestane sve što podsjeća na njeno pedesetogodišnje trajanje, posebno NOB, SFRJ i JU ratove i što ne može da se prevrednuje i prilagodi ciljevima aktuelne vlasti.

Ali ima je i kao istorijskog dostignuća i geografsko-jezičkog prostora u svesti i praksi njenih poštovalaca, sledbenika i branilaca, i kao što je ovo naše okupljanje nezaobilazna praksa njenih nasljednica, samostalnih republika koje se nužno moraju koristiti njenom ostavštinom i naslijeđem u raznim oblastima: prostornim, privrednim, istorijskim, prosvjetnim, kulturnim, prometnim, itd.

Primjera je puno i ne mogu se svi pomenuti.

– Ime Jugoslavija održavalo se i održava na različite načine. Milošević se koristio tim popularnim imenom za državu sa „dva oka u glavi“ kojoj je dao naziv – Savezna Republika Jugoslavija. U narodnom sjećanju i javnom komuniciranju najčešće se pominje kao Titova Jugoslavija sa crvenim pasošem kao najboljom propusnicom i dobrodošlicom u sve zemlje svijeta. Ostala je poznata i kao avnojska Jugoslavija, druga Jugoslavija i jednostavno i intimno – Juga. Nalozi sredstvima javnog komuniciranja da se ime Jugoslavija izbjegava gdje god je moguće i da se upotrebljava nov naziv kao „zapadni Balkan“, „zemlje zapadnog Balkana“, ne daju, izgleda, željene rezultate, jer Jugoslavija asocira građane na zajedničku državu jugoslovenskih naroda prije nego na „nov“ geografski pojam.

– Titovo ime je višestrano i trajno vezano za Jugoslaviju, njena dostignuća i međunarodni ugled. Stoga nije čudo što se Titovo ime njeguje i održava širom Jugoslavije na različite načine. Tito je Broz jer je dobar skroz; Tito je bravar, Tito je maršal, Tito je genije. To, u neku ruku, najbolje ukazuje na to da je pjesnik Pero Zubac bio u pravu kada je na vijest o Titovoj smrti napisao: „I danas, kada Tita nema više, Tita ima još više“, što ohrabruje Titove poštovaoce i sledbenike.

I na nedavnom skupu u Beču gdje je dvadesetak jugoslovenskih književnika održalo skup pod nazivom „Revidirane Jugoslavije“ na kome se raspravljalo o pitanju: „Šta je ostalo od Jugoslavije“, čule su se zanimljive misli, kao „Jugoslavija se pokazala kao prošlost koja ne želi da prođe“. Ili, sa tvrdnjom „da je Jugoslavija bila eldorado“ svi su se složili sem jednog Albanca.

Cijenimo da je krajnje vrijeme da se odnos vladajućih snaga republika prema organima i ličnostima jugoslovenske federacije promijeni i da sadrži više poštovanja, a manje ignorancije, potiskivanja u zaborav i prepuštanja neodgovornoj „političkoj čaršiji“.

Logično je, recimo, da se o dostignućima i vrijednostima republika brinu republike, ali nije logično da se o istorijskim dometima federacije, saveznim praznicima i uglednim ličnostima ne brine niko.

Tako se moglo desiti da, na primjer, niko od državnih organa ne polaže cvijeće za praznike Federacije – 4. juli – Dan ustanka, 9. maj – Dan pobjede, 29. novembar – Dan Republike i 22. decembar – Dan JNA.

Isto tako, o pokojnom šefu jugoslovenske države, maršalu Jugoslavije Josipu Brozu Titu, ne osjeća se niko odgovornim da u ime države položi cvijeće na njegov grob kao pobjedničkog vrhovnog komandanta i da ga brani od najvulgarnijih kleveta, insinuacija, laži i optužbi.

Sve što je bilo zajedničko ostavljeno je „po strani“ ili „pušteno niz vodu“: Predsjedništvo SFRJ, Skupština, Vlada i JNA, kao da je u pitanju „Alaj-begova slama“.

Republike bi, očito, morale naći načina da se taj „pasivan“ i „ignorantski“ odnos promijeni jer su to zajednička bogatstva i vodeće ličnosti svih nasljednica. Ta svedočanstva i odgovornost o federaciji ne bi smjela da se brišu i prepuštaju zaboravu ni u jednom domenu – ni praznicima, ni objektima, ni ličnostima.

Primjera je puno: koliko je štetna promjena imena „Palate federacije“ u „Palatu Srbije“ ne treba dokazivati, kao da Beograd nikad nije bio glavni grad SFRJ; koliko je štetno skidanje Titovog imena, imena darodavca, sa Memorijalnog centra „Josip Broz Tito“ suvišno je i govoriti; ili iako danas više nema ni savezne države, ni SFRJ, ni SKJ, ni JNA na čijem čelu je bio Josip Broz Tito, sigurno bi odnos država nasljednica prema njemu morao biti pošteniji. Treba li reći da i pored masovnih posjeta građana, još nijedan predsjednik nijedne republike od 1991, od osamostaljivanja, nije došao na Titov grob da položi cvijeće. A siguran sam da bi svaki od njih lakše otvarao državnička vrata širom svijeta s njegovim imenom nego bez njega. I svaki od njih bio bi veći i značajniji sa uvažavanjem Tita nego sa njegovim bojkotovanjem.

Očito nije mudro da se zaboravlja ona pjesnička izreka, koja već odavno postade i narodna: „Poštuj starije svoje i tebe će mlađi tvoji.“

Da ne dužim, nadam se da i ovo kratko podsjećanje na nelogičan odnos prema vrijednostima zajedničke prošlosti i vodećim ličnostima Jugoslavije, može biti od koristi za praksu koje se nećemo stidjeti.

Neka nam je srećan praznik države koje nema i neka nam borba za istinu o NOB, SFRJ i razbijanju Jugoslavije bude još uzvišenija, jer se samo na istini mogu obnavljati civilizacijski odnosi između građana, naroda i avnojskih država.

Autor je general JNA u penziji, predsednik Društva za istinu o NOB i Jugoslaviji