Izbori bez izbora

Mi glasamo za zatvorene liste i ljude koji sami ne biramo, već biramo volju krojača listi i njihove lične ili proizvoljne ocjene o podobnosti ili ”perfeknosti” da zauzmu pozicije zakonodavne, a zatim možda i izvršne vlasti.

Mi ne biramo narodne već ”navodne” predstavnike.

To predstavlja prostu partiokratiju i legalizirano ukidanje poziva na odgovornost pojedinca kojeg je narod ovlastio da postoji u politici.

Tako, zapravo, dolazimo do odsustva integriteta pojedinca u politici i značaja njegove savjesti, kojom ga je zavjetovao svaki glasač, kao susretom oči u oči.

Promjenom izbornih zakona od lokalne samouprave do parlamenta, mora se omogućiti da se pored izbornih lista glasa i za kandidate na listama.

Tako narod ima pravo da bira za ponuđene kandidate prema svom uvjerenju, poznavanju ličnosti ili pak prema svom ukusu, ma kakav on bio, ali bitno je da pripada glasaču.

To bi ujedno uozbiljilo političke stranke, da pred narod izlaze sa ozbiljnijim i pristojnijim kandidatima, pa bi i samo političko nadmetanje ispunilo svoju pravu formu konkurentnosti, a sigurno i uozbiljilo unutarstranačke redove koje bi nosili pojedinci koje prepoznaje i koje narod želi.

Sigurno bi bilo da bi broj ulizica i poltrona bio na začelju, a bojazan od unutarstranačkih ”laktanja”, nikako ne bi bio argument bojazni, jer takvi problemi u strankama su sada daleko veći, jer ulizivačkom i poltronskom borbom unutar stranaka, upravo se dešava da mulj bez izlazi na površinu. I to se neće desiti samo jednom, već da bi poltroni i ulizice opstali na listama budućih izbora, oni če samu stranku srozati i devastirati do statusa prošlosti.

Dakle, i sama unutarstranačka borba kvalitetnijih ljudi, barem i međusobna, bila bi daleko etičnija od one koju protiv njih i međusobno vode oni koji ničemu ne vrijede, jer na kraju krajeva, stranke bi se toliko uozbiljile da bi zbog boljih rezultata, glasačima nudile što bolje kandidate na listama, kojima laktanje i podaništvo za ”broj na kapici”, nije u maniru niti sklopu karaktera.

Potpuno je besmisleno da, recimo, prvi na listi (predsjednik stranke) sa vjerovatno 90% glasova, na drugo ili treće mjesto na listi imenuje nekoga ko ima 20 ili 25 glasova, i time ga uvede u lokalni, a što je najtragičnije, u državni parlament kao svog dragog bota.

Besmisleno je da se unaprijed zna ko će/može preći crtu, a ko ne.

Koga taj i takav predstavlja, pitanje je sad?

Šta taj i takav radi tu? Zbog i tih i takvih razloga, naša politička scena je sabirni centar ljudi koji nisu slika i prilika volje i izbora naroda, već izbor tuđih izbora.

Razlozi što nekih ljudi nema na listama, jer u ovom slučaju samo popunjavaju zakonski okvir ili ih nikako nema u politici, upravo leži u ovome.

Izbori bez izbora, ne pogoduju ni onima koje bismo birali, niti nama koji biramo.

Autor je univerzitetski poslenik i publicist iz Beograda

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.